Firme su im se nalazile u istoj zgradi na različitim katovima. U jednoj tipičnoj, modernoj, poslovnoj zgradi, izvana u obojenom staklu i prozorima koji se ne mogu otvoriti, a iznutra s open space uredima u kojima sjede ljudi za pisaćim stolovima, ograđeni prenosivim pregradnim zidovima punim raznih ceduljica s lozinkama, telefonskim brojevima od cateringa i podsjetnicima za popodnevnu kupovinu. Vani kraj zgrade, iza ugla, stajala je velika pepeljara, mjesto za pušenje. Ono čudno mjesto gdje se sretnu ljudi koji inače ne dolaze u doticaj. Tu se sretnu član uprave u skupom odijelu i prodajna referentica u casual odjeći, bradati informatičar u cargo hlačama i skockana direktorica firme na katu iznad.
Sonja je bila pravnica u firmi koja se bavila informatičkom opremom. Pripremala je ugovore s kupcima, slagala članke i stavke, pazila da u ugovorima ne bude pravnih rupa koje bi stranke mogle iskoristiti na štetu firme. Kad nije bilo ugovora, rješavala je reklamacije. Bez sumnje, ozbiljan i važan posao, ali ujedno i jedan suhoparan posao koji je ubijao svaku kreativnost. Kad bi nailazila na njoj nepoznate tehničke pojmove i pitala kolege za objašnjenje, često bi izvodili glupe šale s njom.
Davor je radio u marketingu investicijskog fonda. Smišljao je kako nagovoriti građane uvijek iznova da kod njih ulažu svoje novce. Jer fond je imao, tako mu je glasila vizija i misija fonda, uvijek za svačiji džep optimalno rješenje za ulaganje u financijsku sigurnost. Očekivalo se da uvijek bude aktivan, energičan, pun novih ideja, uvijek s osmijehom na licu, čista pozitiva. S vremenom nije više mogao gledati sve te glupe reklamne kape, majice, upaljače, zastavice, bannere na netu, reklamne spotove. Investirajmo zajedno u budućnost, već danas! – Njegova najnovija reklamna poruka. Nije ju mogao očima vidjeti.
Jednog kišnog jutra i njima se dogodio susret kraj spomenute pepeljare. Stajao je naslonjen na zid zgrade, odjeven u poslovno odijelo, s cigaretom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci. Ona je od nekud dotrčala. Raskopčani mantil joj je već bio polupromočen. Ispod mantila se nazirao poslovni kostim. U jednoj ruci nosila je torbu, u drugoj plastičnu čašicu kave s kioska. Cigarete je uspjela naći u svojoj torbi, ali upaljač nikako. On ju je promatrao, bila mu je simpatična ta tipična ženska scena kopanja po torbi u potrazi za nečim. Napokon je odustala od traženja i obratila mu se:
„Oprostite, imate li možda vatre?“
„Naravno.“
On je već u džepu imao spreman upaljač u ruci.
„Hvala, eto, ne mogu naći upaljač. Možda ga nisam niti ponijela.“
„Ah da, te ženske torbe“, nasmijao se on.
„Da“, nasmijala se i ona.
Usula je kavu u sebe i brzinski ispušila cigaretu.
„Moram dalje. Hvala još jedanput. Vidimo se.“
„Nema na čemu, ‘đenja.“
U odlasku se još jednom kratko okrenula za njim, a on ju je slijedio svojim pogledom. Kad je nestala, pitao se kako je nikad do sada nije sreo. Narednih dana, kad god se kretao po zgradi, šarao je pogledima na sve strane, ne bi li je možda uočio. Ali nije.
Jednog, sada ne više kišnog, već vedrog jutra, ponovo su se sreli na istom mjestu. Bila je sad bez mantila, odjevena samo u poslovni kostim. On u uobičajenom odijelu.
„Dobro jutro, opet Vi“, pozdravio ju je s osmijehom na licu.
„O dobro jutro, pa i Vi opet“, uzvratila mu je smiješkom.
