Umjetnost krpanja

Katarina Karmelić

 

Umjetnost krpanja

 

Iglom
kroz sijeno i oblačno nebo
u mislima zaključavam dan
Kamen
na kamen, u sivilu sjetnom
tek pijesak i zvuk su par
Sjedim
na mjestu s kojeg se pogled
ne prostire
i slutim,
spajam nespojive
u moguće promašaje
navezujem sijeno i oblake
u svoje snove

 


 

unforeseen

 

ne poznam mjesto
gdje tuga se liječi
ni gdje se sabiru tmine

ne poznam trenutak
iz kojeg ljubav se rodi
ni kada patnja mine

ne poznam čežnju
što prebire tiho
boje u oku
ni treptaj
kojim duša
odsvira notu

 


 

Izdišem i udišem godinama

 

Postojim u nepostojanoj trajnosti
letim preko vremena do vječnosti
u nestalnom traženju nemogućnosti pronalaženja

Čekam krećući se krugovima po rubovima
kroz praznine, ulijevajući kako izlila bih suvišnosti
i pobjeđujem pognuvši glavu kako bih pobjegla

Živim neprimjentnim udasima koje kradem umu
umirući na početku stiha živim na nepoznatim stranicama
i ljubim sve koji dotiču se crnina i umiru mojom smrću

Ne prestajem u tmini ili svjetlosti
ne gubim lik na suncu ili u sjeni šetališta
moja kap ne prestaje u vodi, već rijeku svom moru vodi

Ja sam Praznina od koje sazdan je trenutak
i vječnost, i smiješim se odustajanjima
koja pogubno izgledaju iz vaših visina, i plaše vladare

nemam imperativ, ni pobjeda mi nije mila

 


 

Tik-tak, kak-tak

 

Čas u kojem On pohodi one koji sanjaju otvorenih očiju

Zaklopim oči u spokojnom položaju kojim vabim san
i čekam biserje da sipanjem nehajnim obuzme me posve

lijepim tišine na tmine, ostajem pokrivena i prikrivena
nestajem u praznini u kojoj zvona miruju tužno

ne snijem, ne budnim, ne lebdim na traku svjetlosti,
kroz oblačno nebo mjesečina prolijeva usamljenosti jauk

struji nad posteljom hladni vjetar pustošenja
sprema se usnuti daljina neprohodna, nepogodna oblina

Ispunja se prostor duša, prepun glasova nesigurnosti
slikama bliske i daleke prošlosti, niska neželjenosti i ljepota

istiskuje, sve što je izgovorila noć, zlatom optočenu obijest
novinu u tiskovini petka u rukama gospodina nepoznata

koji nije prehodao put na ova vrata, svježa kruha
čistotu svoju i pogled sjajni hrani u trenutku ispiranja usta

da izusti: Ne, ne staješ ideš dalje!
I trepti i bridi misao upregnuta stajanjem sred riječi, pri udahu

Ništa nije manje od išta, bezbolnije se zaboravlja i bolje zabavlja
lutke u kretanjima i prometanjima preko uzvisina zadnjih sanja

Krenuvši domu, kroz rupu u razmaku dana, mjesečina ostavlja
poljubac blistav posred čela tog neznanca, pa poznat biva

umiranju noći u buđenju dana, uskrsnuću il’ pokapanju
života življenih u tuđem prostoru mirovanja

Sve nemire noći ove nisam bila i kad bijah dio nečeg
od sveg svijeta većeg. Ja sam mirno snila dok se vukla večer

 


 

prelet za izviđanje

 

olovnim nebom pritisnuto tlo
blještavom svjetlošću zatvorene oči
vjetrom ispunjena jedra
i pramac okrenut otvorenom moru

trenutak slobode, trenutak straha

i misao u previranju
ugušena, nepoznata sebi
izlijevanje tišine kroz ušne otvore
kroz nosnice

trenutak tuge, trenutak uspravljanja

ostaje za mnom trag
natruha postojanja, miris prepoznavanja
Odlazak je način da ostanem
sebi svojom, možda nepostojećom

možda tek trenutkom

 


 

To be…

 

Ja sam granica koja dijeli
pustinju od voda
more od obala, poraz od uspjeha

Ja sam granica koja dijeli
mene od sebe,
tlo od rijeka, svijet od zvijezda

Ja sam granica koja spaja
sve podijeljeno u meni
i stvarnost sabiranja

 


 

Limes

 

