Boje lubenice naspram crnine
I. Sumnja u crnini
Pred ogledalom, supruga popravlja odjeću prije odlaska na ispraćaj. Na lijevoj strani prsa, tik iznad srca, na majici tiho bljesnu bijela slova: Viva la Vida. Pogleda me s oklijevanjem. Pita se hoće li netko u toj nijemoj povorci tuge uočiti riječi, hoće li ih protumačiti neprimjerenima. Umirujem je šapatom. To je zapravo najljepša posveta. Živjeti i voljeti ovaj hod pod zvijezdama do zadnjeg daha – zar to nije bit svakog konačnog odlaska?
II. Boje prkosa
Sutradan, na humanitarnoj koloniji povodom Nacionalnog dana oboljelih od multiple skleroze, jutro je osvanulo bajkovito puno svjetlosti i ljepote na sve strane u centru starog lječilišnog gradića. Bjelina platna traži svoju istinu. Pred očima mi se miješaju suprugina crna majica i obris poznate mi meksičke slikarice, koja je u teškim bolestima i razočaranjima prkosila vlastitoj sudbini. Mojom rukom i srcem stvaram zelene lubenice i jednu krišku zdravo crvene boje. Poruka pronalazi svoje novo, drugačije mjesto u kompoziciji. Ispisujem naslov: Hommage a Frida Kahlo. Možda sam amater, ali u ove sam pigmente utkao želju da oboljelima ponudim mrvu njezine neukrotive snage.
III. Odjek
Sve se na koncu povezalo u uzdah. Smrt, borba, bolest, starenje i stvaranje. Ostaje samo tihi podsjetnik, urezan u tri stiha.
živio život
svaki tren blagoslovljen
ne gubi vjeru
