Umjetnost krpanja
Iglom
kroz sijeno i oblačno nebo
u mislima zaključavam dan
Kamen
na kamen, u sivilu sjetnom
tek pijesak i zvuk su par
Sjedim
na mjestu s kojeg se pogled
ne prostire
i slutim,
spajam nespojive
u moguće promašaje
navezujem sijeno i oblake
u svoje snove
unforeseen
ne poznam mjesto
gdje tuga se liječi
ni gdje se sabiru tmine
ne poznam trenutak
iz kojeg ljubav se rodi
ni kada patnja mine
ne poznam čežnju
što prebire tiho
boje u oku
ni treptaj
kojim duša
odsvira notu
Izdišem i udišem godinama
Postojim u nepostojanoj trajnosti
letim preko vremena do vječnosti
u nestalnom traženju nemogućnosti pronalaženja
Čekam krećući se krugovima po rubovima
kroz praznine, ulijevajući kako izlila bih suvišnosti
i pobjeđujem pognuvši glavu kako bih pobjegla
Živim neprimjentnim udasima koje kradem umu
umirući na početku stiha živim na nepoznatim stranicama
i ljubim sve koji dotiču se crnina i umiru mojom smrću
Ne prestajem u tmini ili svjetlosti
ne gubim lik na suncu ili u sjeni šetališta
moja kap ne prestaje u vodi, već rijeku svom moru vodi
Ja sam Praznina od koje sazdan je trenutak
i vječnost, i smiješim se odustajanjima
koja pogubno izgledaju iz vaših visina, i plaše vladare
nemam imperativ, ni pobjeda mi nije mila
Tik-tak, kak-tak
Čas u kojem On pohodi one koji sanjaju otvorenih očiju
Zaklopim oči u spokojnom položaju kojim vabim san
i čekam biserje da sipanjem nehajnim obuzme me posve
lijepim tišine na tmine, ostajem pokrivena i prikrivena
nestajem u praznini u kojoj zvona miruju tužno
ne snijem, ne budnim, ne lebdim na traku svjetlosti,
kroz oblačno nebo mjesečina prolijeva usamljenosti jauk
struji nad posteljom hladni vjetar pustošenja
sprema se usnuti daljina neprohodna, nepogodna oblina
Ispunja se prostor duša, prepun glasova nesigurnosti
slikama bliske i daleke prošlosti, niska neželjenosti i ljepota
istiskuje, sve što je izgovorila noć, zlatom optočenu obijest
novinu u tiskovini petka u rukama gospodina nepoznata
koji nije prehodao put na ova vrata, svježa kruha
čistotu svoju i pogled sjajni hrani u trenutku ispiranja usta
da izusti: Ne, ne staješ ideš dalje!
I trepti i bridi misao upregnuta stajanjem sred riječi, pri udahu
Ništa nije manje od išta, bezbolnije se zaboravlja i bolje zabavlja
lutke u kretanjima i prometanjima preko uzvisina zadnjih sanja
Krenuvši domu, kroz rupu u razmaku dana, mjesečina ostavlja
poljubac blistav posred čela tog neznanca, pa poznat biva
umiranju noći u buđenju dana, uskrsnuću il’ pokapanju
života življenih u tuđem prostoru mirovanja
Sve nemire noći ove nisam bila i kad bijah dio nečeg
od sveg svijeta većeg. Ja sam mirno snila dok se vukla večer
prelet za izviđanje
olovnim nebom pritisnuto tlo
blještavom svjetlošću zatvorene oči
vjetrom ispunjena jedra
i pramac okrenut otvorenom moru
trenutak slobode, trenutak straha
i misao u previranju
ugušena, nepoznata sebi
izlijevanje tišine kroz ušne otvore
kroz nosnice
trenutak tuge, trenutak uspravljanja
ostaje za mnom trag
natruha postojanja, miris prepoznavanja
Odlazak je način da ostanem
sebi svojom, možda nepostojećom
možda tek trenutkom
To be…
Ja sam granica koja dijeli
pustinju od voda
more od obala, poraz od uspjeha
Ja sam granica koja dijeli
mene od sebe,
tlo od rijeka, svijet od zvijezda
Ja sam granica koja spaja
sve podijeljeno u meni
i stvarnost sabiranja
Limes
Nek’ stisne se riječ
i poljubac ohladi
nek’ osmijehom ledim
u pogledu vatru
nek’ stiskom ne dohvatim
