S. QUASIMODU
stojim, evo.. znaš gdje? naravno da znaš…
puše nemilo
kosa me šiba po obrazima
očima
usnama
i tjeskoba je pobjegla, sakrila se iza stabla
eno je
drži se za vrbu
stegnula sam kaputić i podigla ovratnik
posve sam sama
baš kako si i rekao da jesam
žmirkam
ništa ne čujem
ni ptice
ni taj luđački vjetar
samo srce čujem
divlje lupa
uzalud pokušavam disati
što još čekam na ovoj vjetrometini?
‘a večer već je tu’
ja još uvijek ništa ne znam
tjeskoba eno izgleda kao da umire od smijeha…
vrba ju bezuspješno pokušava otresti s grane
žmirim, lakše je
toplina mi se razlijeva leđima
jesi li to ti, dragi,
ili sunce?
reci mi
ne želim više otvoriti oči
NEDJELJA
Spavaš… meni se mrak taloži na mrežnici. Ne želim trepnuti. Hladne su mi ruke i drhtim opet… unatoč poplunu u koji sam se umotala. Možda upravo griješ nečija stopala.
Moja su uvijek hladna…
Uvijek.
Ujutro kuham kavu. Sebi. Sama.
Bosa i raščupana… scena je filmska. Sve još spava. Osim ptica. I sunca.
Sjednem na kuhinjski element dok voda ne zakuha i gledam ulicu kroz prozor…
Susjed s mačkom već je anesteziran. On ne spava. Žena mu je umrla i ostala mu je samo ta mačka, a on ne podnosi mačke, naravno…
Ne znam vidi li me odozdo… ponekad se zagleda u mom pravcu. Tad se primaknem malo prozoru i pokušavam vidjeti koliko mu je još života ostalo u očima.
Ne pušim, ali ponekad zapalim… nitko ne zna. Zapalim kad netko od nas budnih nedostaje… susjeda ne brojim.
Ne podnosim jutra bez sunca. I ptica.
Ni nedjelje ne podnosim… ali to je tako izlizana fraza već…
Umrijet ću u nedjelju, u to sam ti sto posto sigurna. Bit će nedjelja,
vidjet ćeš.
U svaku nedjelju
umrem.
STACCATO NA BADNJAK
suha su mi usta, ljubavi
šapćem
a nema te
vrijeme ne postoji, ni badnjak
ni mi
ne postojimo
prazna čaša
vrlo je stvarna
smijem se
sve puca
sve svjetluca
ja sam kraljica večeri
obožavana
uvijek
usnice mi trnu
ne osjećam ih više
trne osmijeh
grizem usnice
stišćem grlo
samo da ne provali
samo da ne
provali
samo da
ne
ma
te
uvlačim dim
scena je filmska
kraljica
to je izbor
to je uvijek ispravan izbor
NOĆNA MORA
Imam svilenu kožu
Vilinsku
Nestvarnu, zaista
Takvu nisi dotaknuo u životu
Sigurna sam
Ni očima
Ni prstima
Ni usnama
Ni jezikom
Ni
Nećeš
UVIJEK I SVAKI PUT
smrt voli moj smisao za humor
uvijek kad dođe k meni
(a dođe bar jednom mjesečno)
pristavim kavu, mislim
to je sad to
svaki put
ona šuti
pa započnem s lakim temama
blebećem o poslu
svakodnevici
ona očarano gleda u me
ispričam joj anegdotu
dvije
tri
u svom stilu
s puno sarkazma
da ispunim tišinu
vrijeme stoji
ona se smije
i tako svaki put
kavu ne popijemo
voda uvijek ispari
očajna
od ovog rituala
hvatam je za ruku i molim
da me povede sa sobom
svaki put
ona
umre od smijeha
a ja
od tuge
TEHNIKA DISANJA
zagrli me
snažno
zagrli me tako snažno da povratim sve što se godinama taloži u mom slabom želucu
da izađe sve što godinama pokušavam progutati
a ostaje
u grlu
zagrli me
nek’ mi popucaju sva rebra
da ne stišću više
slabo srce
i takvu me
praznu i slobodnu
poljubi
najnježnije što možeš
udahni mi život
svoj
daj mi piti iz svoje čaše
i nahrani me iz svog tanjura
polegni me u svoju postelju
I prekrij moje uzdrhtalo tijelo
vrućim poljupcima
i bit ću dobro
a ujutro
ujutro me nauči
disati
RUČAK
Njemu se
Sigurna sam
Već jako povraća
Od moje ljupkosti
I dobrote
Vidim to po načinu na koji guta ručak
Koji sam mu servirala
Ne povraća mu se od ručka
Znam
“Ručak je izvrstan”
I strašno ga živcira
To
Što mi toliko njih govori
Kako sam samo i koliko
Lijepa
I zabavna
Divna
Odvratno
I meni se povraća
Evo
Dok razmišljam
O ručku
NEVER ENDING STORY
Makedonija. Ohrid. Bilo je ljeto.
