Ivan je sredinom sedamdesetih stradao na nekoj njemačkoj baušteli ostavljajući za sobom ženu i dvoje male djece. Radio je „na crno“ pa za udovicu nije bilo ni mirovine ni prave odštete, samo jednokratna pomoć koja je potrošena na sahranu, i koja im je pomogla pregurati prve mjesece poslije. Udovici nije preostalo nego naći neki posao, jer djeca su tek krenula u školu, a ona sama, sa svega nekoliko razreda, nije mogla birati. U malom bosanskom gradiću u kom su živjeli nije preostalo nego prihvatiti se šivanja, jer je od pokojne majke ostala šivaća mašina. I tako je šijući drugima odškolovala djecu, a živjeli su teško, uvijek na rubu gladi. Za sve je bila kriva nesretna Njemačka, jer da nije išao tamo raditi, Ivan bi bio živ. Godinama se ta zemlja sa svim njenim stanovnicima pretvorila u nešto omraženo, grozno, i nikad o njoj nije govorila drugačije nego o „prokletoj Njemačkoj“ i mrzila sve što je s njom imalo bilo kakve veze, jezik je bio odvratan a Ivanovi prijatelji koji su nakon nesreće nastavili tamo raditi i kući dolazili na „urlaub“ dočekivani su s prezirom.
Godine koje su prolazile nisu smanjivale bol gubitka i činilo se da se ona vremenom samo pojačava, pa je neprestana tema bila pokojni muž. Obilježavali su se njegovi rođendani i godišnjice, redovito se odlazilo na groblje na kom je uvijek bilo svježeg cvijeća (i kad nije u kući bilo za kruh, cvijeće na grobu moralo je biti), svakom znanom i neznanom udovica je govorila o njemu i nesreći koja ih je snašla. Svoju je bol čuvala i zalijevala, a ova ju je zauzvrat hranila, granala se i davala joj identitet, jer vremenom nitko je nije zvao drugačije nego Ivanova udovica.
Djeci s takvom majkom nije bilo lako, pa je i njima Njemačka bila za sve kriva, i trajala bi ta iracionalna netrpeljivost i do dana današnjega, da se nije umiješao rat, a vjetar ih podigao i prenio baš u „prokletu Njemačku“ u kojoj su prvi mjeseci izbjeglištva bili strašni jer su samo slušali vijesti od kuće. Onda se mladost malo pomalo počela oporavljati, gledati oko sebe, hvatati konce. Velika pomoć bila su ona dva Ivanova prijatelja koji su u Njemačkoj sve ove godine radili, dobro se snašli i lijepo živjeli. Prihvatili su ih i uputili, i da ne duljim, u sljedećih nekoliko godina od „proklete Njemačke“, Ivanovi sinovi dobili su što su kod kuće mogli samo sanjati. Naučili su jezik, jedan je dobio posao u tesarskoj radionici i napredovao, drugi je otvorio svoju automehaničarsku radionicu. Oboje su se oženili, jedan za djevojku iz svog gradića, izbjeglicu, a tesar za gazdinu kćer, Njemicu. I bebe su već počele dolaziti i život se obnavljati u zemlji koja je pokazala sasvim drugo lice od onog okrutnog i nepravednog iz majčinih priča.
A što se nje tiče, nije joj bilo lako. Nije se mogla uklopiti u prihvatilištu gdje su u prvo vrijeme bili jer ljudima utonulim u vlastitu svježu bol nije se dalo slušati o tuđoj, ni o gubitku koji se desio prije dvadeset godina. Pa su je počeli izbjegavati. Sinovi, obuzeti učenjem jezika i prilagodbom novoj sredini nisu više imali vremena za nju i stare, stoput ispričane priče, jednostavno, bilo im je dosta. Pravi problem, gotovo tragedija, nastao je kad se stariji ženio Njemicom jer majka to nikako nije mogla prihvatiti ni s tim se pomiriti. Doživjela je to kao šamar i najgoru izdaju.
Prekretnica je bila razgovor s onim Ivanovim prijateljima iz mladosti. Razgovarali su danima, uvjeravali, pokušavali lijepo i razumno, pokušavali kako god su znali dok im napokon nije prekipjelo pa je jedan od njih rekao „Pa ti znaš da je Ivan u Njemačkoj našao drugu ženu s kojom je živio… i da nije pao sa skele, ostavio bi te. Išao je kući da ti to kaže, onaj vikend kad je onako jako padao snijeg, i kad se vratio, rekao nam je da ti je rekao… sve ove godine, mi to znamo.“
To je bio trenutak u kom je zašutjela i ostala tako danima. Nitko do nje nije mogao. Onda je tražila od sinova da joj kupe šivaću mašinu. Na vjenčanje je došla, ali se držala kao da je progutala metlu. Polako, vrlo polako nešto se počelo mijenjati. Nestala je laž kojom je hranila sebe i druge a stara, stvrdnuta bol počela se otapati kao led u proljeće. I ne znajući iskoračila je iz predrasuda o zemlji koja je za sve kriva, jer ta je zemlja njoj i njenoj djeci ponudila život u kom je bilo svjetla i kolača i dobre budućnosti. Prve žene počele su polako dolaziti zbog malih krojačkih prepravaka, ali jasno je bilo da dolaze više zbog kave i priče o starom kraju, nego zbog odjeće. Nakon tolikog vremena skinula je crninu i skratila kosu a s malog kasetofona često bi se čule sevdalinke. Odjednom se dešavalo nešto zbog čega je prestala biti ono što je tolike godine bila ; Ivanova udovica. Našla je svoje vlastito ime: Katarina.
Rat je završio, Katarininim sinovima nije padalo na pamet da se vraćaju, u Njemačkoj našli su novu domovinu. Ni njoj nije bilo do vraćanja, premda su sad bili jako imućni, i s lakoćom su mogli obnoviti staru kuću da je u njoj htjela živjeti. Ali nije. Dovoljno je dugo provela u sjeni muževog groba. Sadašnji život posvetila je unucima, natuca nešto malo Njemačkog, i dalje joj dolaze žene na kavu a ni prija Njemica nije baš tako loša (iako nema blage veze o kuhanju), uči je upravo kako da umijesi dobru pitu. Ivana spominje rijetko.
Ima život svoje čudne načine da intervenira i oslobodi nas predrasuda, a najdjelotvornije je direktno suočavanje s onim što se prezire, osuđuje ili čak mrzi. Tek kad se s tim nađeš licem u lice vidiš koliko ti je to zapravo slično i da su razlike u detaljima. Netko pravi pitu, a netko študel. A mnogi teatar zbog nevažnih stvari, i tek kad prođu godine, ako imaš sreću da se oslobodiš, shvatiš kako su minorne i besmislene bile. I koliko bi život bio lakši i ljepši da ga se prihvaćalo kako je dolazio, ali žaliti za nečim što više ne možeš ispraviti jednako je uzaludno kao i vrijeme koje se u toj uzaludnosti rasipalo. Srećom pa naiđu prilike, jer uvijek naiđu. Samo nemaju svi sreću da ih prepoznaju i iskoriste, počnu ispočetka i nađu vlastito, samo svoje ime, kao žena iz ove priče.
