Plodovi mora

Petra Sigur

Još, još bih nečeg slatkoga, baš bih nešto jela. A je li vrijeme da već jedem? Pa tek sam došla od doma!

Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put jela, a to je zapravo i prvi obrok u danu na koji najduže čekam odgađajući odgovoriti pozivu gladi. S otvaranjem očiju ustajem čista iz okruglog, mračnog odvoda noći kroz koji iscuri dnevni otpad. Talog korisnih spoznaja, mješavine razloga boli i zadovoljstva ostaje svjesnim prijenosom kroz budućnost osobnog vremena u omjeru snijega na vrhovima. Uklanjam se tjelesnoj potrebitosti sve dok me ne pritjera, kad odem u kuhinju nešto uzeti pa počnem automatski njuškati, pogled mi zaustavljaju banane u staklenoj zdjeli, tražim po pultu ostatke jestivosti od jučer, povraćam spavanjem prebrisano pamćenje čega je ostalo, što uopće imam za pojesti kod kuće.

Konkretno sam prvi put nešto stavila u usta kao i obično kad radim popodne. Oko deset, nakon što se vratim iz nabavke, kad više ne izdržavam, navaljujem, uvijek stojeći, na brzinu, režem, otkidam, trpam, utapam se u tom sporednom prvom obroku. A trebao bi biti bitan. Takav je samo u odušku količine potrpanoga, nije me briga, sve ću to potrošiti tijekom dana, tko zna kad ću opet jesti… A onda opet jedem čim dođem na posao sa spakiranom porcijom skuhanog ručka. Moguće me frče nervoza, posljedičnost sjedenja, radnog mjesta koje dirigira niz vanjskih faktora. Apetit se budi u liku neke druge potrebe koja prenesena na ove i ovakve uvjete, istodobne umirenosti, žamora i nužne koncentracije, uvijek iznova savladava prilagodbu šaltanja na novi okvir prebivanja, iako ga predobro poznajem. Baš zato.

Odlazim u čajnu kuhinju s pločicama i prostornim rješenjem u duhu sedamdesetih, s platnenom vrećicom u ruci. Ciljam uhvatiti pet, deset praznih minuta kad unutra nema nikoga, da me ne smeta, okušavajući prije toga sreću par puta. Trenutno je samo čistačica za stolom, s naočalama za blizu na nosu, odnedavno joj trebaju iako je samo nekoliko godina starija od mene. Računam, šutjet će, zabavljena je sadržajem s ekrana. Ostavljam vrećicu s hranom na stolu, otvaram ormarić, odmah pristavljam kavu za poslije, jer kad završim sa svim što imam da od nečega pobjegnem, više neću misliti na jelo, nadam se da ću ostati sita skroz do navečer.

Skidam plastični poklopac sa staklene posude, gledam u rižu s morskim plodovima koja je bila narudžba za kćer. Inače to ne kuham, no njoj se svidjelo kod tete pa me tražila da probam. Stvarno je okusom zvučala super kad sam vinom napijenu rižu ujedinila sa školjkama i račićima, mantekirala maslacem, za kraj umiješala parmezana i peršina, no sad me ta tamno šatirana žuta utroba dagnje na nešto podsjeća.

Čistačica odlaže mobitel, skida naočale taman kad vilicom počnem okretati sadržaj prozirne posude da se zagrijem za jedenje. Ma dobro je to, hrabrim se, znaš da si jedva čekala probati kad dođeš ovdje.

Drago mi je što slijedi razbijanje neugodne šutnje, iako bi ona vrlo teško šutjela do kraja mog obroka, nema bojazni od takve prijetnje, prije bi na rit progovorila. Inače je ugodna i paše mi kad drobi i započinje s tkanjem razgovora. Između nas dvije to nekako neusiljeno teče bez napora, premda je znatiželjna i sve ju zanima.

Zataknem školjku ispod riže i zagrabim zalogaj…

–  E, da te pitam nešto… Je l’ tvoja kćer već dobila menstruaciju?

Zastanem. Pa ovo značenje samo se naslaguje.

Pošutim, signalizirajući da to u ovom trenutku baš i nije prikladno pitanje. Važem, bih li joj to i natuknula, ali se odlučujem za kratak odgovor u kojem je jasna nevoljkost za širenjem.