„Danas imate upaljač?“
„Da, danas imam.“
Stajali su, pili kavu, pušili. Promatrao ju je na trenutke. Zgodna žena, i kostim joj je dobro stajao. I ona je njega gledala u trenucima dok on nju nije promatrao. Zgodan lik. U jednom trenutku su im se pogledi spojili. Ostali su malo zatečeni na tren, kao netko koga zateknu u nekoj zabranjenoj radnji, a zatim se nasmijali.
„A gdje Vi radite?“ pitao je.
„Tu iza Vaših leđa.“
„Tu u prizemlju? Kod informatičara?“
„Da.“
„Ne izgledate baš kao informatičarka.“
„Pravnica sam kod njih. Radim ugovore, pritužbe, i tako to.“
„Aaa taako, nice.“
„A Vi?“
„Gore na četvrtom“, odgovorio je. „U fondu. Marketing. Smišljam načine kako izvući ljudima novac iz džepova.“
„Sigurno imate neki dobar savjet kako se obogatiti?“
„Imam, ali strogo privatni savjet, bolje ne ulagati u fondove. Radije si kupite neki lijepi kostim. Dobro Vam stoji.“
Ostala je malo zbunjena i nasmiješila se:
„Aha… dobro… hvala na savjetu. Mislim, na financijskom savjetu.“
U sebi je pomislila i „Hvala na komplimentu“, ali bilo joj je neugodno reći.
„Ja sam skoro svako jutro u ovo vrijeme ovdje. Čisto informativno da znate… ako ćete imati vremena…“, nakesio joj se.
„Aha, hvala na informaciji, pogledat ću u svoj kalendar.“
Pokušavala je glumiti važan poslovni smiješak.
Sad su znali kako se naći i počeli se češće nalaziti „kao slučajno“ na jutarnjim kavama pred zgradom. Ti dejtovi su tekli uvijek na isti način.
„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.“
Kava i cigareta. Upoznavali su se sporo. Razgovori su im uvijek bili kratki, svega po nekoliko jednostavnih fraza small talka: Kiša pada, zahladilo je, gužva u prometu. Uglavnom su stajali jedno pored drugog, zagledali se sad već otvoreno, i smješkali se.
Nakon nekoliko tjedana skoro pa svakodnevnih jutarnjih ispijanja kava kraj zgrade, zaključio je da bi je mogao pozvati na „pravu“ kavu, u kafić. I tako jednog jutra, dok su stajali na uobičajenom mjestu pored pepeljare:
„Pozvao bih Vas na kavu, u pauzi, ako ste za… ako imate vremena, naravno…“
„Paaa, može. Vrlo rado.“
„Ima tu u blizini jedan zgodan kafić, novootvoren. Tamo ne ide nitko iz zgrade. Valjda…“
„Može.“
„Onda u 12 ispred ulaza?“
„Može, vidimo se.“
„By the way, ja sam Davor.“
„Drago mi je, Sonja.“
Na toj su se kavi po prvi put napričali, imali živahnu komunikaciju. Doznao je da ima dvoje djece i supruga liječnika koji se, samim time što je liječnik, smatra osobom više vrste, nedodirljivim polubogom. Profesionalno i osobno deformiranu osobu koja na nju i djecu gleda kao na pacijente koji mu trebaju biti zahvalni što ih uopće doživljava. Ispričala mu je da normalna komunikacija s njim joj već odavno nije moguća, da spavaju u odvojenim krevetima i da joj sama njegova pojava izaziva gađenje i želju da istog trena pobjegne nekud daleko. On se njoj požalio da živi s djecom i svadljivom i histeričnom suprugom računovotkinjom koja svemu i svačemu prigovara i sve zna najbolje, da je djeca i on izbjegavaju koliko god je moguće, te da, kad god imaju prilike, odlaze na što duže vožnje biciklima. Sve u svemu, doznali su tko su i što rade u životu, da imaju najbolju djecu i najgore brakove. Istresli su si svo ono emotivno smeće koje se nakupi u ljudima koji su pravno i fizički još u braku, a mentalno već odavno ne. Zanijeli su se, zaboravili vrijeme, naravno prekoračili pauzu i zakasnili natrag na posao. U povratku, na uglu koji se ne vidi iz poslovne zgrade, još uvijek u žustrom razgovoru, povukao ju je nježno za rukav, okrenuo se prema njoj i poljubio je. Na kratki tren je zatiltala, ali mu je uzvratila poljubac. Bio je duži od njegovog.
