nikada neću znati ono bitno o tebi
Nikada neću znati ono bitno o tebi
urlaš li ikada iz svega glasa
prenosiš li se iz prostorije u prostoriju ili te upijaju zidovi
Bjesniš li kada te prekine zvonjava telefona
vičeš li u slušalicu:
Ne trebam novu tarifu
riblje ulje ni kremu od puževe sluzi
tko to koristi i zašto?
Plaču li gospođe iz reklamnih agencija jer si im opsovao najbliže
imaš li koga da ti kaže:
Previše si grub i takav si čitav tjedan
Nikada neću znati ono bitno o tebi
postao si jednoličan na snimci loše kvalitete
preslušavam je znajući da raspon mora postojati
kao što postoji božanstvo
kao što postoji vječno sutra u kojemu su sadržane sve vrste jutarnje kave
kao što postoji od iskona neki kiosk na glavnom križanju
u nekom gradu
koji traje već sat vremena duže od ovoga
i s iskustvom govori:
Budućnost nije strašnija od šestero preglasnih ljudi
Nikada neću znati ono bitno o tebi
koliko se daleko čuješ kada ti jave loše vijesti
kada ti jave o smrti u drugoj vremenskoj zoni
televizijom ili poštom
što te pogađa više?
Nikada neću znati ono bitno o tebi
Čut ću te kada iz košnice izlete pčele
kada se u strahu sakrijem među hortenzije i kukutu
kada zaspim snivajući nevine koale
koje nježno hraniš lišćem oleandra
noću
Noću me budi sjećanje na Ines Kostadinovski
na njene lijepe ruke
oblikovane u prisvajajući hvat
Smeđi kunić kojeg mi je kupio otac pošao je za njom i nije se vratio
Kostadinovski je bila neprijelazna cesta
sve se orijentiralo po njezinim bijelim dvotračnim zubima
Vozila sam nekoliko puta tunelom Sveti Rok
samo ponekad ona bi stajala na ulazu i gonila
divlje zečeve sredinom
tada bih ugasila auto i gledala
kako se okreću suputničke gume kao crna ljetna sunca
Ništa se nije moglo uzeti od Ines
ni olovka ni krzno ni muške ruke
Valjalo je nastaviti bez svega i ne pitati se zašto
ostaviti pernicu ljubav i poginulog tamo gdje jesu
i produžiti dalje bez utvare da se još nešto da zaposjesti
zaobići zaokrenuti natrag
Noću me budi sjećanje na nju
Nakon toliko godina ponovno me nagoni stajati u mraku
hipnotizirano pijući vodu
dok u zemlji i cijevima ne ostane više ni kapi
Strah se okreće u meni kao vreli kotač Toyote Corolle
znoji se moje nesvjesno ono zna
ali ja ne
što je na mome posjedu
u vrtu u dnevnom boravku
tako privlačno njezinim magnetnim nokatnim pločama
Po što se ona vratila i gdje si odjednom nestao ti
sa svojim umornim pogledom
sa svojim platinastim mjesecima koji privlače grabljiva jata
jesi li stigao kući
jesi li zatvorio prozore i zaključao vrata?
srest ćemo se nakon trećeg rata
Napokon bit će jednostavno nastaviti sa životom
kamen će opet biti kamen tvrd pod krunicom zuba
i rijeka rijeka škakljiva između obala
Odroni i poplave vratit će se u zemlju i parkete
sve će umirati prirodnom smrću
zidovi od vlage prozori od termita
Nakon Trećeg rata nasumce će se izabirati pogodni
ljudi za popunjavanje obiteljskih fotografija:
Tranziter u gornji desni kut ruku preko njezine
jedna mlada agava kraj braće i osmijeh i idući molim
Srest ćemo se u razmjeni gradskih dobara
Ja ću nositi kupolu koja se našla na našoj cesti
ti ćeš vući toranj koji se zabio u vašu livadu
Oboje ćemo plakati za asfaltom i travnjakom
Srest ćemo se jer se ne možemo mimoići
jer netko mora popuniti tramvajsku liniju da je ne ukinu
jer nakon Trećeg rata u sivoj uniformi
svi mrtvi izgledaju isto:
neobrijani su i imaju trideset i pet
Boja šarenica prema važećim ton-kartama sistema: RAL 5009
Bole me dvije posude RAL 5009 hermetički zatvorene
i prebačene u skladište nepoznatih trgovaca
RAL 5009 gusto se pjeni u arteriji srca
sve druge ulice smirili su vapnom
tako je čisto čisto i spokojno
ali kamo će mravi?
