iz zbirke Teška voda
PSIHA I AMOR
Taj je krilati dječak povukao ladicu retro zelenkaste komode i iz nje je ispalo
svašta. Stvari za koje sam znala, ali ih nisam gledala u dubinske oke (bar ne
u svakodnevlju skakutanja po šumskom).
Stvari slivene pod emajlom i uspavane u jantaru. Srebrnina
escajga, koja jako zveči kad padne. I upotrijebljene salvete su bile tu iz vremena
kad sam ih skupljala zbog dezena, i na njima ispisani počeci priče.
I krivo-prave riječi iz neke još babilonske duge igre na ploči, kao karamele
koje zbog zuba već davno ne smijem.
Pala mu je pred noge ta ladica, pred znatiželju (za sjajem
to jest patinom komode). Otvorila mu se na slučajan
pritisak, kao sva tajna mjesta, tako da je komoda zadrhtala, u iznenađenju i sama
i stala mijenjati svoje konture tražeći pravi kontekst
za ladicu. Nastojeći da podvuče pod nju opravdanja i tako je digne.
Dječak je nevinim pogledomu u rasut teret taknuo strugalicu za gomoljast plod s poda,
posegnuo, a ona se zalijepila.
Tà sve su stvari bile ljepljive! Viljuške, nožići, žlice, svinute snagom nevolje iz gurđijevskog
eksperimenta; i nisu se znale pobrinuti za sebe (osobito počeci priča po papirnatim
uporabljenim salvetama). Kao ni ispala ladica.
Ima magnetizam u prstima, mislila je komoda i pocrvenjela preko zelenog.
Pogledaj sve moje pretince pod zaklopcima od brušena stakla, labradorit i eozin i
unikatnu kretsku keramiku, pomisli
i prsila se da vidi njezinu psihu, kako se nekad nazivalo duguljasti ormarić s
ogledalom kao vratima, na reprezentativnom mjestu.
No, dječak je preokrenuo dva-tri mjedena, njemu u ruci kao olovna,
predmeta i na štapu s konjskom glavom od drveta otcupkao dalje.
A komoda je mislila
IZNOS
Pred kuću duha u dubokoj šumi
iznijela sam
sve što sam imala protiv sebe.
drvlje i kamenje čitava dva dana
je raslo; na kraju, i s dobačenom grančicom tise i posuto
neizbjegnutim ni ovaj put iglicama bora
gorjelo je sve u pomalo veličanstvenoj lomači
kad sam puhnula.
(još je u dahu
aura zmajskog jezika a po hrptu krljušt
da lakše sklizne dodiru) ljuljala sam se
na trijemu kuće
unatoč hvatanju
inja
po prstima
kao da nisam osjećala; ključali su otraga kotlovi
i to me hranilo
samom mišlju.
bojim se da sam opet
proklela ljubav, na staničnoj razini, i to u korijenu
riječi
tako da se on saspe u prah u svačijem dlanu kroz prste;
bojim se da je to baš ona
na konju varljiva
kroz rešetke kržljavih stabala i kroz granje, upućuje
dug i značajan pogled
koji ne pogađa (dok se ljuljam na trijemu
zagledana u samu sebe kao u svemirnu
prazninu).
i dok me ljuljanje
ispreda vlastitim domom.
dok se za led prstiju hvataju prvi kristali zime
dok njezin konj postaje Sjena
dok je ostalo samo bajka, varka, uvarak kotlića
para iz nozdrva konja
u snijegu zrna njegova ispusta
jedini trag
KIŠA
U prosincu je
umetnuto sjeme pod zemlju (bar toliko
se mogu nadati) i sada
sivilo kiša samo znači
da ono u nevidljivom bubri
ili možda već raspuknuto
susreće mrak svojom nutrinom.
sve su staze natopljene
vlagom, ona izbija i pada
i susreće se na razdjelnici
koju čini siječanj; dobro da je šume.