Idućih tjedana zaredale su se kave u kafiću, konobar ih je već poznavao i bez poziva im donosio kave na stol. Nisu više mnogo pričali kao na prvoj kavi. Nisu imali potrebe. Jednostavno bi sjedili jedno pored drugog kao bliske osobe koje uživaju u druženju. Naizmjence bi se gledali i kesili bez riječi, zatim jednostavno nastavljali gledati svatko na svoju stranu. Ispijali bi kavu, pušili i razmjenjivali svega nekoliko banalnih i beznačajnih rečenica. Kad nije bilo drugih gostiju u kafiću, zagrlio bi je, a ona bi mu se približila. S danima su postali svjesni da se među njima razvio jedan odnos. Je li to bilo prijateljstvo, veza, nešto treće? Nisu bili sigurni. Ali su zaključili da trebaju postati pažljivi. Smanjili su jutarnje kave pokraj zgrade. Istražili su poslovnu zgradu i pronašli način kako izlaziti na različite izlaze, kako ih se ne bi viđalo kako zajedno odlaze nekud pod pauzom. Postali su tajnoviti i to im je bilo zabavno. I imali su novi ritual: Poljubac na povratku iz kafića na posao.
Jednom je na kavi, usred one njihove uobičajene šutnje, neočekivano započela razgovor o pitanju koje se nakon nekog vremena zna pojaviti u takvim međuljudskim odnosima. I to pred konobarom. Ali konobar je bio gospodin, nije ništa vidio niti čuo.
„Mogu te nešto pitati?“ pitala ga je.
„Naravno, pitaj.“
„Što smo si mi zapravo?“
„Kako misliš, što smo si mi?“
„Pa mislim, u kakvom smo odnosu? Idemo svako malo poskrivećki na kave, ljubimo se…“
Da, njeno pitanje je bilo na mjestu. Ali on nikad nije razmišljao tako daleko. Ulovila ga je potpuno nespremnog. Probao je temu okrenuti na šalu.
„Pa možemo se prestati ljubiti,“ odgovorio je šaljivo.
„Davore, ozbiljno pitam.“
„Ne znam, Sonja, nisam razmišljao o tome.“
„Ali trebao bi… trebali bi…“
„A što ti misliš da smo si?“
„Ne znam, Davore, razmišljam već danima, i ne znam. Zato te pitam.“
Koristila je vokativ. Bilo mu je u početku malo neobično slušati svoje ime u vokativu. Ali kao pravnica, koja je pratila zakone i pisala službene dopise, pazila je na padeže. Kako bi zvučalo njeno ime u vokativu, pitao se. Možda Sonjo? Strava, bolje ne.
„Možda smo prijatelji, možda nekakav par, možda ljubavnici, a možda je nebitno što smo si.“
„Meni je bitno, Davore.“
„Dobro, bitno je, slažem se. Ali ne moramo to sad.“
„A kada ćemo?“
„Jedan dan… Sad moramo ići.“
Bili su dovoljno pametni ne nastavljati tu raspravu. Bili su svjesni da ih ona za sada ne vodi nikud, da je bolje ne otvarati neka pitanja i tražiti odgovore baš na sve. Da je bolje pustiti neke stvari da teku svojim tokom. I nastavili su svoje kave na uobičajeni način.
Njemu se činilo da bi trebalo pomalo otvorili jednu drugu temu. Kao nekakav prirodan tijek stvari kod odraslih ljudi koji su se spetljali. Samo kako? Našli su se opet na kavi, na svom uobičajenom ritualu, davali predstavu svom poznatom konobaru. U jednoj od onih njihovih faza šutnje, kad je svatko gledao na svoju stranu, puhnuo je dim iz usta, udahnuo zraka i, zadržavši pogled na svojoj strani, izustio onako kao usputno:
„Mogli bi se jednom poseksati.“
„Oprosti?“
I oboje su se pogledali.
„Mogli bi se jednom… pa… poseksati.“
Čekao je neku njenu reakciju. Tri sekunde, pet, možda čak deset.
