morske datule
žene žive u zaključanim tijelima
u početku im je to dano u amanet
i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična
pamučna
i nimalo mučna
meso žene u školjci na jastučastom dnu mora
dostupno je onima koji nježno podupiru vjetar
i koji prstima odašilju
na momente tragično
jasnu odlučnost da žele baš prstace
pa blagim pritiskom kvake prema dolje
otvaraju vrata podmazana povjerenjem
prijeđu pragove
razdvoje vodu
i uvjere ženu u orgazam cjeline
žene se tada otvaraju same
uranjaju u ekstazu kao u efekt placeba
sloboda pokreta šiklja im kroz ruke
a tijelo se iz školjke rasprsne u zraku
no na prvi zvuk mreže ili noža
uvuku se u vlastitu krivinu vrata
žene željne životnoga žara
žustro se tad bace na sebe
same
sve vrste poniznosti
dobro došle u tijelo.
dobro došli u četrdesete.
aorte su mjesta velikih promjena
i grad je kao i tijelo prepun tuđih ljudi
i nije li lijepo kad se nešto tako malo pretvori u veliko okupljalište za ptice.
otkako sam aterirala u toplu rijeku nijedno jutro nisam s namjerom propustila.
sad stvaram iznova i gotovo sam sigurna da ne mogu nikako ovdje završiti.
zarasli ožiljak prerezane pupkovine podsjeća me na trbuh prepun ptičjeg sjemena.
na svjetlo dana izvukla sam daljinu kojoj sam se dugo odupirala u mraku.
svemir je dovršen.
stavku po stavku.
blagoslov kuća.
kadulja posvuda.
što vam još drugo mogu reći osim onoga o čemu su mi pričali?
sad to više nije samo moje tijelo.
svima pripadam.
stablu
vjetru
kiši.
i uhvatim se kako kroz mirisne štapiće duboko uranjam u propjevanu krv.
kišnu krv.
kršnu krv.
kašastu krv.
kaširanu krv.
krv ugraviranu na puna pluća
na mojsijeve ploče u crvenom tijelu.
i krv me ne plaši.
krv nosi esenciju.
kao belladonna. hrvatski velebilje.
zato ne diram dok se koža ne spoji.
dok se ne dovrši mjesečevo pletivo.
za to vrijeme toplo zahvaljujem u ime svih neproživljenih poniznosti
u ime svoje nerođene djece obilno raštrkane za vrijeme sunca.
čekam vidjeti i novi oblik pupka i linije koje ostaju nakon otiska prsta.
život živima ide dalje.
što se mene tiče krug nigdje ne završava.
protoplanet
nebo može biti jako tvrdo.
deset godina glad.
deset dana mraz.
deset puta sam prtila snijeg.
poslije sam otišla i kupila breskve.
ljudi uz tržnicu propovijedali su o kraju i trljali ruke o buntove novčanica.
ako ćemo iskreno nema te cijene
ali deset kuna za breskvu!
deset kuna za jagodu!
proroci su govorili kako je sve unaprijed znano
i kako je proročanstvo o bijelom oblaku blizu
i o kiši koja će nas prebrisati kao dežurni školsku ploču
vlažnom spužvom uguranom u kvadar.
to su propovijedali.
to su izvikivali naplaćujući breskvu deset kuna
dlanova opečenih od mrzlih kovanica i s malom kapi sline unutar kuta usne.
tržnica puna golubova.
cekeri puni žena.
i jedan je gledajući u mene kao u pticu koja ne može pokljucati zrno vode
vidio unutra strano tijelo i krenuo mi u susret s rasklopljenom knjigom.
iz otvorene knjige izašli su leprozni.
odjednom mi je postalo jako vruće i sunce me naglo ubacilo u rernu
a on mi je stavio ruku na breskvu
i rekao tko ima uši neka čuje.
zagrezla sam u breskvu prije nego sam je zagrizla.
i rekla sam čujem ali sad trenutno ne mogu.
oprostite žurim.
