Pognutih leđa i štapom u ruci, teškim korakom, probijao se kroz snijeg koji je napadao preko noći. Odavno je, kako su susjedi govorili, izgubio pamćenje zbog čega su ga mnogi sažaljevali. Lutao je gradom, prkoseći sve snažnijim smetovima, mršteći naborano lice i škrgućući zubima, kao da se brani od nekoga.
– Grade moj… – otrgnu se riječ sa stisnutih, promrzlih usana.
– Gdje si sada? Što su ti to uradili, neznabošci jedni? Platiće za to…jednog dana – izusti s naporom, zadržavajući suzu u oku. U torbi opipa krst od tisovine i izvuče ga drhtavim rukama.
Nastavi dalje, pokušavajući da pronađe znamenje nekadašnje slave svoga grada, nešto što bi ga vratilo na davna vremena. Jer, ovo što sada opaža čulima, nije ni nalik onoj slavom ovjenčanoj prijestonici, kojoj su neimari, čuveni nadaleko, udahnuli svoj pečat. Osjeti bol u glavi od napora da dozove sjećanje, da vidi onu sliku kada je njegov grad imao dušu…
Pred očima mu, najednom, iskrsnu prizor suncem okupanog grada, okruženog planinama koje su ga budno čuvale. Njegove ulice prepune zelenila i cvijeća, žagora djece, budili su mu draga sjećanja. Visoka zdanja ponosno digla svoje zastave…
Ambasade čuvaju neprolaznu ljepotu raznih civilizacija, duh vremena u kome su nastale. Vidje i sebe mlada, dostojanstvena, u oficirskom odijelu, kako se šeta gradom kao pobjednik, jer je i on zaslužan što je sloboda zakucala na vrata. Iz rata, ponio je ranu zadobijenu u bici za oslobođenje. Ostao je ožiljak da sjeća na minula vremena.
Trgnu se od hladnoće koja mu je ulazila u kosti i ledila dah. Bjelina snijega mu zaslijepi oči, pa ne znade gdje se nalazi.
Iz torbe ponovo nešto izvuče. Na ispruženom dlanu zasvjetluca medalja. Bila je to uspomena na ratničke dane i iskazanu hrabrost. Stavi je u njedra da ga grije svojim žarom.
Nasloni se na jedno drvo, da malo predahne, jer mu je snaga bila na izmaku. San ga prevari i uze u svoje toplo okrilje, dok je snijeg sve više padao. Priroda poče da treperi, šapuće…Ta melodija ga je milovala i uspavljivala i on je sanjao, sanjao…
Vidio je sebe na bijelom konju kako uzdignuta čela pjeva slobodi. Sa okolnih prozora čuju se uzvici odobravanja, divljenja i riječi:
– Živio nam General !
Otkucaji srca bili su sve tiši kako se noć primicala, praćena zviždanjem vjetra. Umorne oči se zauvijek sklopiše, a iz grudi se ote posljednji uzdah.
Nađoše ga zorom, zatrpanog snijegom, pored usamljenog brijesta koji mu bijaše jedino društvo u zadnjim trenucima.
Sahranu na obližnjem groblju, osim nekoliko radoznalih građana, budno je pratio dječak koji ga je onoga jutra pronašao. Plave oči napuniše se suzama. U trenutku spuštanja tijela, u njemu se povratiše slike djetinjstva. Prisjeti se da je lik Generala vidio sasvim slučajno, u novinama, ali njegovog imena…nije se mogao sjetiti. Htio je, odjednom, zavikati iz sveg glasa, da opomene, upozori na veličinu onoga koga više nema.
Jecaj mu zaguši dah i izusti tiho:
–Ljudi, pa to je General !…