„Pa… iskreno… ne znam što bih ti rekla sad…“
Sranje, očito nije očekivala ovu temu.
„Zar ne misliš da… ono… zar ne želiš da…?“
„Ne mislim ništa“, odgovorila je, ne dopustivši mu da dovrši pitanje. „Zbunjena sam, Davore.“
Puhnula je dim iz usta.
„Sorry, ako sam nešto krivo rekao.“
„Ma nisi, samo ovo mi je sad kao s neba palo. I neugodno mi je o tome sad razgovarati. Plati, molim te, idemo.“
Platio je, pozdravili su se kratko i razišli se bez ritualnog poljupca.
On nije mogao vjerovati da ju je tako pogrešno procijenio. Znao je sto posto da se želi poseksati s njom. I bio je 99 posto siguran da bi se i ona s njim. I da od njega, kao muškarca, očekuje da on to prvi predloži. Prošao je dan, došlo je sutra. I dalje se nije javljala. Da se on njoj javi? I što da joj napiše? Oprosti? Ali u čemu je pogriješio? Nije tražio ništa nastrano, nije bio prost. Prošao je i drugi dan, ništa. Trećeg dana oko podne stigla je poruka.
Ona: Bok, kako si? 🙂
On: Bok, dobro, ti? 🙂
Ok sam. Oprosti zbog neki dan.
Ne, oprosti ti. Ispao sam glup.
Ne, ja sam ispala glupa.
Ma ne moramo sad o tome.
Ne znam kako da ti objasnim, ne znam mogu li ja to.
Ne forsam, sve ok.
Ne znam kako da ti objasnim. Može kava?
Kad? Subota je.
Znam, predloži mjesto i vrijeme.
Za hitnu kavu? 🙂
Da, za hitnu! 🙂
Hitni sastanak trebate, gospođo? 🙂
Da, gospodine, hitni! 🙂
U rekordnom vremenu su se presvukli, sjeli u aute i našli u kafiću u jednom trgovačkom centru na drugom kraju grada kamo inače nikad ne zalaze. Tu ne bi trebali sresti nikoga od poznatih. Po prvi put su se sreli izvan posla. Po prvi put u casual odjeći, u jaknama, trapericama i tenisicama. Proučavali su se od glave do pete s osmijesima na licima. Skinuli su jakne, sjeli, pročavrljali nekoliko riječi, stigla je kava. Uozbiljila se, zapalila cigaretu, povukla i puhnula prvi dim, pogledala ga:
„Gle, možemo.“
„Što možemo?“
Primaknula mu se i tihim glasom odgovorila: „Pa poseksati se.“
Ostao je paf. Očekivao je rasprave, natezanja i uvjeravanja. I kako na kraju možda neće ništa riješiti. I točno, ona se predomišljala. Dva dana je razbijala glavu može li ona to. Nije nikad vjerovala da će se ona, baš ona, naći u ovakvoj situaciji. Mislila je da se to događa drugima. Pitala se, može li prevariti supruga, bez obzira što joj se gadi. Može li u krevet s likom samo zato što joj je privlačan, a kojeg je upoznala prije svega nekoliko tjedana, kojeg poznaje samo s ispijanja kava. Odlučila je da ne zna, ali da će ga poštedjeti sa svojim dilemama, i da jednostavno mora isprobati. Onda će znati odgovor.
„A kad si mislila?“
„Evo sad, popit ćemo kavu i idemo.“
„A gdje?“
„Ne znam, smisli nešto, odvezi me nekud.“
Mozak mu je odjednom radio u petoj brzini. Kuda, kamo? U neki hotel? Ili motel? Toga ima u filmovima. Ali gdje u Zagrebu? Ili možda u autu? Kako bi to izveli? Ovo mu je bilo prenaglo. Dok je on duboko zamišljeno gledao u prazno, ona ga je gledala i očekivala da iznese plan.
„I?“
„Sorry, ovo nisam očekivao. Možda negdje u autu? Mislim… ono… ne pada mi sad na brzinu ništa bolje na pamet.“
Očekivao je da će izraziti neko razumijevanje za iznenadnu situaciju koju mu je stvorila. Ali uzvratila je samo kratko:
„A dobro…“
Nije bila fer, stavila ga je pred svršen čin.