ruku, već rukavicu
i nek’ bljesnem
pa ostanem bez sjaja
nek’ uteknem za dugom
i postanem mačkom
nek’ sivi kamen
čistotom ljubavi ljubim
nek’ more me ispere
sa obale i razbije o hrid
nek’ sve traje trenutak,
ni prije ni poslije
samo nek’ jednom preskočim
ovaj zid
kojim stalno udaram o sebe
Budna u Tebi
Jesam li svojom rukom posegnula
u dubine pune mraka
Na dnu mora mojih koja ne udaraju o obale
o trome riječne tokove
Jesam li se svojom snagom na vrh popela
izdignuta iz prašine i pepela
Dopuštajuć’ godinama trpljenja
da nestanu u naletu vjetra
Jesam li posve svojom prestala
gubiti sebe u noćenjima
Na postelji užitaka nedirnuta dahom
iskrenosti i prepušanjima
Jesi li Ti bio na stazi mog poraza
i svih mojih pobjeda
Jesi li Ti znao da sam svoja
i kada odbacim sebe iz svih pokušaja
Imaš li snage nositi me u dane teške
i dati mi težine pod kojima ću padati
Imaš li vjere kojom sačuvat’ ćeš me
u vječnosti svojoj jer ljubim Te
Prepoznaješ li moju nemoć što dugo se plaši
predati se u Tvoje ruke
Osluškuješ li moje disanje
kada umori me življenje i prevari san
Sanjari
Sanjam li noći u kojima snijem
ili noći su san u snovima mojim
sanjam li svijet u stvarnosti snova
ili netko me stvorio u svojim snovima
Budim li se jutrom u jutrenje dana
ili je buđenje dijelom sanja
budi li jutro iz snova snene
ili tek snijem u buđenjima Tebe
Jesi li Ti onaj kog snijem
ili sam ja u snovima Tvojim
sanjam li kako s Tobom jesam
ili s Tobom sam u Tvojim snima
Ima li buđenja iz sna
ili buđenje bilo bi gubljenje sanja
jesmo li iz dijelova odbačenih snova
nepoznatih tvoraca lijepa sna
Blair
ja nisam žena, ja sam vještica
na lomači palim sve vrijednost
i vatrom dotičem neuspjehe
ja nisam žena, ja sam livada
ne postavljam stol i ne hranim
ja nudim ljepote beskorisne
ja nisam žena, ja sam kiša
ne ispunjavam dušu
već ispirem dobrotu
ja nisam žena, ja sam more
neucrtano na karti
nepredviljiva razaram obale mira
pitanja za kviz
Navraćam li u krugove
sa kružnice potisnuta olujom?
odmaram li u bezdanu crnine,
nepoznate ravnine?
postoji li
trenutak stvarnosti koju može
netko vidjeti?
znam li miris prepoznati
duge praznine na rubu bivanja?
hoću li je ikad osjetiti
svojom?
Navraćam li u krugove
sa kružnice potisnuta mirom?
u žamor pogrešna tonaliteta
u vrevu stranoga grada?
tražim li nebo i morsku dubinu
na mjestu gdje stvaraju se kiše?
hodam li predugo tuđom tišinom
iz koje munje tuku
u pokrete ruku?
Navraćam li ikada, gurnuta
sa ruba kružnice,
u krug koji zove se Ti?
vrti li me vrtlog zbilje
u vrtloženju snova?
A ti pitaš bez riječi
i ne želiš odgovora!
I sada se smiješiš, znam
all I do is sing the blues
Zemlja.
Stisnuta pod pločnicima, asfaltom ugušena
strepi pred čovjekom u osvajanjima
Šume.
Otrovane, sasječene u području duše
lišće pupa u prazno, nestaju oči
rukom svijeta zadavljene, davno
O, vode
tecite brzacima
snagom svojih skrivenih demona
odnesite sve u plavetnilo
mora, ta mori svaka zora
Tama.
U oknima, duboko
u nebesima visoko, nestaju putovanja
neznanog svemira
Sama.
Bijesom, tugom preplavljena
podivljali kromosomi u beživotnosti
stvaraju nove ljude
Ne prepoznajem, stranom me čini
svaki pokošaj buđenja
iz ovih ubijanja, nasilja
Ne, nema više
jutra koje na ljubav miriše
ni dana prijateljstvu darovana
ni vječnost ne odmara
Vrijeme je klanja i umiranja
živimo u njedrima jučerašnjih
dana, trošimo zadnje sustanare
Pa dobro jutro, idemo bliže
raju nebeskom, kraju
svih zemaljskih gadosti.
