Iz zbirke pjesama (u pripremi) Cvijeće nema tko brati:
Koćarica stara
Koćari usred noći koćarica stara
Daleko od obale, buke i galebova,
Uz šapat i tiho gibanje mora.
Sam sama, cijelu noć je budna,
Dok susret s morskim vilama sanja.
I ogleda se na sve strane ushićeno,
da barem jednoj lice ugleda.
No, uzalud sve!
Nikada nijedne u blizini nje.
Pa s mukom uzdiše i klokoće sve teže,
Dok se u zoru s pučine prema obali vraća
Kao užareni lončić na vatri ostao bez vode
Pa šišti i trese se od boli.
Pred svitanje dana ostala je bez daha,
snage i volje,
baciti posljednji pogled za sobom
i reći svojim snovima:
„Zbogom!“.
Jesen
Brzo projuriše posljednji dani u listopadu
u vagonima prepunim smežurana lišća,
žutog, zlatnog, crvenog, smeđeg;
Lebdeći stalno pred mojim očima
i mašući rukama između kiše i sunca,
što se neumorno izmjenjuju iza oblaka
dok mi jesen šapuće nešto na uho
Skrivajući lice među kišnim kapima,
u sjetnom pogledu djeteta, uspomenama
na ljeto, u hodu gospođe u crnom,
što se sporo kreće preko zebre na raskrižju i
prvoga dima u dimnjacima.
Sve je prepuno lišća po dvorištima,
ispod vinove loze, vrbe, hrasta… A ima ga
i po vrtnom namještaju, poštanskom
sandučiću, na ulazu u zgradu…
Preko puta moje kuće
cijelo brdo oraha je preko noći popadalo
Pa ih ženske ruke skupljaju u vreću
I spremaju za zimu.
Dok se jesen presvlači neumorno iz jedne
u drugu haljinu,
svih boja i oblika,
promatram je kriomice iza stakla
i iščekujem novu toaletu s nestrpljenjem.
I nebo joj se divi i plješće s visine
Kao što se plješće na crvenom tepihu divama.
I nitko nema pojma,
Što će odjenuti sutra
I kakva će biti raspoloženja?
Hoće li nas nasmijati, rasplakati, urlati,
A mogli bismo i cvokotati od zime ili od straha…
Ili se cijeli dan hihotati od veselja…
To je čar jeseni i svih njezinih hirova,
od pompozna dolaska u zlatno-sjajnoj raskošnoj kočiji,
do teatralna odlaska u običnoj, goloj haljini.
Kao od majke rođena.
Cvjetovi mira
Trebalo bi nekako odškrinuti ova teška vrata
da ulovimo barem zraku sunca,
jer oduljilo se sjedenje u mraku, pozaspali smo ili
zadrijemali uz vjetrove,
koji zavijaju kao gladni vukovi s vrha snježnih planina,
što u njedrima svojim čuvaju cvjetove mira
I drveću se noge tresu od straha, a ne od zime
Pa očiju sklopljenih broji mukle otkucaje sata,
dok krošnje sa zebnjom stišću prste svoje sve jače.
Trebalo bi odškrinuti nekako ova teška vrata
Da se čuje neki zvuk života i ulove, barem,
Pogledom – krila zalutala u igri leptira
Koji nema pojma da je ostao posve sam
Usred ničega, u bespuću
gdje ne cvjeta nijedan cvijet mira
I gdje nema nikoga tko će mu reći: „Ljeto je!“
Ili: „Zima je!“
Ili:„ Hej ti, dobar dan!“
I gdje ne će pronaći nijedan cvijet mira,
nego će letjeti i kružiti uzalud još dugo, sve
dok mu klonu posve krila
i ne ispusti svoj dah.
Jer, nitko nije hrabar izreći glasno istinu.
Horizont događanja
Odlepršala i posljednja bezbrižna misao
kao lijep i ružičast san
I ne vraća se više
Ni u snovima.