Sjetila se jednog mjesta na kojem ne bi trebali biti upadljivi. Sjeli su oboje u njen auto, nesigurni kako će sve to ispasti, i odvezli se na neki treći kraj grada. Za vrijeme vožnje nisu progovorili niti jednu riječ. Umjesto da budu veselo napeti zbog svoje spontane avanture, nešto negativno im je visilo u zraku, neka bojazan. Ona se pitala je li bila dobra ideja iznenaditi ga tako, a on, hoće li moći ono što situacija očekuje od njega kao muškarca. Kad su stigli, ostali su sjediti na prednjim sjedalima. Što sad? Trebaju li se početi strastveno ljubiti, ili raskopčavati odjeću, ili navaliti jedno na drugo? Zapalili su cigarete i ukočenih lica gledali ispred sebe u prazno, kao ljudi koji trebaju početi raspravljati neku bezizlaznu situaciju, a ne kao ljudi koji će strastveno voditi ljubav. Prekinuo je šutnju:
„Hoćemo iza? Imamo više mjesta, ili…“
Nisu baš imali više mjesta otraga u njenom malom, tipično ženskom gradskom autu. Ali barem im nisu smetali mjenjač i ručna kočnica.
„Dobro… ajd…“
Usiljeni i nespretni pokušaji nečega što bi barem iz daleka ličilo na seks ili vođenje ljubavi, u tom skučenom prostoru na stražnjim sjedalima, trajali su svega nekoliko minuta. Za oboje mučnih minuta. Ona ih je prekinula:
„Davore, stop, molim te. Ja ne mogu ovo ovako. Smisli nešto bolje.“
Koji spas. Pospremili su se, izvukli iz auta i zapalili cigarete, onako kao što ljudi u filmovima puše nakon dobrog seksa. Samo što do njihovog seksa uopće nije došlo.
„Neku sobu. A room for queen Sonja the first. With a queen size bed“, nasmijao se.
„Da, sobu, Davore. Ne rupu. Želim biti tvoja kraljica, barem na jedan dan. Znaš!“
Polako se i njoj vraćao osmijeh na lice.
„I nemoj tražiti deset dana, jer će me proći volja.“
„Jasno.“
U ponedjeljak na poslu je odmah krenuo guglati sobe. Ali što uguglati? Soba za seksanje, ili soba za seks? Google mu je izbacivao linkove kako urediti vlastitu spavaču sobu za savršen seks u raznim položajima. Od vlastite spavaće sobe se ježio, a položaji ga u tom trenu nisu zanimali. Uguglao je motel za seks. Google mu je prikazao linkove na erotske priče i elitne seks-hotele i motele u svijetu. Pa nije mislio putovati na Copacabanu. Na jednom forumu naišao je na savjet kako je povremeni seks u hotelu s bračnim partnerom dobar za razbijanje monotonije koja često nastane u brakovima. On sa svojom suprugom računovotkinjom? Nezamislivo. Nakon dužeg guglanja shvatio je da se to što on traži zove „dnevni odmor“, i da je ponuda u Zagrebu ogromna. Od hotela preko apartmana i pansiona, sve do odvratnih soba u sklopu autopraonica i benzinskih pumpi. I Crno jaje je imalo dnevne odmore na akciji. Tko bi rekao, pomislio je, drugo lice grada. Izbor mu je pao na hotel na Medvednici. Dovoljno daleko od grada, a opet blizu.
Dogovorili su se za dan. Na njemu je bilo da organizira sobu za kraljicu i njega. Kupio je start paket s novom SIM karticom. Nije želio koristiti svoj pravi broj. Imao je tremu. Kako će se predstaviti na telefonu, što će reći, što će ga oni pitati? A opet, osjećao se važno jer radio nešto zabranjeno. Činilo mu se da se upušta u nešto potpuno izvan svog dosadašnjeg života, kao da to nije on. Nakon dovoljne mentalne i praktične pripreme okrenuo je broj.
„Dobar dan, hotel, izvolite.“
„Dobar dan, na Vašoj stranici piše da imate dnevni odmor.“
„Da, gospodine, imamo, želite li rezervaciju?“
„Pa, da, molim.“
„Može, a za kada i na koje prezime?“
„Horvat“, odgovorio je Davor Vincman. „Za petak, ako može.“
Horvata ima na stotine, na tisuće. Neće se znati tko je.