Nakon svega sjediti na pločniku posve je sigurno
nema zalutalih pasa i šinteri nemaju razloga navraćati
sada je sve domaće i pripitomljeno
kao veliki podšišani oblak
Tvornice duhana sveta su mjesta
ti si možda nadglednik velikog pogona
Mogu te čuti kako u daljini pjevaš uz bijeli šum radija
zagledan u pokretne trake
posljednja živa bića
Slatko im govoriš u treperave uši:
Brže brže gusjenice moji dimni leptiri
ovo je proljeće ključno
Obogatit ćemo se smirujući fantomske drhtaje ruku
i prodajući upaljače po trostrukoj cijeni
Jesen
Tvoja ljubav,
teški stol od cerovine.
Nosim ga pod tuđi krov.
Dijalog
Od njihovih se cipela sužavaju zjenice,
to mora da je ljubav jer zasljepljuje,
to mora da je jer je
elegantna
i gnječi jezik i izbacuje ga
kao gvalju crnih konopaca:
daktilski, dekonstrukcija, dijalektički
diskrepancija, diskurs
i onda se prijeđe u idući niz.
Ja laštim podove,
oni se vole u svojoj snazi,
oni vole samo na slovo d,
ja sam prostor između riječi.
Neprimjetan sam,
moćan sam.
O djetinjstvu zrantih stvari
*
služim se s dvjesto osnovnih riječi
jedem što je ponuđeno
ako sam cestovni otok nisam kretanje
ne žudim izreći
ne uznemiruju me grafiti
ne nastojim biti gotica
*
pročitala sam dovoljno više prelistala
dostatno da bih otvorila
poštaru potpisala se
nužan broj
da u kutu glasačkog lista nacrtam trokutasto sunce sa zjenicama bez oka
ne razumijem sadnju borova u prostoru bez mora
to je sve što imam reći na temu ekoloških katastrofa
nakon srednje više i visoke
često koristim riječ struktura
struktura kućanstva u kojem bacanje svježih jaja o zid kuhinje
ostavlja trajan trag u umjetnosti
*
kosine sunca ubrzavaju pretvorbu
zrake su rezale masnicu od maka
kada si shvatio da si vaza
ili porculanska patka
u svakom slučaju stvar
prašina se na tebi uslojava u vestu nije ti hladno
iako te već dugo nitko ne dotiče
*
stolica koja se ne prestaje okretati
kao da si upravo ustao iz nje
vrti se godinama do povraćanja
prašina žmiri na sunčevim zrakama
fitilj je svaka dužina na koju se taloži
predugo gledanje u svjetlo ispruženo
na izblijedjelom naslonu
trajno dokida mogućnost razlikovanja
tvoje kose od mačje dlake
*
svejedno lijevo ili desno
razdaljina je nesavitljiva
proteže se od pupka do pupka
tišinu između nas možemo nazvati deblo
greda od mlade kruške
preko koje se pružamo da bismo spojili krajeve
ali u pukotinu razmjera vlati
netko dodaje cjepanice
popunjava prostor u beskonačnost
sada sjedimo svatko na svojoj zvijezdi
ložimo sunce
drvima iz našega pravca
tako uvijek iznova dan sviće i bilje jede
iz čega proizlazi da je prezir a ne bog
hranitelj svijeta
Mateja Jurčević