Dvije i deveta, sjećam se k’o danas.
Otekao ti obraz i uza sve to
Osvojismo prvo mjesto. Zlato za nas!
Natjecanje prošlo… večera pa vino
Vidim, tiha si, nešto nije u redu
Kažeš, boli jako. Oteklo baš fino.
Apsces, kažem. A ti u totalnom bedu.
Umjesto da ljubimo, visoke, crne
Tražimo dežurnu ambulantu, ludo
Sjedaš na stolac, gledaš očima srne
Anestezija, antibiotik. Čudo.
Sve je prošlo. Ah, taj Ohrid… Sjećaš li se?
Znam, platila bi da bol ta ne vrati se…
TAJNE ZAVOĐENJA
Mladić ulazi u knjižnicu, dvadesetak godina…
Gel
Parfem
Sat
Šulja
Sve je kako treba…
Imate li ‘Tajne zavođenja’?
Da, pričekajte trenutak, molim…
Oklijeva bi li pošao za mnom do police, ostaje za pultom ipak…
Imate lijepe klompe
…
Zahvaljujem na komplimentu i zadužujem knjigu na dupli rok
…a klompe ću baciti
NARUČENO UBOJSTVO
priđi mi
bliže
ma sasvim blizu
tako da udišem tvoje izdisaje
zavuci svoju hladnu ruku pod
moju svilenu košulju
i počupaj sve ružice iz mog
ružičnjaka
što ga godinama njegujem
u prsima
zgnječi prstima svaku ružinu glavicu
zgužvaj svaku laticu
i ne boj se trnja
ta boluješ od kongenitalne analgezije, zaboga
mojim suzama
svojim suzama
nikada nećeš oprati
moj miris
sa svojih ruku
SERIJSKI LJUBAVNIK
Vuče
Mami
Moli
Zove
Bježim
Grabi
Stenjem
Ore
Nečujno sasvim
Pada perje
Dahćem dragi
Drugi zvijer je
Drhtim
Šapćem
Nesvijest
Kreće
Zaboravi sve, gotovo je
Ritam pade
Rima neće
Vidiš, dragi
Kraj je sasvim blizu
Tvoja odavno nisam
A njegova tek
Žrtva
U nizu
PREVARANTICA
Ne vjeruj mi
Kažem ti odmah u naslovu
Ne vjeruj mi niti jednu jedinu riječ
koju ćeš pročitati
Niti slova
Ovo nije pjesma
Ovo sam ja
Kad ti kažem
OGLEDALO
tebi, koja svako jutro pristaješ na
‘nije loše’
gledaš me s tolikim prezirom
a voljela bih mirisati kao ti
na kolače
u 06:15
kud prije
…
gledam u pod
zaista je hladno
i ulična rasvjeta će se uskoro
ugasiti
stišćem oči, molim boga da
propustim taj trenutak
gledaš me i titra ti osmijeh na usnama
prepoznaješ
se
i sada me još i žališ
zašto baš jutros bus kasni?
…
ostavljam te na stanici
tebe, koja si za ‘zauvijek’
u oblaku
mog skupog parfema