„Može gospodine, zapisano. Soba će biti slobodna od devet sati.“
„Super.“
„Mogu li Vam još nekako pomoći?“
„Ne, hvala Vam. Doviđenja.“
„Molim gospodine, doviđenja i ugodan dan želim.“
Tog jutra su krenuli iz kuće u vrijeme i u odjeći kao da idu na posao. Vodila ih je jedna pozitivna energija, osjećali su da lebde. Našli su se na dogovorenom mjestu, ostavili njen auto u javnoj garaži, a s njegovim krenuli na Medvednicu. Bilo je prerano pojaviti se u hotelu, pa su usput svratili na jutarnju kavu u jednu ofucanu birtiju u kojoj je, sudeći po interijeru i starijem muškarcu za šankom, vrijeme stalo osamdeset-i-neke. Bili su jedini gosti. Muškarac iza šanka ih je cijelo vrijeme promatrao i pitao se što rade srednjovječni žena i muškarac u poslovnoj odjeći na ovakvom mjestu ujutro u osam sati. Nisu pričali u birtiji, samo su buljili jedno u drugo i kesili se kao djeca koja su smislila neku glupost i jedva čekaju da je sprovedu. Čim su opet sjeli u auto pitala je:
„Što misliš, Davore, ima li ljudi u hotelu preko tjedna? Možda nekih turista?“
„Ne znam, možda. Firme nekad imaju prezentacije ili workshopove gore. I mi smo jednom imali.“
Nešto je razmišljala.
„A Davore…“
„What?“
„Misliš li da ima i ovakvih turista poput nas?“
„Moguće, ne znam, nisam o tome razmišljao“, smijao se. „Kako bi ih primijetili?“
„Paaa, možda po čudnom ponašanju?“
„Kad krenemo u hotel, ti stavi sunčane naočale da te nitko ne prepozna. To će biti dovoljno čudno. Bit će odmah jasno kakva si turistkinja.“
Smijali su se.
Stigli su na hotelsko parkiralište. Ostali su sjediti neko vrijeme u autu kao dva detektiva i promatrali zbivanje. Na parkiralištu je bilo nekoliko velikih i vjerojatno skupih auta. Oko hotela i oko tih auta motali su se vidno dobro raspoloženi čudni parovi, po vanjskom izgledu slični njima, u poslovnoj odjeći i bez prtljage, očito turisti iste vrste kao i oni.
„Vidiš, to su direktori s tajnicama na poslovnom putu“, objašnjavao je ironično.
„Vidim. Onda smo u krivom filmu. Ti nisi direktor, niti sam ja tajnica“, smijala se.
„A što smo si onda, Sonja?“
„Ne, ne, ne. Ne počinji tu temu. Stop.“
„Ok, idemo. Ti si kraljica.“
„Da, kraljica sam. Ti kralj. Eto to smo si.“
Na radiju u autu je sviralo „Heroes“ od Davida Bowieja:
I, I will be king
And you, you will be queen
„Idemo, ponesi sunčane.“
„Neozbiljan si.“
Nastavio je pjevušiti kad su izišli iz auta:
„We can be heroes, just for one day. We can be us, just for one day…”
“Pšššt, šuti!”
Ušli su u hotel i brzinski snimili situaciju. Jer svijet je mali i nikad se ne zna. Srećom, osim nekoliko po izgledu očito stvarnih turista, nije bilo nikoga u lobiju. Lažni turisti na lažnim poslovnim putovanjima vjerojatno se tu ne zadržavaju bespotrebno. Mlada recepcionarka u plavoj uniformi, s osmijehom od uha do uha, pozdravila ih je već iz daleka. Kao da je napeto iščekivala vidjeti tko su gospodin i gospođa Horvat. On je prišao recepciji, ona ostala u pozadini iza debelog stupa. Ali ipak bez sunčanih naočala. S recepcije je bila skoro nevidljiva.
