APATRID
Gdje da savijem gnijezda u krošnji svijeta,
gdje da odmorim dušu bolnu,
gdje da sklonim srce vruće!?
gdje da nađem sebi mjesto podno nebesa?
Kako da ugodim nitima duše,
kada ona žudi za zrnjem nebeskih zvijezda,
kada ona ljubi svo blago drugoga svijeta.
Grlio sam svijetlo zvijezde
rukama snova;
cjelivao žarkim poljupcima nebeski svod
i sazviježđa
i vrelim suzama nosio lice mjeseca.
Dizao sam ruke do neba,
do rajske krošnje i Svetinje,
spavao među oblacima,
grlio sunce i anđele.
I opekla me vatra hladnog mjeseca;
srebrni osmijeh, spalio je krila
i sada lebdim kao bajna vila
na trepavicama starosti,
na varmeđi svjetova.
Gdje da savijem gnijezda…
SKINI MASKU
Čovječe!
Pazi da te ne preraste sjena
Pazi! da ti Sunce ne ugasne,
da ti srce ne obuzme tama
i dušu zaprljaju mutne vode.
Čovječe.
Pazi na se,
da teret zvijezda ne spane na te.
Budi dobar i čuvaj sjajan biser
života što ga Svevišnji dade (daruje tebi).
Bodri budnim okom na se
i ne daj da ti se obrazi zacrne crnilom tmine,
jer voda ispire sve, ali grijeh crnog obraza ne može.
Čovječe.
Skini masku (lažne obrazine)
sa svoga lica
i pokaži čovjeka.
Čovječe imaj vjere;
vjera je puna smisla,
imaj snage kad zaskaću te teško breme i sjeta.
Čovječe budi zraka
vječnog, živog Svijetla.
DALEKO-DALEKO
Zvijezde su tako daleko,
zvijezde su tako visoko,
a ljudsko srce pod njima živinski stenje,
i jeca u moru želja dubokom.
I svi bi ljudi liznuli prah sa zvijezda
i svi bi ljudi navukli na se plašt
zvjezdanog svijetla i nesreću,
svi bi ljudi okusili slađ grijeha,
svi bi oni uzeli obličje bogova.
I sunce je najsjajnija zvijezda,
ubojica krila duše šarenih,
čovječe pazi na svoja krila.
da ne opečeš pohlepu perja.
Varava svijetlosti zvijezda,
varavo srce, tajnovita krijesa,
prokleta nek si zanavijek,
prokleta bila dušoubojice.
JOŠ UVIJEK…
Još uvijek diše iako je probodena
šiljkom nesreće
u bijeloj vjenčanici muke satkana,
blijeda i promrzla od studena.
Još uvijek pjeva
na mrazu i studeni,
promrzla drhti i trpi bol,
a trnci, a trnci teškog bremena,
kidaju joj koru, dušu, srce i život gol.
Gola i bosa na mrazu trpi
i otkriva pod paučinastim velom rane!
gnjile i gnojne rane života.
Ali još uvijek su čile i jake njene grane,
još uvijek vinu se do neba.
O TIJELU I DUŠI
Dušo moja mala,
zar odlaziš
i ostavljaš me sama u ovoj pustoši,
u tmini ove zemlje?
Sjeti se,
nosio sam te na ramenima svoje moći i nemoći
i hranio medenom slašću života ustašca
tvoja sveta;
nebeskom ambrozijom, zalijevao
tugu tvoje svetosti
i cjelivao obraze blijede.
Dušo moja mala, zar odlaziš!?
tako iznenadno iznebuha.
Reci! Je li to tvoja poslijednja promenada zemljom
i je li kraj mojem kraljevanju?
Dušo moja mala, vrijeme prolazi
i prošao je čas našeg sjedinjenja.
Sada smo ponovno stranci u okovima nepoznatog.
Dušo moja mala,
na rastanku barem reci: „Zbogom!“