čekaju me djeca.
taj izbor slobode – tko to može platiti?
prvo sam pojela onu breskvu a onda se ponadala da ću proklijati.
proroci su prorekli.
sve je unaprijed znano:
majka je specifičan tip sadnice i dobro navodnjavana nudi velik plod.
ja sam imala samo oči boje zemlje
i gnijezdo bez podnica
bez istaknute cijene
i skrivala sam se danju gdje me ptice neće zaskočiti
gdje me neće strijeljati kad izletim pred nebo.
ali znam.
samo zato što sam u ruci držala breskvu neće me mimoići nebeski sud
kao što neću roditi kćer zato što sam je jednom vidjela na ultrazvuku.
no recite mi iskreno.
kad sam stajala pred otvorenom knjigom s breskvom koja se cijedila niz vrat i niz grudi
jesam li bila u pravu kad sam gubavom pogledala ravno u bijele mokre oči?
poslije je sve to došlo na naplatu.
voda je danima natapala žene.
iz bijelog su oblaka iskakale guske.
cekeri puni zrelog sjemenja kroz šibe su istiskivali zelenu salatu.
ja od tada ne činim ustupke.
bez obzira na proročanstva podnosim isti vjetar.
dignem kragnu dok hodam po snijegu.
grad kao klavijatura po kojoj skaču ptice.
vještaci
na dan kada je van gogh počinio samoubojstvo
sjedila sam sama uz čvornato korijenje i slušala ptice koje su pištale iz zemlje.
bio je kraj srpnja.
nebo puno lokota.
majka je noć prije sanjala trule zube.
smrt, kaže.
Smrt, kažem.
ujutro sam izašla samo u papučama i krala sam sunce kao ugljen za potpalu.
cijeli dan.
kad su mi počele cvrčati opekotine sjela sam u polje.
nijednog leptira.
ponašala sam se kao da sam sama kod kuće.
zadigla sam suknju i piškila stojećke.
miris mokraće kao blagi dezinficijens.
muhe oko glave umjesto ringišpila.
ljeto se ljuljalo kroz toplu sumaglicu kao nekad davna elokventna tišina.
odjednom su ptice zaorale po polju.
uhvatila sam stablo čvrsto kao krpelj.
netko je kraj puta okinuo oružjem i prigrlio mogućnost susresti se s krajem.
dotrčala sam do tijela suha kao šljive.
bio je mlađi od mene danas.
prema motivima koje sada neću otkrivati vidjelo se da nije htio otići prije kraja.
prislonila sam ga na deblo.
zjenice natečene kao majčini zglobovi.
tijelo ovako nagnuto prema natrag polako je curilo prema naklonjenijoj boli.
ostala sam uz njega dok nije oglušio.
tlo se natopilo crvenim znojem.
čupkala sam zemlju kao kus-kus prstima
i zavijala sam.
glasno sam zavijala.
u priopćenju je pisalo da je tijelo zastajkivalo.
da je mali metak kao zvijezda repatica ušao u abdomen pod kosim kutom
a ne okomito kao kod samoubojica koji bi prečacem preskočili vječnost.
uzela sam smrt zdravo za gotovo.
što sam izgovorila više nisam rekla na glas.
ostavila sam ga tamo govoriti pticama.
s gaćica sam skinula tri kuglice čička.
za mojim su petama koračali psi jer sam prejako zalajala na mjesec.
poslije su po selu hvatali dječake koji su u polju pucali u ptice.
majka me natjerala da otvorim usta.
zubi truli.