„Dobro jutro.“
„Dobro jutro. Imam rezervaciju na ime Horvat.“
Krenula je tražiti u kompjuteru: „Horvat… Horvat… aha, tu je… U redu… Imate rezerviran dnevni odmor, gospodine.“
„Da.“
„Dobro, molim Vas osobni dokument.“
Ukočio se, to nije očekivao. Uopće nije razmišljao da se u hotelu daje dokument. Počeo je kopati po džepovima kao da traži novčanik.
„Nekako ne mogu naći osobnu… Možda sam je zaboravio… samo malo… čudno…“
Njemu kao čudno, ali gospođi za recepcijom nikako. Njoj je bilo sasvim jasno da ekipa, koja se iz grada zaleti ovamo na razbijanje bračne monotonije ili poboljšanje poslovnih odnosa putem kreveta, nerado daje istinite podatke i dokumente.
„Može i vozačka ili putovnica.“
On je i dalje kao tražio po svim džepovima.
„Gospodine, žao mi je, ali trebam jedan osobni dokument. Ako stvarno nemate, može i od gospođe. Jedan je dovoljno.“
Ne, nikako od gospođe, pomislio je. Recepcionarka ga je stjerala u kut. Ili imati muda i dati osobnu iskaznicu koja je naravno glasila na Davora Vincmana, a na nikakvog Horvata, ili se pokupiti i nestati. Ne može nestati, u Sonjinim očima ispao bi zadnja pizda. Imala bi pravo ošamariti ga. I sam bi se osjećao kao jadnik, kreten, papak. Možda mu ne bi izgovorila sve te pogrde, možda ga ne bi ošamarila, ali bi mu na suptilan način pokazala sav svoj duboki prezir, pokazala mu da je u njenim očima jedna obična ljudska nula bez imalo kičme koja od tog trenutka ne bi vrijedila više niti jednog njenog pogleda. I to bi ga više boljelo nego psovke i šamar. Kako su ih učili na poslovnim seminarima? No risk, no gain. A ima i ona: No risk, no fun. Izvukao je osobnu iskaznicu i položio je na pult.
„Aha, našli ste ipak, fino.“
Očekivao je njenu glupu opasku kako na osobnoj piše drugo ime. Uzela je osobnu u ruke, bacila kratki pogled na iskaznicu i na njega.
„Aha, to ste Vi, dobro“, i počela tipkati podatke u kompjuter.
„Malo mi je ovo sad neugodno… mislim zbog prezimena… ne bi volio da…“
„Nema problema, gospodine. Jamčimo Vam maksimalnu diskreciju. Ne bi nam gosti inače dolazili.“
Bacila mu je jedan neobičan majčinski pogled, a taj pogled mu je ulio jednu isto tako neobičnu sigurnost i povjerenje. Žena očito zna svoj posao. Napokon je dobio karticu za sobu.
„Evo ga, soba 202, drugi kat, lift Vam je s desne strane. Ugodan boravak Vam želim.“
Vratila mu je osmijeh.
„Hvala.“
Brzo je nestao s recepcije i dao Sonji, koja je cijelo vrijeme živčano provirivala iza stupa pokušavajući shvatiti što se događa, mig da dođe. Krenuli su dugim hodnikom do lifta.
„Isuse, Davore, pa što je bilo? Jeste li imali neki problem? Čekam i čekam i čekam…“
„Ma ništa, komp joj nije radio.“
„Ali što si toliko tražio po džepovima?“
„Ma nisam mogao naći novčanik.“
„Siguran si?“
„Pa da.“
To je bila njegova kratka službena verzija. Onu stvarnu ona ne smije nikad doznati. Nije stigla dalje ispitivati jer je počeo pjevušiti:
„U sobi 202 šampanjac ubija, mogla sam biti ja tvoja voljena. Lako se pretvaram, dobro me pogledaj…“
„Pšššt, šuti.“
„Prigodna pjesma… Dotakni rub, budi grub, na to poludim…”
„Šuti, prestani pjevati.“
Ušli su u sobu, oprezno, onako kao što se ulazi u nepoznatu crkvu. Vauuuu! Soba, krevet, čak king size, stol, stolice, televizor, minibar. Sve je to bilo njihovo. Osjećali su da je cijeli svijet njihov. Pogledali su se velikim očima. Osjećali su jednu lakoću, jednu neopisivu sreću.