Zrnim se…
Sipiš mi među prstima
topla i suha, mirisna
Poput kiše si gluhoći
poput pjesme mojoj žednoj duši
Sipiš mi među prstima
pod stopalima tvoriš pute
Poput zvijezde koja zlati
u mrkloj noći beskraj minute
Sipiš mi među prstima
u prosuta svitanja
U sumrake i umiranja
sipiš polagano među prstima
Topla i suha, mirisna
zemlja djetinstva
Jednom ću sipiti u tebi
kroz tebe, s tobom biti ću prašina
sunčan dan
kako bi bilo da zovem se Barbara
i da ovog kišnog dana
lutam ulicama nepoznata grada
psovka da ne prati osmijeh
trgom da se smijem pticama
i da ne mimoiđu se naši koraci
da od sveg što postoji ne postoji ništa
što miris tvoj nema, da prekrije me topla poznata
sjena,
ili, što nisam brod
vezana za neku kolonu kamenu
mirno da sam ocrtana u moru
pred nekim lokalom punim budala
i da čekam na dijete koje će baciti kamen,
te da u ocrtavanju krugova dobijem novi oblik,
ili u kanonadi južina ludih
odvežem se i nestanem bez traga
Pogledom sve se vrati
Crna je vrana pretrčala stazu
do koje je vodio put
rubnikom ceste
uza koju se svijao drum
Točno toliko je trebala koraka
koliko noga je duga
jer vrijeme nestane
vrtnjom u krug
38, 50, mnoge minute
sati, godine, trošnja
gubila je dah kao gubljenje
kucanje, zvono i štošta nova
sve je to sat
U vrijeme stanu tuge i suze
korak bliže i pustinja daljine
i vrtnja i stajanje
i kraj početaka, prije i poslije
početak kraja
Vrana je trkom prešla prugu
brzinom je vratila izgubljen sat
ostala je danom u noćni sat
i gle! krila od jučer
svita pod vratom
crnine puna,
udaranje batom
o mjedene ure izgubljenih časi
Crna je vrana pretrčala stazu
do koje je vodio put
rubnikom ceste
uza koju se svijao drum
Kretanje u krugovima udaha
Ako se dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
bezobzirno proždirući davanja i osmijehe
daleka za ljubav i sne
Skloni svoje misli u prostor mirovanja
zaogrni se jučerašnjom toplinom
zatvori oči u kutu tišine, diši
Ako se dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
proždirući sjećanja i prizore
daleka sebi i riječima
Svrni svoj pogled
pogledaj u sutra tražeć jutro
na mekom uzglavlju prisloni svoje lice
u blizinu straha i diši
Ako se ne dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
i psovati raskošno na trenutke beznačajne
ogledajuć se u zrcalu oholo
Provjeri svoj identitet, usporedi fotografije
i rukopis
prohodaj ulicu neka te prepoznaju susjedi.
Diši
prepuštajuć se kolotečini i gravitaciji.
Slike u pokretu
Poput štapića nezapamtljiva imena
obojanih vrhova
kao fino zašiljena olovka
uma
razbacana svjetlost ulazi
kroz milijune prozora
za stolove, u krevete
i izvlači se polagano
ne ometajući tok, sjene
svijet prolazi, kreće se
Miris travnjaka
Izvodim se kao psa
u šetnju
na uzici misli, osjećaja
kroz bučenje grada
preko travnjaka tišine
u listu što šumi niz vjetar
u šumorenju plime
Zatežem ogrlicu čvršće
da ne izgubim u strci
neki dodir i toplinu
kojom vežem sebe sebi
u šaputanju drveća
i nicanu trave
u zvuku automobila pred stajanje
Izvodim se jutros
kao psa
u dvorište na lanac krutih karika
ograničena prividom
snom
ne lajem, cvilim glasno
Od Nigdje do Kraja
Bio je lipanj ili sam početak srpnja.
Običan dan, suh i opor, trpnja.
Uspavan um na visokoj temperaturi
i svjetina koja bezglavo žuri.
U prolazu među kamenim zidinama mrak,
ulaz zatvoren, muška silueta dati će znak.