Važnu granicu kada prijeđe
kao i singularnost u fizici
ne može je ništa više vratiti:
Kada uleti jednom u horizont događanja
– kao u crnu rupu,
singularnost ničemu što je prijeđe
ne dopušta povratak.
Pa crne vrane kruže uporno oko nas
i grakću stalno: „Gotovo je! Asimilacija čovjeka
s umjetnom inteligencijom! Čovjek će pobijediti
smrt uz pomoć tehnologije.“
Dok zaboravljeni ljudski kosturi
Mirno leže u grobovima ili na dnu oceana,
zajedno s potopljenim brodovima
u izgubljenim bitkama.
Tek pokoja riba, ili hobotnica ili
neko drugo neobično stvorenje
dopliva do tih tragova prošlosti i olupina
na dnu mora pa se strese i brzo nestane
u ledenim dubinama i mračnim vremenima.
Cvijeće nema tko brati
Tišina pustila korijenje i cvate u tamnim
grozdovima, suhim i smežuranim kao
uvenulo grožđe.
Staze sjećanja obrasle korovom,
drijemaju i šute.
Kao davno izgubljena ljeta i zime u pozdravima,
rastancima, mrmljanjima…
I dvorište oko kuće opustjelo je poput zaboravljena polja
Zaraslog u drač, grmlje, trnje i cvijeće
Kojemu se ne zna više ni ime.
Tek pokoji leptir krišom proleti,
Ali nigdje čovjeka.
Uz ogradu dvorišta rastu sada divlje ruže;
Izvile su tijelo nekako nezgrapno
kao napuhani baloni koji će svakoga trena
puknuti i odletjeti visoko među oblake,
pa nestati zauvijek u izmaglici zaborava.
Sve do jedne latice s ruža ocvale su,
I leže bez mirisa i lijepih boja – kao ljudsko lice,
na kojem nema radosti i osmijeha.
Jedino muhe i ose gozbe se u dvorištu kuće na osami
sa zatvorenim vratima i prozorima.
S vremena na vrijeme, uzdigne se prkosno vjetar
Pa prestraši i rastjera ih iz dvorišta
umjesto domaćina na vratima.
A potom, ponovno se vrati mir i tišina.
Nigdje nikoga:
ni čovjeka, ni ose, ni muhe,
ni ljepote, ni radosti, ni spokoja.
Pa se vjetar umiri, posve zbuni,
duboko zamisli i strese
kao da se susreo s avetima i duhovima
prošlosti.
Pa brzim koracima izjuri van
iz dvorišta.
I više se ni ne okrene.
Šetnja
Pritišće bura, sve teže se diše od vjetra,
I za dah otima se čovjek što šeće
Sam samcat, umotan u dugi baloner
Crni šešir i kišobran u ruci,
Skrivena pogleda, s mukom korača po parku
Kao da broji korake do vješala.
U daljini odjekuju crkvena zvona i suton se spušta
Pokoji lavež psa, dječji plač u kolicima
A on stišće kišobran sve jače i jače
Kao da kida nekomu vrat,
I nešto dugo mrmlja…psuje…kašlje.
I sve teže diše, dok hoda nesigurno kao da je zalutao.
U blizini klupe iskezi se na nj i isplazi jezik
Plavokosi dječak držeći igračku u ruci
Pa je baci ravno njemu na put. A žena kraj njega
S mobitelom u ruci ni ne pogleda ga.
Čovjek se prene, zaustavi i širom rastvori oči
Kao da je cijelim putem sanjario.
I više ne zna kamo je krenuo.
Sve se crni oko njega. I drveće. I nebo. I ljudi.
Nestaše u hipu svi stihovi i rime.
Samo unakažena stvarnost osta.
Ogoljena. Bez trunke šminke na licu.
I zbunjeni pjesnik preko puta nje.
Kao stranac u tuđoj zemlji.
Bez imena i adrese.
Između dva uzdaha
Strašno još tutnji i odzvanja za nama
Znanje na kojem smo dugo jahali
i dojahali do današnjih palača i vrtova
A u njima vratove pokidali, polomili ruke,
S ranama po tijelu, boli i nemoći.