„Davore…“
„Sonja…“
To su im bile jedine riječi. Za sve što je slijedilo, riječi nisu bile potrebne, pogledi su bili dovoljni. Gdje su u narednim trenucima završile njegove čarape, njena torba i suknja, njegova košulja, njene cipele s visokim petama i grudnjak, i sve ostalo što su imali na sebi, teško je za opisati. Iskoristili su sve njima poznate i do tada potpuno nepoznate mogućnosti sobe, kreveta, stola i stolica. U minibaru su stvarno našli šampanjac. Kao u pjesmi o sobi 202. U krevetu su zapalili cigarete, ali ovaj put zasluženo, nakon dobrog seksa. Kao u filmovima. Taj dan su bili kraljica i kralj.
U povratku, dok su se spuštali vijugavom planinskom cestom natrag u grad, progovorili su svega nekoliko nepovezanih riječi. Bili su kao u transu. Stotinu slika im se istovremeno motalo po glavama koje je tek trebalo procesuirati. Uostalom, što su trebali govoriti? Dragi, bio si dobar u krevetu. To joj je zvučalo tako glupo, kao da su bračni par koji odrađuje svoju dužnost u spavaćoj sobi. Da mu spominje neke detalje? Osjećala bi se nelagodno. Jer to nije bio njen način komunikacije. Ona nije mogla tako otvoreno govoriti o seksu. Radije ne. A on, da joj na neki šaljiv način iskaže svoje zadovoljstvo? Možda bi se posramila. Možda bi zaradio šamar. Bilo je bolje šutjeti. Na rastanku su se samo nakesili, kratko pozdravili i dali ritualni poljubac.
Narednih nekoliko dana nisu se jedno drugom javljali. Razmišljali su o onome što su doživjeli zadnjih dana i tjedana. Ona je zaključila da bi onog gada od supruga mogla i deset puta prevariti. I da ne bi imala nimalo obzira prema njemu. Čak joj se činilo da joj ne bi smetalo da je otkrije, da shvati da je jadni kreten čija zgodna supruga spava s drugim. Razmišljala je i o svojoj djeci i o mogućem razvodu. Kao pravnica je naučila nakon proučavanja predmeta donijeti zaključak. Stoga je zaključila: Doživjela je nekoliko lijepih tjedana i konačno divnih sati, bila je taj dan stvarno kraljica. Ali ako ostane s Davorom, nastavili bi sa poskrivećkim kavama i ponavljali izlete na zagrebačku goru. I što bi drugo? Ali ona to nije mogla i nije htjela zbog sebe. Nije si mogla zamisliti ulogu potajne ljubavnice, priležnice. Njegovo razmišljanje je bilo jednostavnije: Cijelo ga je vrijeme vodio čisti muški instinkt. Kad ju je ugledao prvi put, nije mogao vjerovati što mu se događa, neki osigurač mu je puknuo u glavi. On je tu ženu morao imati. On se s tom ženom jednostavno morao poseksati. Svoj muški cilj je postigao, dokazao sebi da on to može. U svojim očima bio je kralj. Ma kakav kralj, car! Sad kad joj je poznavao svaki detalj tijela, svaki pokret, nije ga više zanimala. Nestala je napetost osvajanja kraljice. Neku trajniju potajnu vezu si nije mogao zamisliti. Oboje su zaključili da ne vide smisla u ikakvom daljnjem druženju i da se više neće javljati.
Nakon nekoliko dana, jednog jutra su se neplanirano sreli kraj poslovne zgrade. Pozdravili su se kratko i stajali narednih nekoliko minuta ukipljeni i bez ijedne daljnje riječi jedno pored drugog sa šalicama i cigaretama u rukama. Nikakva objašnjenja si nisu pokušavali davati. Nisu znali međusobne razloge, ali su znali da je gotovo. Vidjelo se da osjećaju nelagodu što su se sreli i da žele što brže pobjeći. Nisu više znali što bi međusobno započeli. Ubuduće su pazili da se ne sretnu na pušenju ili negdje u zgradi. I ako bi se kad vidjeli, probali bi se zaobići i praviti da se ne vide.
