On se zove nar, ona kiša
Jastreba u daljini pridavljuje oblak
Orač sruši njivu u nebo
Pa vuna škripi od prašine
Među krticama šapuće se o cvijeću
Truplo lampe ima užu sjenku
Nakon bakine smrti
Na zaboravljen kolosijek kod Keksare
Vagon prskan hrđom zarasta u drugo ime
Prsti su poravnali ćilim
Potom se uvukli u rukavicu
Klavirštimerova slijepa kćer
Jasno čuje kako se vrapci probijaju kroz pljusak
Kao crn tepih
Anamnezica
Danilo Borisovič Novski, Danja,
Sin Zinaide Mihajlovne Majsner i
Borisa Davidoviča Novskog, starac, rođen 1921.
Primio kisik, popodne sjedio uz prozor, šaptao o
Željeznici, gvozdenoj očevoj vilici kojom je
Mozgiće drobio orasima. Potom umro.
Po tijelo došla sedamdesetpetogodišnja kćer
Hana Danilovna Novska,
Lica boje neba isisanog iz ptice.
Danima je ista pokojnom govorila o dječaku
Koji na štoku vrata provjerava da li raste,
I o mliječnom zubu koji se sprema ispasti
I pokvariti mu osmjeh.
Samo da ga jednom rodi, samo da ga rodi.
Kupanje Kaina
Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave. Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.
Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.
Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.
Učenje plivanja
Teško je misliti na našim jezicima, duže od devet riječi.
Pjevati je još teže, jer je jezik sakaćen i sječen, surovo siromašen sustavnim umaranjem.
Mladi Slaveni odlaze.
U više vjera, viševjerni mladi Slaveni odlaze.
Stari Slaveni postaju od Južnih Slavena. Uskoro će Južni Slaveni, postajući Stari Slaveni i progovoriti i propisati staroslavjanski.
Ono ostarjelih Slavena, što ostane od Južnih Slavena, vrtit će Praslovan od Lačnog Franca CD, na noćnom bolničkom ormariću, ukradenom iz hotela Jugoslavija.
Južni Slaveni jedu svoje jezičiće, i još samo malo, pa će ih pojesti, i početi govoriti engleski i njemački i švedski i danski, sve sa 577 riječi, i imat će google prevoditelje oko vrata, kao Pekić diktafone s Uspenjem i sunovratom Ikara Gubelkijana.
Odslavenit će se i progermaniti, i frizure će imati miteleuropske.
A Stari Slaveni, preostali, obilazit će Groblja heroja i zidati sve mlađe crkve i sve bjelje, i sve teže, a u bolnice će sami i dalje nositi supice i gazu.
I tako desetljećima.
Preslavenili se.
Ojužilo Slavenima. Hoće tako pred buru, kaže Arsen, kad sivilo podavi otoke.
Ojužilo, preslavenili se …
A šta je Dnjepru falilo?
Ili vatrama pod mrtvima?
Isus ne bi znao za nas, i freskama bi nedostajao, naročito zimi. Ni Muhamed ne bi znao za nas. Nitko nas po pustinjama ne pamti.
Ništa Dnjepru nije falilo, ništa.
Šta smo ovdje tražili, zašto smo dolazili, nitko se više ne sjeća, niti ima jezika na kojem bi se sjećao, nitko više i ne zna, i nikome više nije ni važno.
A tamo, kod kuće, žene nas još čekaju, i kao pred svake neuspješne lovce, stavljaju mlake čorbe i tješe ih znojnim dahtanjima.
Dok smo spaljivali selo
Opožareni dio krošnje uz spaljenu kuću, potpuno je izmijenio raspored predvečernjih sjenki; odjednom je u dvorištu bilo viška svjetlosti i da je kuća još postojala, ovako bi trebalo potkresivati hrast svakog proljeća, pomislio sam.
Brije pazuho snajperist, kundak voli klizav znoj na drvu.
Od pustinje izabran za žeđ.
Mlijeko u sisi ubijene koje bi prenoćilo, koje bi da pospremi plakar. Prokisne carski rez, pčele odgojile roj u dovratku ulaza u napuštenu salu zadruge. Ruža preseli iz nečijeg tetoviranja, oplišavaju žumanca.