– A koliko ona ima godina? Mislim, sad kad o tome pričamo…

Ne pričamo, tebe zanima…

–  … čula sam od Jelene da je njena mala dobila, a mala joj je treći razred.

To je stvarno rano, no ostajem neutralno nezainteresirana. U riži nailazi kozica sfrkana kao da izvodi kolut unaprijed. Zašto mi se sad ne sviđa, a bilo mi je dobro kad sam doma probala? Dok se jedna razobličuje pod kutnjacima, drugoj promatram raspored koraljno-crvenih žilica koje ju dijele po mekanim člancima.

Izbjegavam škampe i srodnike, jer sam se njihovom porcijom na buzaru prije 15 godina otrovala u jednom restoranu. Nikome nije bilo ništa osim meni koja sam te noći grlila školjku, onu od WC-a, u nekoliko navrata. Možda je bilo od količine butelja s kojima smo ih zalijevali, nikad neću saznati, no posljedica je da dugo nisam mogla pogledati u išta tako specifično koraljno, morski crvenkasto, pa čak i kad bi netko iznio trlje na stol, koje su slično obojene. Averzija je jenjala i prošla, no opet mi ta kombinacija zbog nečega ne sjeda.

– A veliš tako… Ma dobro, stigne…

Kao da je to nekakav nedostatak! Zato što nije dobila menstruaciju u trećem osnovne nije napredna kao mala od Jelene. Svašta…

– Curicama krene obično kad je krenula i mamama, a kad si ti dobila?

Baš je zapela.

– A gle, to je normalan raspon od do, netko ranije, netko kasnije. Ovo što si spomenula stvarno je rano, ali ima i toga, ništa neobično. Sve na kraju dobiju i opet su jednake po tom pitanju. Nema žurbe… Iako su one nestrpljive.

Pokušavam se uživjeti u ugodu iznenađenja koje sam doživjela kad sam probala taj miks morskih bića čudnog mirisa kojeg sam se pomalo pribojavala dok sam ih isprane istresala na žlicu zagrijanog maslinovog ulja. Gdje je sad nestala ta fina nijansa koja se skladno uplela u intenzivnu aromu vina i smrduckavog parmezana? Možda se previše ohladilo, možda predugo prožimanje okusa u riži nije dobro u toj kombinaciji kao kod drugih jela koja su bolja nakon što odstoje…

Sve više mi škripi pod zubima konzistencija u sebe uvrnutih školjkica, opna im postaje žilava. Kozica se, iako je na početku djelovala pjenasto, isto opire sili žvakanja.

– Znaš kad sam ti pričala da mi je doktor prepisao one hormonske tablete? E, još uvijek ih pijem, još mi nije prošla. Baš me briga za nju, jedva čekam da se riješim tog čuda… Ona ti je meni malo dolazila, pa dva, tri mjeseca ništa i onda opet krene curit po gaćama. Sjećaš se, pričala sam ti… Ma, ajde bježi, ide mi na živce… Prestala sam nosit uloške u torbi, a onda odem na zahod i odjednom krvava do koljena. Ovako brže ide, nek’ se oljušti ta žlundra što je ostala…

Tražim vizualne oslonce oko sebe. Kvačim vrećicu duhana kolege pušača s druge strane stola, a na njoj slika blijede žene prerezanog, raspadnutog grkljana. Brzo otrgnem komad salvete s role, bacim je preko vrećice i dignem se zakuhati kavu.

Ova riža definitivno neće među favorite. Napravit ću ju maloj jednom mjesečno ako bude spominjala. A tako sam se veselila novom okusnom doživljaju zajedno s njom kad sam sinoć izvadila kutiju iz škrinje…

– Gle što sam kupila za rižoto…

– A super, te i teta kupuje…

Gledamo u šarena, žuta, crvena i bijela bića neobičnih oblika kroz kartonski prozor kutije, kao da gledamo raznobojne igračke s kojima ćemo se zabavljati sutra. Malo mi je bliže zašto ju raduje.

Prstom kroz najlon pritisne uvrnutu opnu školjke.

– Znaš kako ih teta zove? – pita s jednako uvrnutim smiješkom.

Mogu mislit’, ali možda se varam.  

– Kako?

– Pizdice!

– Ej, ej…

– Kad ih tako zove! Kaže da baš liče na pičke.

– I ona to pred tobom tako kaže? Pa ona je stvarno luda!

– Haloo, dobro jutro, mama! A ti me puštaš k njoj…