Nek’ stisne se riječ
i poljubac ohladi
nek’ osmijehom ledim
u pogledu vatru
nek’ stiskom ne dohvatim
ruku, već rukavicu
i nek’ bljesnem
pa ostanem bez sjaja
nek’ uteknem za dugom
i postanem mačkom
nek’ sivi kamen
čistotom ljubavi ljubim
nek’ more me ispere
sa obale i razbije o hrid
nek’ sve traje trenutak,
ni prije ni poslije
samo nek’ jednom preskočim
ovaj zid
kojim stalno udaram o sebe


 

Budna u Tebi

 

Jesam li svojom rukom posegnula
u dubine pune mraka

Na dnu mora mojih koja ne udaraju o obale
o trome riječne tokove

Jesam li se svojom snagom na vrh popela
izdignuta iz prašine i pepela

Dopuštajuć’ godinama trpljenja
da nestanu u naletu vjetra

Jesam li posve svojom prestala
gubiti sebe u noćenjima

Na postelji užitaka nedirnuta dahom
iskrenosti i prepušanjima

Jesi li Ti bio na stazi mog poraza
i svih mojih pobjeda

Jesi li Ti znao da sam svoja
i kada odbacim sebe iz svih pokušaja

Imaš li snage nositi me u dane teške
i dati mi težine pod kojima ću padati

Imaš li vjere kojom sačuvat’ ćeš me
u vječnosti svojoj jer ljubim Te

Prepoznaješ li moju nemoć što dugo se plaši
predati se u Tvoje ruke

Osluškuješ li moje disanje
kada umori me življenje i prevari san


 

Sanjari

 

Sanjam li noći u kojima snijem
ili noći su san u snovima mojim
sanjam li svijet u stvarnosti snova
ili netko me stvorio u svojim snovima

Budim li se jutrom u jutrenje dana
ili je buđenje dijelom sanja
budi li jutro iz snova snene
ili tek snijem u buđenjima Tebe

Jesi li Ti onaj kog snijem
ili sam ja u snovima Tvojim
sanjam li kako s Tobom jesam
ili s Tobom sam u Tvojim snima

Ima li buđenja iz sna
ili buđenje bilo bi gubljenje sanja
jesmo li iz dijelova odbačenih snova
nepoznatih tvoraca lijepa sna


 

Blair

 

ja nisam žena, ja sam vještica
na lomači palim sve vrijednost
i vatrom dotičem neuspjehe

ja nisam žena, ja sam livada
ne postavljam stol i ne hranim
ja nudim ljepote beskorisne

ja nisam žena, ja sam kiša
ne ispunjavam dušu
već ispirem dobrotu

ja nisam žena, ja sam more
neucrtano na karti
nepredviljiva razaram obale mira

 


 

pitanja za kviz

 

Navraćam li u krugove
sa kružnice potisnuta olujom?

odmaram li u bezdanu crnine,
nepoznate ravnine?

postoji li
trenutak stvarnosti koju može
netko vidjeti?

znam li miris prepoznati
duge praznine na rubu bivanja?
hoću li je ikad osjetiti
svojom?

Navraćam li u krugove
sa kružnice potisnuta mirom?

u žamor pogrešna tonaliteta
u vrevu stranoga grada?

tražim li nebo i morsku dubinu
na mjestu gdje stvaraju se kiše?

hodam li predugo tuđom tišinom
iz koje munje tuku
u pokrete ruku?

Navraćam li ikada, gurnuta
sa ruba kružnice,
u krug koji zove se Ti?

vrti li me vrtlog zbilje
u vrtloženju snova?

A ti pitaš bez riječi
i ne želiš odgovora!

I sada se smiješiš, znam


 

all I do is sing the blues

 

Zemlja.
Stisnuta pod pločnicima, asfaltom ugušena
strepi pred čovjekom u osvajanjima

Šume.
Otrovane, sasječene u području duše
lišće pupa u prazno, nestaju oči
rukom svijeta zadavljene, davno

O, vode
tecite brzacima
snagom svojih skrivenih demona
odnesite sve u plavetnilo
mora, ta mori svaka zora

Tama.
U oknima, duboko
u nebesima visoko, nestaju putovanja
neznanog svemira

Sama.
Bijesom, tugom preplavljena
podivljali kromosomi u beživotnosti
stvaraju nove ljude
Ne prepoznajem, stranom me čini
svaki pokošaj buđenja
iz ovih ubijanja, nasilja

Ne, nema više
jutra koje na ljubav miriše
ni dana prijateljstvu darovana
ni vječnost ne odmara

Vrijeme je klanja i umiranja
živimo u njedrima jučerašnjih
dana, trošimo zadnje sustanare

Pa dobro jutro, idemo bliže
raju nebeskom, kraju
svih zemaljskih gadosti.

