Na današnji dan 1898. u Osnabrücku u Donjoj Saskoj, rodio se Erich Maria Remarque, moj omiljeni pisac. Komplet njegovih knjiga, koje je izdao Otokar Keršovani 1965. godine kupila sam 1988. godine, u antikvarijatu na Teslinoj. Sjećam se da je bio dan ranog ljeta, i da sam bila s mamom na Dolcu, pa na kavi, i da smo, kao i uvijek kad bismo se našle zajedno u gradu, svratile u jedan od dva antikvarijata, da vidimo “ima li što”. Taj put je itekako bilo, pa smo izbrojile sve što smo obje imale u novčanicima i kući se vratile presretne, s rukama punim knjiga.
Od tada do danas, te su me knjige pratile u svim mojim selidbama, a pročitala sam ih ni sama ne znam koliko puta. Bile su sa mnom u raznim čekaonicama, svakog jutra i poslijepodneva u bečkom metrou, u pauzama na poslu, u raznim prilikama kad sam htjela pobjeći od stvarnosti koja mi je bila preteška. Sad će se netko možda zapitati kako se može pobjeći od stvarnosti u romane koji govore o još goroj stvarnosti? Može, jer je to samo jedan sloj, a kad idete dublje, vidite da Remarqueovi likovi strastveno vole život, i žive ga čak i u ekstremnim uvjetima izbjeglištva, progonstva i nesigurnosti.
Na današnji dan, zadržala bih se ipak na vremenskom okviru u koji je smještena većina Remarqueovih romana, a to je vrijeme Hitlerove diktature. U svim glavnim pričama, bezbroj je malih, usputnih, Remarque u nekoliko rečenica uspijeva smjestiti cijeli život nekog perifernog lika, njegovu tragediju, osuđenost na bijeg, život na rubu zakona, skrivanje, gubitke. Tako priča jednog vremena biva ispričana kroz razne likove: liječnika emigranta, bivšeg studenta, vojnika na odsustvu, novinara u bijegu, uvijek se radi o ljudima iz tamne zone, koji se bore za preživljavanje, o izgubljenim ljudskim sudbinama, o ravnodušnosti, nepravdi, izdaji, strahu, monstruoznosti vremena koje je legaliziralo zločin, ali i o ljudskost, hrabrosti i nadi.
I pošto je, Remarque rođen na dan koji je u Hrvatskoj proglašen Danom antifašističke borbe, a vrijeme o kojem je pisao nije prošlo, niti će ikada proći, bez obzira što se (trenutno) ne događa nama, preporučam da ga čitate. A uz njega i Stefana Zweiga, Prima Levija, Victora Klemperera, Anu Frank i Dašu Drndić. Zatim, Boynovog Dječaka u prugastoj pidžami, Zusakovu Kradljivicu knjiga, Svatko umire sam Hansa Falade, Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna, Jedna žena u Berlinu Marte Hillers, Sarin ključ Tatiane de Rosnay. I, Treblinka: put u tamu Gitte Sereny, te Zec smaragdnih očiju Edmunda de Waala, i Sofijin izbor Williama Styrona. I svakako, Njemački život, memoare Brunhilde Pomsel, Goebelsove tajnice koja tvrdi da pojma nije imala ni što se zaista događa, ni kamo joj odvode susjede i prijatelje. Tko bi znao govori li istinu, ali sigurno je da govori u ime velike većine onih koji u svakoj frci zaključe da je najsigurnije držati se po strani, zatvoriti vrata, oči i uši, i ne biti kriv ni za što.