Smrt, kaže.
psi me izbjegavaju.
jezici binarni.
iz vanjskog svijeta, ništa.
zaštitni znak
majku smo dvaput učinile divljom.
jednom kad smo razbile bijelu lampu i drugi put kad smo pobjegle iz kuće.
nije tu bilo neke posebne hrabrosti.
iz praznog se jednostavno bilo teško napiti.
moguće je da smo tada bježale
od kuće
koju su preplavile sklizave piranje
i umjesto da legnemo jedni na druge legle smo na zrak koji je tekao glatko.
kuća je gledala kako bježimo od onih s kojima i sama nije bila načistu.
svi su i dalje stražarili nad strašću.
bile smo dvije.
jedno tijelo je malo.
svi dječaci nose divljinu i nevjerojatnom brzinom zaustavljaju mijene
ali kada je riječ o kćerima koje divljaju
kad drugi ne gledaju
netko ih unakazi.
ipak
s punim raspoznavanjem boja iz spektra uhvatile smo dugu i odjahale na repu.
nije nas bilo sedam dana.
zbog nepoštivanja mjera.
sve se poklopilo.
bila mi je želja još jednom se vratiti i mislila sam da za to ima vremena
i da ću ako otvorim vrata u noći otkriti kući lakši dio sebe.
vrijeme što donese, tako će biti.
kuću treba održavati.
bez obzira na podrijetlo.
voda je još uvijek bila skroz do plafona.
majka je divljala
sluđena prazninom.
od nas su bile teže samo respiratorne smetnje
i teške dojke urasle u trbuh.
na kraju nisam mogla stati.
uzela sam je od sina nakon što se zasitio.
onda sam se potpuno nasitila ja.
sve sam iz nje popila.
uopće ne znam kako.
collaboration horizontale
kuća se pomaknula za nekoliko centimetara.
zato sam izašla i pod polukrugom duge odšutjela kako sam provela noć
s čovjekom koji je jasno zračio na daljinu i gutao sunce iz boca tekućeg vodika.
prešutjela sam i dva moguća života u kojima ostavljam odjeću uz krevet
i još isto toliko nemogućih života u kojima sam ostavila djecu uz trbuhu.
bila sam sama visoko iznad sunca.
nisam pripadala.
nije bilo potrebno.
svejedno što će ljudi misliti o meni.
teško je sada pasti na koljena.
vidjela sam tamo i dubok zagriz vjerodostojan kao iskaz u sudnici
i na čas povjerovala da možda ipak nisam.
ali jesam.
izgubila sam dio ljudskosti.
tu.
tijekom apokalipse.
sada sam samo ono što jesam.
dobri ljudi ne pokazuju prstom na druge. samo na duge.
ovdje to nije slučaj.
ovdje naprave očevid i kažu
da su kuće bez ruku tijela bez prozora.
zatim doleti kamen.
djeca se prilagode svemu pa i gladi.
puste iz kaveza nevidljiva jata ptica i prate u kojem će smjeru odletjeti.
u jednoj ruci kruščić.
u jednoj ruci kamen.
fragmentić geta.
tama ih ne dotiče.
žena-brod
rušit će kuću.
sve je utovareno.
i mačka i krevet i upute za korištenje
u mome slučaju upute za početnike kako mirno prešutjeti more.
većina kuća je takva – iz njih se ničega nećemo sjećati.
ta će nas misao pred san umirivati
i zbog nje ćemo misliti da smo bolji ljudi.
nije ovo za svakoga.
treba snage za uhvatiti kormilo
i zabiti se svom silinom u kuću koju nitko ne želi vidjeti cijelu.
ništa ovdje više ne osjećam svojim.
ništa više ovdje ne diše mojim prsima.
vrijeme je.
kuću treba srušiti.
popela sam se zaogrnuta ničim osim sobom na namreškanu koricu bijeloga tijela
i s jarbola se odrekla i srama i krivnje
opsjednuta ili ipak nadahnuta svetim.
osjetila sam kako jedem more i kako mi se u grlu taloži sol
i kako nijedna riječ po božjoj kazni neće više znati izaći čista.
tu sam stala kako i priliči
i ispod jezika naslonila nitroglicerin
i čekala sam da tijelo prepozna sedativ i da otpusti jezik iz premreženoga grča
čekala sam da iz trbuha izbije zvučnik i da se po kući razlije glasnoća.
tijelo je donosilo odluke bez razmišljanja i prstom pokazivalo prema praznoj kući
prstom prema praznoj utrobi žene koja tek postaje nečija majka
a glas muškarca govorio je kroz zidove
ne mogu te više gledati u spavaćici
ispadaju ti grudi i mlijeko na bradavici.
prekrij se.
mirisala sam na magnet.