 


 

Zrnim se…

 

Sipiš mi među prstima
topla i suha, mirisna

Poput kiše si gluhoći
poput pjesme mojoj žednoj duši

Sipiš mi među prstima
pod stopalima tvoriš pute

Poput zvijezde koja zlati
u mrkloj noći beskraj minute

Sipiš mi među prstima
u prosuta svitanja

U sumrake i umiranja
sipiš polagano među prstima

Topla i suha, mirisna
zemlja djetinstva

Jednom ću sipiti u tebi
kroz tebe, s tobom biti ću prašina

 


sunčan dan

kako bi bilo da zovem se Barbara
i da ovog kišnog dana
lutam ulicama nepoznata grada
psovka da ne prati osmijeh
trgom da se smijem pticama
i da ne mimoiđu se naši koraci
da od sveg što postoji ne postoji ništa
što miris tvoj nema, da prekrije me topla poznata
sjena,
ili, što nisam brod
vezana za neku kolonu kamenu
mirno da sam ocrtana u moru
pred nekim lokalom punim budala
i da čekam na dijete koje će baciti kamen,
te da u ocrtavanju krugova dobijem novi oblik,
ili u kanonadi južina ludih
odvežem se i nestanem bez traga

 

 


 

Pogledom sve se vrati

 

Crna je vrana pretrčala stazu
do koje je vodio put
rubnikom ceste
uza koju se svijao drum

Točno toliko je trebala koraka
koliko noga je duga
jer vrijeme nestane
vrtnjom u krug

38, 50, mnoge minute
sati, godine, trošnja
gubila je dah kao gubljenje
kucanje, zvono i štošta nova

sve je to sat

U vrijeme stanu tuge i suze
korak bliže i pustinja daljine
i vrtnja i stajanje
i kraj početaka, prije i poslije
početak kraja

Vrana je trkom prešla prugu
brzinom je vratila izgubljen sat
ostala je danom u noćni sat
i gle! krila od jučer

svita pod vratom
crnine puna,
udaranje batom
o mjedene ure izgubljenih časi

Crna je vrana pretrčala stazu
do koje je vodio put
rubnikom ceste
uza koju se svijao drum

 

 


 

Kretanje u krugovima udaha

 

Ako se dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
bezobzirno proždirući davanja i osmijehe
daleka za ljubav i sne
Skloni svoje misli u prostor mirovanja
zaogrni se jučerašnjom toplinom
zatvori oči u kutu tišine, diši

Ako se dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
proždirući sjećanja i prizore
daleka sebi i riječima
Svrni svoj pogled
pogledaj u sutra tražeć jutro
na mekom uzglavlju prisloni svoje lice
u blizinu straha i diši

Ako se ne dogodi jutro u kojem ću jesti svoju savjest
i psovati raskošno na trenutke beznačajne
ogledajuć se u zrcalu oholo
Provjeri svoj identitet, usporedi fotografije
i rukopis
prohodaj ulicu neka te prepoznaju susjedi.

Diši
prepuštajuć se kolotečini i gravitaciji.

 


 

Slike u pokretu

 

Poput štapića nezapamtljiva imena
obojanih vrhova
kao fino zašiljena olovka
uma
razbacana svjetlost ulazi
kroz milijune prozora
za stolove, u krevete
i izvlači se polagano
ne ometajući tok, sjene
svijet prolazi, kreće se

 


 

Miris travnjaka

 

Izvodim se kao psa
u šetnju
na uzici misli, osjećaja
kroz bučenje grada
preko travnjaka tišine
u listu što šumi niz vjetar
u šumorenju plime

Zatežem ogrlicu čvršće
da ne izgubim u strci
neki dodir i toplinu
kojom vežem sebe sebi
u šaputanju drveća
i nicanu trave
u zvuku automobila pred stajanje

Izvodim se jutros
kao psa
u dvorište na lanac krutih karika
ograničena prividom
snom
ne lajem, cvilim glasno

 


 

Od Nigdje do Kraja

 