Nadomak; liturgijsko slavlje, molitva uzdanja
u božansku providnost bez ljudskog znanja.
Zvonjava glasana i spuštnje glava
naučeno, znano, podržano izigravanje budala.
U točno vrijeme svjetla se upališe
teatar stvarnosti sadašnjost pobriše.
Spustila sam se na travu, pored sjedala za dame.
Tamna noć, bez mjeseca – noć drame.
Nehajno sam pogledom pratila život
ogoljen, jasan, nadasve glasan.
Na sjedalu pored mene, žena u haljini.
Naramenice joj posve ovješene, pogled u daljini.
Sjela je onako postrance
radi nepristojnosti moje il’ krijuć lice.
Grčevito je održavalu pozu
suviše krutu za lirsku prozu.
Hinila je da ne postojim, da sam travnjaka vlat
pripalila je cigaretu, prislonila na ruku vrat.
Nestvarnost se nadvila nad noć crnine
u naletu vjetra, poput dine
muškarac je prišao međ’ njene obline
izgubila je pozu, lice i ime.
Rasulo se postojanje samoće kao dar
– Gospođo draga, povraćam na odigranu
samosvjest, naime želim reći
da digli ste mi tlak!
Na to ustadoh sa vlažne trave, izuh cipele
Crn rep
Stopio se istok s jugom na kolodvoru traga, sjena
il’ zapadno od tog ili ,možda, desno
hitro kretale su varke, tijesno zbijale su red
poput ptičjeg zimskog leta, zraka sunca ispod breze
iscrtani obris pjeva, patnja granja u zelenju
rascvjetano nebo vjetrom palo
sve što glasat sebe zna prolazi da bi stiglo
u smrt il` rođenja, Kamo?
______________________________________________________________kako?
Pored sveg još se nude i tjeskobe i veselja
glad po koži razasuta, oči ne vidjevši puta
poskakuju do te šume, od tog šuma
nakupljenih zagrljaja za potrebe umirenja
neopazno korak krenu crnoj vrani
taj me pogled vidje kao dubok strah
______________________________________________________________čemu bježat?
ta ja bježim istim putem kojim putuje i moj vrag
iskreno se samo nadam u samoći mojih vjeđa
da još raste ono polje kojim ja ću proći
i da ima, u tom šiblju i drveću, neka
makar tuđa, samo da je sreća
Zabrani razmnožavanje, molim Te
Tražim onaj svjetlucavi trag
koji ostaje u ogledalu
dok snena gledam se u oči
dok još ne znam gdje se budim
tragom tog traga ja tragam
ulicama grada, mračnim haustorima
gledam napuštenu djecu
i pretučene mačke
zamijetim raznovrsne tragove
koji svjetlucaju skriveni
u tami svijeta kojim koračaju
i ne prepoznajem sličnosti
uočavam različitosti koje plaše
a tragovi blijede, nestaju
Tražim onaj svjetlucavi trag
koji ostaje u ogledalima
u stanovima, na staklima izloga
WC-ima željezničkih kolodvora
u ogledalima prljavih barova
na trenutak zagledan u mogućnost
ukidanja društvenog poretka
civilizacijskih dostignuća…
koliko mi je vremena preostalo?
kada ćete ubiti i moj odraz?