šutljiva uzaludnost nepomično je trajala kao pareza facialis mona lise.
rušit će kuću a ja sam se bojala da ću dok dojim izgubiti ključeve.
tijelo je žilavo.
s nepca sam sastrugala listiće zlata kako bih izgovorila ono što je ljekovito
i zabila sam noge u hladnu vodu silazeći po sidro za mene i za djecu.
navečer kad tiho legnem u krevet sanjam kako sam pretrčala more
i kako sam prvo osušila kožu na grudima s kojih su visjele ribe.
tu usred kuće koja nam se već dogodila
bacam kocku u usta vode.
od sada je sve otvoreno sreći.
gotovo istog časa stavim ruku na prsa.
kuća je spremna.
nema nuspojava.
oko toga se valjda možemo složiti.
posljednji pozdrav
u neboderu na broju 24 stanuje žena kratke crne kose.
svakog jutra dok pijem kavu ona gleda daleko prema gore
i tada znam:
bogovi žive na vrhu nebodera.
na nebu preko puta.
u tijelu ispod krova.
bogovi stanuju povrh žilavih majki
šutljivih po inerciji
na rubu smrzavanja
svakog božjeg jutra uperenih ka nebu
u običnom bijelom frotirnatom šlafroku.
žilava majka koja živi na balkonu naslonjena je leđima na trup sunca.
dovikuje bogu da sutra u isto vrijeme obuče svoje najbolje odijelo.
sve što iz nje izlazi niz balkon
tiše je od nas.
oči joj nemaju kamo.
na mjestu gdje je zakopana želja za drugim
izvan dužnosti i izvan obećanja
naziru se čvrsti ugrizi kuće.
čuje se plavo mreškanje oblaka.
jako je tijesno u vertikali tijela.
i jako je uskogrudno u tišini žene.
i vidim da je vjera krhki mjehurić ali da se čvrsto drži za prečku.
čuvarica svega što joj stoji nasuprot
naginje se i doziva pse bez ogrlica.
ptice preoru puteljke na nebu.
toliko puno tijela
a tako malo ljudi.
sezona uragana
na putu prema panamskom kanalu
osnovale smo prvu naseobinu ublaženu istočnim vjetrom
ima nas nekoliko
neke su žene nazalne
neke su grabežljive
druge se dijele na crne i bijele kvadrante
podijeljene smo oko toga želimo li nezavisnost
ali podložne smo promjeni
ne osuđujemo ljeto
naselje naglo raste
u nama klijaju davno usađeni konci
na plantažama šećerne trske
stvaramo bazu za svoje nadzemne podmornice
u rukavicama u podnožjima sadimo sjemenje
prirodne zalihe pitke vode su ograničene
ali kišnica nam je izvor pitke vode
i ne strahujemo da ćemo do suhih usta ožednjeti
toplo je
kad plantaža zacrveni i urod je dobar
obrat ćemo plodove i biti jedre u prsima
poput fakira koji su hodali po vatri
i tabanima ispisali šifre za kodove
versailles
ženo
prolazna
uska
tajnovita
potencijalno uzbudljiva
vlažna u zakutcima
divna si kad si olovna
divna si jer si mračna
prašnjava po stjenkama
i devijantna u grlu
haustor i prolaz za bicikle bez lokota
spremište za kofere bez navlake za kišu
uzmi jaglace
umetni ih u svoje rupe
zemlju u sebi već imaš
navodnjavanje isto
ispruži se na krevetu
miriši na ilovaču
gledaj se
dodiruj se
dozvoli kukcima da te obilaze
na kraju se uberi
i ako to nekome vulgarno zvuči
neka legne na zebru
siva praznina bijela crta
siva praznina bijela crta