u šumi sam barem mogla
uputiti pitanje vračari
hoću li ikad uspostaviti mjesto moći (tako sam
to nazvala) no odmahnula je
i rekla da to tek treba
i ona sama. toliko
moje oči vide i razumiju
života
koji se nema s kime
podijeliti za stolom
ni kao sendvič
na izletu
ni kao velika rola
legende koju iščitavamo
u simbolima
i što sam samija
moguće da sam im bliže.
kiša
je tako ženstvena. namreškava
zrcala prirode
kao da pokretom predaje prostor iza rukavskog vela
za sakrivanje lica. znam
da nikom ne bih mogla dokazati
skroz bistar vid
tà tolika su se moja lica izmijenjala, isprestrašivala svijet.
osjećam se kao da mi je kruna
zakopana negdje pod tvrdim tresetom
u siječnju. i dobro da
postoji šuma. u njoj se
putevi račvaju i gotovo svaka grana
nosi ogranak, život je
negdje zakopan ispod
gubitka
ili osluškuje sjeme
koje se u fazi raspadanja
više i ne može sjemenom
zvati. još nema
ime.
LICE S PORTALA DVIJU KATEDRALA U FRANCUSKOJ
jučer sam iznova gledala lice koje se ne da prepoznati.
u tom kratkom odsječku počinjala sam iz svih kuteva i izoštravala
vid.
a onda sam se sjetila – došlo je kao na krilatoj tacni u čelo – sebe
petogodišnje, iz priče o traženju da pojedem kolut ljute salame
nakon operacije grla.
navodno su mi rekli da neću moći
a ja ponavljala moći ću.
nisam mogla ni sad.
PODSTAVA JESEN
Jesen je postavila veličanstvenu pozornicu gubitka,
kao da smo se dogovorile na onoj ravni
gdje sam ja bogata i sve mi je ispunjeno,
a ona u moj uređen dom ravan ljepoti
njezina djela s Prirodom, dolazi vedra.
Na ovoj — zbunjenoj i iscijeđenoj — rječita šuti
i strpljivo pušta da se prisjetim pogledom
te prve ravni
iz koje smo obje. Gdje kad pletemo niti možemo stvoriti
kroz tamu pregrade između dva svijeta
ona i ja što god nam
drago.
A ja zaboravim.
Kao kamenčić se otkotrljam
i u čaši
proživim bure
u površnoj ogrebotini
preko tvrdokore mornarskog kruha. I na uho s
dvama naušnicama mogu stisnuti šačicu
ničeg
kao dijete oko uha osobe koja uspavljuje.
LICE U DLAN
Po ne znaš koji put
kapi prelaze u kristale; cesta postaje tamnija
neće
biti lakše, pa je gotovo nevažno to što stižeš tek shvatiti
da je za par sedmica u brojanici Božić i nek se jednom
okreneš, pred pragom si
kraja. Najtamnije od vremena. Ptice
većinom neće preživjeti; zimski san dupljaše zagrće
kao štit gladi. Postaneš
sporija putem, no sve brža u navikavanju na sve manje
u razmjeni. Riječi
ostavljaš na štriku po nekolicinu dana i inje im se nakuplja
oko brade; veliko zrcalo svijeta se rasulo, vidiš sad, u
kapljice ispod lišća
u sve slabiji vid u
suzu na starinsku pjesmu.
Nemaš pred kime kriti da ti je tvoje biće taman stiglo proraditi prijelaz
na vrijeme
ožujka s veljače a nemaš pojma gdje kad i zašto
želi kalendar da shvatiš ozbiljno kasnu jesen
da je put samo jedan, da nema natragničeg, a šavovi
i ušitci i epolete i dvored
svih gumba
čekaju da ih dovršiš i pokopčaš.
Rok je odavno jučer
preostajelice u dlan. Čelo prisloniti snu.