Pokušaj varanja u nemogućim uvjetima
Kao graničnik, kao suvišni sat
sve nešto odvajajuće, zbunjujuće
Poput utabane staze zarasle šibljem
niskim raslinjem, poput nepotrebne brige
Više, onako, kao da se omakne
više kao da doteće, pa malo previše
Ma, jednostavno smeće
ta nepregledna masa, gusta i tamna
Taj gad kojeg hranim
pogledima, zvukom, nesvjesna urote
Onaj koji me budi trpkim okusom u ustima
koji čavlima pribija slike po stijenkama krvotoka
Zvijer u pitomoj šumi pored dječjeg igrališta
pred ulazom na počivališta
Taj prokleti sustanar kojeg ne mogu otjerati
iz svog doma, izbaciti iz misli, uništiti dokazima
Tvorac i krvnik, početak i kraj, svjetlost i tama
Neuništivo, sveprisutno, najčudniji kemijski spojevi
najobičniji pravci, paralele koje se sijeku
Sjaj ugasle zvijezde što godinama prodire
kako osvijetlila bi jedini trenutak mira
Izgubljena točka dalekog Univerzuma
izrasta u kuglu neprobavljivo tešku
– Ah, ništa, ništa ne htjedoh se odmjeravati
samo zapazih pukotinu pa se nakratko uvukoh
sklonih se od kiše misli, slona napravih muhom
al’ ništa, ništa samo sam sanjala
klanjam se, ljubim ruku…
Trag
Uska prohodnost mojih dana
leži posve nemirna onkraj misli
Zgužvana koža godine niže
korak čvrst krilima zamijeniti sprema
Otisak krsne vode, miris oltara
i haljine crne robljem su činile
Prelete su rušile kao glinene golubove
i krvlju tuđom hranili su moje tijelo
Sve svoje stvorih u muci i trudom
znojem i suzama zalijevala sam zemlju
Kamenjar na kojem rasla su polja
snova, nedirnute divljine duše
Bez gorčine na rukama sam nosila
dijete i u sebi nađoh ljubavi
Sve njene dane podržavah u nježnosti
bez otajstava lažnih i sjajih
Čistim rukama
Tihosti tmine
Na prozore stavljam rešetke
na vrata, dveri hrastove, lance
bršljanom zarasli obzori
šaputanjem zamijenjeni glasovi
na ponoćnom nebu, pod ledom
izigrana ljubav spi
trebaš li Stvoritelju moje nešto
da konačno završiš započeto?
da koncu privedeš stvaranje
zamišljene, nikom obećane Zemlje
il’ igra se um crninom duša
i premeće pramac u srce trupa?
usudim se pogledati kada zvoni
u blještavilo zlata, u oči vlasnicima duša
u tvom imenu spasenje na rasprodaju
u tvom imenu opravdanje ratovanju
u negdašnjem, u sadašnjem vjerovanju
stoljećima ponavljani pokolji sloboda
uskaču riječi u riječi, strahom okovana
a habitus staloženim odiše mirom
u haljama skrivena dječačka tijela
naga, promrzla i slaba
nakon svih zala, lede polja života
hvalospjeve završavaju pokorno
i usude se pečatom udarati kao stoku
bez gledanja, prije klanja
prije svitanja pogledaj mjesečinom
zlatninom optočene hramove smrti
zatvori potom oči, zauvijek
svim pokornim slugama neznanja
ja bih ti mogla poslije toga reći
iskreno, toplo – Hvala!
Vatra života
Glas sirene razdire misli
pustoši vatra vječnost
skoči u more! u more!
poznati glas se čuje
stojim na hridi kao na palubi
ili krma to je bila
nigdje broda, udari val
pa drugi se niže
kroz kapke svjetlost jaka
niz čelo kapi klize
skoči! u more!
iz mene vrišti prošlost
vječna je vatra opustošila
sve kosti i tkiva
krto se tijelo prignulo
misao svinuta ne izlazi
koljena skvrčena, u leđima bol
skočih u more
u sol
Jednostavno
Putanja zemaljska
u meni se razdjeljuje
odlazak nastavlja u svemir
i podzemlje tuge
u čvoru razdiobe
dijelim se sa sobom
mrak odnosi putanja leta
svjetlost zakopava putanja koraka
srećem se sa sobom
kroz živote nepoznate
i ne mogu se pouzdati
u stalnost il’ odmjerenost
razaram i krčim svemir
i podzemlje svoje
u ogledalu vidim dva
različita oka, dvije poruke
i ne odlučujem se
jer ne vjerujem ciljevima
u mraku svijetlim različitim
putanjama
na putevima prepoznajem se
u tuđim bjegovima i smirenjima
pa braćom i sestrama zovem
gromorenje duša koje nitko ne sluša
Preduboko
Pljušte kapi na površini
u kojoj spava bezbrižnost
gdje strahom vezane su
ograničenosti i slabosti
Kada dodirneš rukom
onaj najmanji val
podižeš kamen sa dna
pod kojim u mulju slanosti
stoljećima sačuvana
ljubav bliješti u ruhu nesigurnosti
o, hrabro
nije mudrost u prepoznavanju
već u ludosti i smjelosti
prepuštanju onome što će biti
u jučer, danas i sutra
‘biserje je duša
ljubav nit kojim smo vezani
a um je kopča na ogrlici’
govori more dok kapima
na površini ispisuje ime
a ruka mi lebdi na dohvatu
hvata prazninu
još nije hrabra dirati
tvoju dubinu