Nije lako (bilo) čovjeku
boriti se protiv velike Vojske pitanja
I Vojske neznanja.
Ta je borba trajala vjekovima,
još od prvoga dana čovjekova postanka
Usred velikih prostranstava – nepoznatih,
pustih i nenastanjenih
Pa do njegova dolaska do Obale znanja.
Njezine nazočnosti u našim životima.
I moći.
A sada?
Nije lako znati, pojmiti, prigrliti toliko
nepoznatih pojava, simbola, promjena…
A ne moći nijednom riječju opisati
jedan jedini trenutak sumnje,
Goleme i zastrašujuće –
Između dva uzdaha.
Bolesno jako vrijeme
O klin okačena idilična vremena
Na zidovima među starim slikama
u društvu s prepariranim pticama
Nijemo i ukočeno vise sada.
Jedino krila ptičja još potajno lete;
Postaju sve veća i veća, pa neizvjesnost i strah
u pogledima ljudskim stalno raste
Kao pred krilatim zmajem.
Bolesno jako vrijeme:
Vode u rijekama i jezerima
strahuju manje od zmija i aligatora, a više
od laži što se sunčaju na njihovim obalama.
Nigdje trunke razuma. Ni sunca.
I ono je sklopilo oči pred vremenom
kao zatvorenik iza rešetaka
koji stišće prste sve jače i jače,
sve do krvi.
Bolesno jako vrijeme:
Nigdje ničega, osim požara i crnoga dima
koji ostavlja strašan smrad
i pustoš za sobom.
Nigdje nikoga, osim krikova.
Iz zbirke pjesama Pukotine nemira
U tišini ove noći
A ja se tišine noći plašim
i ne sklapam dugo oči
kraj čaše crnog vina na stolu
za kojim sa mnom nemir sjedi.
I kada me poluukočenu tako
i pogleda upiljena u neku rupu
crne slutnje umjesto prstiju
po ramenu taknu – trznem se.
I pomislim na kraj.
Onaj konačni, stvarni, a ne
Loše odglumljeni, filmski, toliko
Ponavljan i dosadan. Ne!
Već konačni i biblijski kraj svijeta
kakva do sada nije još bilo,
i koji dalje, sve i da hoće, ne može,
jer nema kamo.
I mirno samo sjedim
Kraj svoje izgubljenosti – kao svoga groba
Ali koja možda i nije toliko strašna
koliko su nečiji pogledi iskrivljeni,
misli u zabludi, a ruke uprljane.
Okasnio na sve dan
Ogledao se cijeli dan u ogledalu,
Usta nije otvorio,
Glavu van ni promolio.
Dok sanjario je satima,
Nije ni s kim progovorio,
Čak ni ručak pojeo,
Ni na pauzi se odmorio.
O čemu je razmišljao,
Što u sebi smišljao,
Kakve dogovore propustio
I kome račune pomrsio?
Evo, i prvi sumrak pada
i već noć na vrata kuca sada,
a on iznenađen i u panici
kroz prozor bježi.
Kao lopov iz tuđe kuće.
Iz zbirke pjesama Mahovina u snovima:
Tumačenje pojmova
Jer ništa nije vječno na zemlji
sve traje i dotraje
i jesenje kiše koje se zavuku
sve do očiju
pa jednom prestanu
i ledena zima za koje
para ide na usta
dok nos otpada a pijanac se jedva
do kuće dotetura
i ljubomora susjeda jednom utihne
i zvuci klavira u ljetno predvečerje
i plač djeteta u parku
i zvonjava na zvoniku u podne
i pjev slavuja u rano proljeće
jer ništa nije vječno na zemlji
sve jednom završi započetu kretnju i klone
sve osim ljubavi
samo ljubav ne poznaje kraj
osim početak i vječnost
sve drugo ne spada u ovaj pojam
već u laž
već u zabludu
oduvijek su to bili
posve različiti pojmovi
samo danas podjednako vrijede
i ljubav
i laž
i zabluda
Oboji mi krovove djetinjstva
Ugnijezdila se zimska lijenost u tijelu,
nijedna ruka ne radi ništa,
spavaju obješene
kao kaput na vješalici.
