Duo izložba TIJELO. NORMA. OTPOR. (BODY. NORM. RESISTANCE.) umjetničkog para Ines Borovac i Karla Štefaneka, pod kustoskim vodstvom Sabine Oroshi, otvara se 18. rujna 2026. godine u 20 sati u pulskoj Galeriji NOVO, gdje ostaje otvorena sve do 23. listopada.
Izložba spaja umjetničke prakse Ines Borovac i Karla Štefaneka oko napetosti između tijela i struktura koje mu prethode, postavljajući pitanje: što se događa kada se naslijeđeni gesti, simboli i uloge ponavljaju dovoljno drukčije da razotkriju nestabilnost normi koje naizgled potvrđuju?
Kako u kustoskom tekstu bilježi Sabina Oroshi:
„Za Borovac i Štefaneka bliskost sa strukturom ključna je za razumijevanje otpora. bell hooks shvaća marginu kao poziciju koju proizvode strukture dominacije, ali i kao mjesto iz kojeg se može roditi drukčiji način gledanja. […] Biti na međi, za hooks, znači poznavati centar bez potpunog pripadanja njemu.”
Ova pozicija — istovremeno nadohvat centra i isključena iz njegovog potpunog nastanjivanja — zajednička je objema umjetničkim praksama. Ni Borovac ni Štefanek ne pristupaju normi iz pozicije potpune vanjskosti. Umjesto toga, njihovi radovi izviru iz bliskog poznavanja upravo onih vizualnih, društvenih i kulturnih kodova koje stavljaju pod pritisak. Upravo ta blizina omogućuje odstupanje: umjesto napuštanja tih kodova, umjetnici ih nastanjuju, ponavljaju i preusmjeravaju, razotkrivajući pritom složene mehanizme koji stoje u njihovoj pozadini. Margina tako ne funkcionira samo kao pozicija dodijeljena isključenjem, već kao specifična točka promatranja s koje se pravila centra mogu prepoznati dovoljno blizu da bi ih se moglo manipulirati.
Ipak, izložba ne smješta pitanje normativnosti isključivo unutar tijela koja su prikazana ili izvedena u samim radovima. Iza izloženog tijela ostaje drugo tijelo: tijelo umjetnika koji proizvodi, putuje, čeka, pregovara, prilagođava se i ovisi o materijalnim i institucionalnim uvjetima koji uopće određuju može li rad biti realiziran.
Ako, kako Oroshi primjećuje, radikalizam ostaje lakše održiv na razini reprezentacije nego kao uvjet produkcije, izložba okreće jezik kojim se kulturne institucije predstavljaju natrag prema mehanizmima kroz koje same djeluju. Time otvara ključno pitanje: može li institucija smisleno ugostiti prakse otpora bez istovremenog propitivanja uvjeta koje stvara za one koji te prakse proizvode?
Kroz instalacije, video radove i performanse, TIJELO. NORMA. OTPOR. u konačnici pristupa normi kao nečemu što djeluje istovremeno na tijelo i oko njega. Borovac i Štefanek ne predlažu tijelo oslobođeno tih sustava; umjesto toga, njihovi radovi namjerno ostaju zapleteni u njih, reapsorbirajući i prearanžirajući kodove koji te norme održavaju — i pronašavši u tom procesu načine za njihovo potajno izbjegavanje.