Bio je lipanj ili sam početak srpnja.
Običan dan, suh i opor,  trpnja.
Uspavan um na visokoj temperaturi
i svjetina koja bezglavo žuri.
U prolazu među kamenim zidinama mrak,
ulaz zatvoren, muška silueta dati će znak.
Nadomak; liturgijsko slavlje, molitva uzdanja
u božansku providnost bez ljudskog znanja.
Zvonjava glasana i spuštnje glava
naučeno, znano, podržano izigravanje budala.
U točno vrijeme svjetla se upališe
teatar stvarnosti sadašnjost pobriše.
Spustila sam se na travu, pored sjedala za dame.
Tamna noć, bez mjeseca – noć drame.
Nehajno sam pogledom pratila život
ogoljen, jasan, nadasve glasan.
Na sjedalu pored mene, žena u haljini.
Naramenice joj posve ovješene, pogled u daljini.
Sjela je onako postrance
radi nepristojnosti moje il’ krijuć lice.
Grčevito je održavalu pozu
suviše krutu za lirsku prozu.
Hinila je da ne postojim, da sam travnjaka vlat
pripalila je cigaretu, prislonila na ruku vrat.
Nestvarnost se nadvila nad noć crnine
u naletu vjetra, poput dine
muškarac je prišao međ’ njene obline
izgubila je pozu, lice i ime.

Rasulo se postojanje samoće kao dar
– Gospođo draga, povraćam na odigranu
samosvjest, naime želim reći
da digli ste mi tlak!

Na to ustadoh sa vlažne trave, izuh cipele


 

Crn rep

 

Stopio se istok s jugom na kolodvoru traga, sjena
il’ zapadno od tog ili ,možda, desno

hitro kretale su varke, tijesno zbijale su red
poput ptičjeg zimskog leta, zraka sunca ispod breze

iscrtani obris pjeva, patnja granja u zelenju
rascvjetano nebo vjetrom palo

sve što glasat sebe zna prolazi da bi stiglo
u smrt il` rođenja, Kamo?

______________________________________________________________kako?

Pored sveg još se nude i tjeskobe i veselja
glad po koži razasuta, oči ne vidjevši puta

poskakuju do te šume, od tog šuma
nakupljenih zagrljaja za potrebe umirenja

neopazno korak krenu crnoj vrani
taj me pogled vidje kao dubok strah

______________________________________________________________čemu bježat?

ta ja bježim istim putem kojim putuje i moj vrag

iskreno se samo nadam u samoći mojih vjeđa
da još raste ono polje kojim ja ću proći

i da ima, u tom šiblju i drveću, neka
makar tuđa, samo da je sreća

 


 

Zabrani razmnožavanje, molim Te

 

Tražim onaj svjetlucavi trag
koji ostaje u ogledalu

dok snena gledam se u oči
dok još ne znam gdje se budim

tragom tog traga ja tragam
ulicama grada, mračnim haustorima

gledam napuštenu djecu
i pretučene mačke

zamijetim raznovrsne tragove
koji svjetlucaju skriveni

u tami svijeta kojim koračaju
i ne prepoznajem sličnosti

uočavam različitosti koje plaše
a tragovi blijede, nestaju

Tražim onaj svjetlucavi trag
koji ostaje u ogledalima

u stanovima, na staklima izloga
WC-ima željezničkih kolodvora

u ogledalima prljavih barova
na trenutak zagledan u mogućnost

ukidanja društvenog poretka
civilizacijskih dostignuća…

koliko mi je vremena preostalo?
kada ćete ubiti i moj odraz?

 

 


 

Pokušaj varanja u nemogućim uvjetima

 

Kao graničnik, kao suvišni sat
sve nešto odvajajuće, zbunjujuće

Poput utabane staze zarasle šibljem
niskim raslinjem, poput nepotrebne brige

Više, onako, kao da se omakne
više kao da doteće, pa malo previše

Ma, jednostavno smeće
ta nepregledna masa, gusta i tamna

Taj gad kojeg hranim
pogledima, zvukom, nesvjesna urote

Onaj koji me budi trpkim okusom u ustima
koji čavlima pribija slike po stijenkama krvotoka

Zvijer u pitomoj šumi pored dječjeg igrališta
pred ulazom na počivališta

Taj prokleti sustanar kojeg ne mogu otjerati
iz svog doma, izbaciti iz misli, uništiti dokazima

Tvorac i krvnik, početak i kraj, svjetlost i tama

Neuništivo, sveprisutno, najčudniji kemijski spojevi
najobičniji pravci, paralele koje se sijeku

Sjaj ugasle zvijezde što godinama prodire
kako osvijetlila bi jedini trenutak mira