Što vam je?
– pitam jednu pa drugu.
Šute i jedna i druga,
ukočene kao luster stari
što otužno na plafonu visi.
Ni krovove djetinjstva obojiti mi ne žele.
I to onakve kakve zamišljam ležeći u krevetu:
jako rumene
kao dječji obrazi u mrzlo zimsko predvečerje
kad se u koloni uspinjemo dugo na brdo,
a onda klizimo na saonicama
kroz zimsku noć.
I to traje i traje,
i nikako ne prestaje.
A obrazi nam sve rumeniji i rumeniji
kao radost djetinja što vječno treperi.
Iz zbirke pjesama Kamena šuma:
Glas
jesam, jesam, jesam
vozila se ovim vlakom,
stenjala, jecala, uzdisala,
ali nitko me nije čuo;
kilometre sam i kilometre prešla
i sve upoznala na putu
govorila i govorila,
kao vjetru i kao zidu,
dok Glas nije prošao
i šapnuo mi pod prozorom:
Što čekaš, iskoči, bježi,
brže ćeš stići sama
nego u društvu koje ne zanima
ni kamo, zapravo, vozi ovaj vlak
Vodopadi sjećanja
Znaš li da se i danas katkad čuju sve do moga kata
šumovi vodopada
pa ostavljam sve svoje poslove i trčim brzo
do balkonskih vrata
U daljini osluškujem šumeću povorku
veselu poput svatova koji se spuštaju niz padinu
kliču i mašu dok im pjesma o zavičaju gromko odzvanja
preko jela i borova sve do mojih prozora
I dugo još za njima šume i šume u ušima mi
vodopadi što su me nekoć davno pozdravljali
na starome putu između Vrbasa i Plive
tijekom mnogih ljeta i početkom dugih zima
I kradom se provukli zajedno s uzdasima niz grlo
pa skliznuli nečujno duboko, duboko
i još ih čujem pa ispraćam mašući dugo za njima
kao nekoć za mnom moja mati s balkona
A onda okrećem lice novomu danu u tuđini
nijemu i nevidljivu pa se još dugo trzam
kradom sebe u ogledalu promatram i pitam
jesam li još ovdje ili su to čestice moje zrakom razasute?
Iz zbirke pjesama Mjesečeva djeca:
Večernja šutnja
Evo me ponovno muči,
kao poslije suviše ispijena vina,
nakon duge, probdjevene noći
čas mi se šuti, a čas plače.
Da prošetam nakratko gradom,
negdje predvečer
pa kupim kokice na Cvjetnom,
prije kina ili se uspnem lagano
Gornjim gradom
i sjednem Matošu u krilo.
Da se onda kao lopov iskradem
usred pola riječi i nastavim
tamo, gdje sam stala,
ispod velikih kazaljki sata u
jednu ovakvu večer
stisnutih riječi
u šutnji.
More
Ima jedna čudna luka
bez mornara i bez psovki
ima jedno čudno more
bez agava, bez galebova
Danju slušam čudne riječi
Niti je plač niti smijeh
Noću kada sve se stiša
Osluškujem s mora glas
Osvrćem se, nikoga nema
Sami – more i ja
Zašto volim Pasternaka
Kada mi volja klone kao labud
usred rada
Kada ćutim u grudima tugu
od postojanja i ne vidim treptaj
svjetla u drugima i ne osjetim
Okus među zalogajima
Kada zamre radost dječja
zbog nečega i ušute otkucaji
u venama – svim na ovome svijetu
željama
Sjetim se Pasternaka i
pjesama
ispisanih na brzinu, bez daha
u zimskoj idili pustog sela
svjestan kratkoće vremena
Ljepote trenutka
i bola postojanja
Pa sve opet zamiriše, sve se
Uspjeni i uskipi
Kao afrodizijak
U meni