OLAK BRODOLOM
kao na obuci baleta, kad ti upravan prst kaže gdje da držiš fokus u kretanju,
preko sveg intuitivno slijediš ni u što vidljivo;
i ne bi mijenjala
tako zanimljivo doba čiji pijesci izbace sidra
dok se stvaraju novi svjetovi, no tek ovlaš odaju vidu; senzualni
do zvuka pucanja jarbola, jedrine jedara bez kojih se može kad ih poništi
vakuum vjetra;
veliko mjesilište postane pješčanik svijeta. plašt prošlogodišnjeg snijega
kao krpice tijesta iskrzan leprša
zastavica je
znakovnog jezika privedena kraju.
VASILISA
gotovo da je kraj ljeta
najdivnije vrijeme za granicu
gdje ničija zemlja
postaje tvojim nasljedstvom;
dočekuju te
raskriljenih
produžetaka pametna srca carinici
i nekadašnje farizejke umjesto osuda nose
pagode jesenjih plodova
tamne tanjure smokava
i plavi grozd;
tu
u dubu
vratašca su
zlu
ne trebalo;
da je pređeš
no ekvinocij
je uže
koje ti preskače djevojčica
amo-tamo
stopama
na zemlji instinkta
na koju je pad
samo u svjetlost moguć
vlastita zagrljaja
zlatni
orasi se kotrljaju
na razdjelnici među polutkama
tvoja je staza kroz more
i val će
— da ih počešlja —
u pješčanu cjelinu
u glavi koju nosiš svijetli
dragocjenost solnih zrna .
i do granice pogleda doista —
nema rane na koju bi ih posula.
VELIKO S
kao fosforescentna ribica u jednjaku
otkriće
da tvoja sreća ne prebiva
u kutijici ni kraj čijih vrata, poput tek okoćenih psića
ni da je u snazi
tuđih riječi
da te podignu na svoja pleća; ni u tvojoj ruci
čijim pokretom otklanjaš omaglicu na
tuđim dalekozorima u cilj.
Ni u zobanju pilićjem na tvojem krilu
kad odmaknu u rastu
ni u prepozn
avanju tvojeg tijela ni u divljenju koje nadahne plašt duha
kojim zastre; ni u javljanju
operatera
ni u pristizanju pismonoša preko plavih krovova noći iz neke doživljene
slikovnice; ni u albumima uspomena.
Ona ima drukčiji miris. Miris
koji zapahne usred tržnice niotkud i kakav se možda
oslobađao iz pronađenih sarkofaga svetaca
pri rušenju nekog zida.
KUPANJE MJESECA
ljubav se uvijek prikradala
onom stranom gdje sam bila
ranjena ne onom
gdje sam bila cijela; i s cijele strane
gledala sam s razumijevanjem i odmahom
u bunar
u kom se kupa intenzivan Mjesec
ne poimajući kako
da nikako ne mogu spasiti ni osloboditi
zagubljenicu sebe iz vremena ljubavi
dok traje. na meni je plava vesta i po njoj
kapa glazba po kojoj pljuska voden
šum. na cijeloj sam polovini sebe sluteći tamnu
kao nevidljivo carstvo pod nama.
tà tko još ima toliku sreću biti spašen i iscijeliti
sašiven koncima čežnje koji se raspadnu sami?
u mislima spuštati prste na prozor iza kog su
šarenice radosnih, budućih. tko još ima
toliku sreću, relativno dobro očuvan, sjediti u nekoj noći, na
sigurnom, dodirivati mišlju
albume nevjerojatnog, vjerovati da je vječan?
da se svaki put budi zdrav-čitav, na potresnoj poleđini sna.
ANABAZA
sinoć se
tren nakon padanja mraka
začulo iz tišine ptičje glasanje.
kao izravno zvučanje mojoj duši na
njenom jeziku. nebo je uskoro
poput obrnutih baldahina
dalo naslutiti da pridržava odozdo
sadržaj svega što se ima dogoditi za nadolazećih mjeseci.
uskoro ću, pretrčavajuć’ s tramvaja
na neoznačenome mjestu i svejedno propustivši autobus
podići pogled:
u svjetlost iza gustooblačnog vela
i tu
će me presresti osjet
slobode
izgubljen, ali vraćen odjednom
kao ogrlica oraha.