Izgubljena točka dalekog Univerzuma
izrasta u kuglu neprobavljivo tešku

– Ah, ništa, ništa ne htjedoh se odmjeravati
samo zapazih pukotinu pa se nakratko uvukoh

sklonih se od kiše misli, slona napravih muhom
al’ ništa, ništa samo sam sanjala

klanjam se, ljubim ruku…

 

 


 

Trag

 

Uska prohodnost mojih dana
leži posve nemirna onkraj misli

Zgužvana koža godine niže
korak čvrst krilima zamijeniti sprema

Otisak krsne vode, miris oltara
i haljine crne robljem su činile

Prelete su rušile kao glinene golubove
i krvlju tuđom hranili su moje tijelo

Sve svoje stvorih u muci i trudom
znojem i suzama zalijevala sam zemlju

Kamenjar na kojem rasla su polja
snova, nedirnute divljine duše

Bez gorčine na rukama sam nosila
dijete i u sebi nađoh ljubavi

Sve njene dane podržavah u nježnosti
bez otajstava lažnih i sjajih

Čistim rukama

 

 


 

Tihosti tmine

 

Na prozore stavljam rešetke
na vrata, dveri hrastove, lance

bršljanom zarasli obzori
šaputanjem zamijenjeni glasovi

na ponoćnom nebu, pod ledom
izigrana ljubav spi

trebaš li Stvoritelju moje nešto
da konačno završiš započeto?

da koncu privedeš stvaranje
zamišljene, nikom obećane Zemlje

il’ igra se um crninom duša
i premeće pramac u srce trupa?

usudim se pogledati kada zvoni
u blještavilo zlata, u oči vlasnicima duša

u tvom imenu spasenje na rasprodaju
u tvom imenu opravdanje ratovanju

u negdašnjem, u sadašnjem vjerovanju
stoljećima ponavljani pokolji sloboda

uskaču riječi u riječi, strahom okovana
a habitus staloženim odiše mirom

u haljama skrivena dječačka tijela
naga, promrzla i slaba

nakon svih zala, lede polja života
hvalospjeve završavaju pokorno

i usude se pečatom udarati kao stoku
bez gledanja, prije klanja

prije svitanja pogledaj mjesečinom
zlatninom optočene hramove smrti

zatvori potom oči, zauvijek
svim pokornim slugama neznanja

ja bih ti mogla poslije toga reći
iskreno, toplo – Hvala!

 


 

Vatra života

 

Glas sirene razdire misli
pustoši vatra vječnost

skoči u more! u more!
poznati glas se čuje

stojim na hridi kao na palubi
ili krma to je bila

nigdje broda, udari val
pa drugi se niže

kroz kapke svjetlost jaka
niz čelo kapi klize

skoči! u more!
iz mene vrišti prošlost

vječna je vatra opustošila
sve kosti i tkiva

krto se tijelo prignulo
misao svinuta ne izlazi

koljena skvrčena, u leđima bol
skočih u more

u sol

 

 

 


 

Jednostavno

 

Putanja zemaljska
u meni se razdjeljuje

odlazak nastavlja u svemir
i podzemlje tuge

u čvoru razdiobe
dijelim se sa sobom

mrak odnosi putanja leta
svjetlost zakopava putanja koraka

srećem se sa sobom
kroz živote nepoznate

i ne mogu se pouzdati
u stalnost il’ odmjerenost

razaram i krčim svemir
i podzemlje svoje

u ogledalu vidim dva
različita oka, dvije poruke

i ne odlučujem se
jer ne vjerujem ciljevima

u mraku svijetlim različitim
putanjama

na putevima prepoznajem se
u tuđim bjegovima i smirenjima

pa braćom i sestrama zovem
gromorenje duša koje nitko ne sluša

 


 

Preduboko

 

Pljušte kapi na površini
u kojoj spava bezbrižnost

gdje strahom vezane su
ograničenosti i slabosti

Kada dodirneš rukom
onaj najmanji val

podižeš kamen sa dna
pod kojim u mulju slanosti

stoljećima sačuvana
ljubav bliješti u ruhu nesigurnosti

o, hrabro

nije mudrost u prepoznavanju
već u ludosti i smjelosti

prepuštanju onome što će biti
u jučer, danas i sutra

‘biserje je duša
ljubav nit kojim smo vezani

a um je kopča na ogrlici’
govori more dok kapima

na površini ispisuje ime
a ruka mi lebdi na dohvatu

hvata prazninu
još nije hrabra dirati

tvoju dubinu