Onaj što puca u tebe samo hoće da te upamti, rekoh naglas.
Dio glave, tvoja kosa u vrhu fotografije ili nevidljiva uginjavanja starih vjeverica u unutarnjosti debla, isto je.
Otac samoubojice jede dudove, mokri u korito, prhnu zvonišni golubovi. Na artiljerijskom ordenju stvrdnut će se lasice, ispod budućih veterana tek će se oznojavati plahte – inventirat će se davno započeta nišanjenja.
Mi, starci od pedeset, na koje se nalijepilo puno martineličnih udaraca za tuđu rupu.
Grbljari u olovci što portretiraju sokola neletača.
Čitav minut svijet bude deminutiv.
Nerotkinjski neuznemirenog droba.
Mali, maleni
Na odjelu za dementne i teško kognitivno oštećene osobe
Bivšoj su krojačici dali plastičnu iglu
Pa povazdan bode i skida lutkama haljine
I on nekad snajperist pa stalno nišani plastičnom
Puškom puca i baca se iza kreveta
Znaju se od malena
I uzeli bi se
Da njezine nisu našli kod njegovih u bunarU
Odmah iza rata svo sedmoro
Sad se na odjelu prave da su djeca i da se još
Ništa nije dogodilo
I da će vojišni ostati
Iz kurikuluma za vjersku gimnaziju
Pojačano tepaju trogodišnji hasidski dječaci, koji alfabet uče jezikom, ližući u udubljenja usut med. Oblikuju jezikom slova. Tom tehnikom pamćenja uče učenje da je slatko i da gutanje od slova dolazi. Pa pojačano tepaju, ojačavaju, očajavaju slovo po slovo grlokoljem.
Kasnije, kad pravo progovore, riječi imaju eksere po katetama, vruće od dlanskih znojeva.
Kasnije, kad pravo progovore, smrt im narode iščezava po usnama i okrpava mete po streljanama.
Još kasnije, kad pravo zašute, svaka riječ im ostane ogrljena, a med iz davnih gutanja izdubi govorivo cvijeće.
Voćnjački sok
Vidiš kad je poplava bila kako su se pomagali Srbi i Bošnjaci i Hrvati, čamcima pomoć dovozili, jedni druge spašavali, kruhove dijelili, i dušeke, i krvnu plazmu i pelene
Vidiš, kako možemo zajedno, veli
Pa šutimo pomalo
I u šumi, kada je požar recimo, velim, bježe zajedno i zeko i lija i ježić i vuk i jelen uporedo bježe, ne napadaju se, zadihani, jedni uz druge trče, jedni druge uzbunjuju na bijeg
A onda se voda vrati koritu
I požar palidrvcu, zeko vuku pod zube
Komšiji dabogda nasipi popustili
Misli crvlji bog
Zabavljen krečenjem dokoljenki jabučjem sadu
U visini vodinih tragova
Nakon povlačenja
Kućice
Osamnaest mjeseci moj tata beba u smrti.
Tetka Anka je izvukla tatu – bebu iz zapaljene kuće, u kozarskoj ofanzivi ’42.
Imala petnaest godina.
Sada devedestdvogodišnjakinja, oplakuje tatinih godinu i šest mjeseci u smrti, i loži vatru, zima joj, iako je vani dvadesetsedam stupnjeva.
“Pazi, mama”, kaže joj sedamdesetogodišnji sin, “da ne zapališ kuću, da nas sve ne zapališ, mama!”
Onda ona plače, kao tata beba, i ne loži.
Moje jutarnje smijanje
Tuga šeširskih kunića koji
Mirišu na oznojeno tjeme i sjeno
Nabrzinu košeno pred kišu.
Kada postanem tanak obris
U kćerkinom sjećanju na moje jutarnje
Smijanje. Otkopčane rečenice, bolje –
Raskopčane oko vratova.
Vidi im se žila damaravica.
Kao da se fotošopiram potpuno sijed
S djecom ispod maslina.
Kazano na smrtskom, ponovljeno na smrtskom:
Prašina uplašena krupnom kišom
Koju slijepi konji redovito
Zamijene za uplakanost angela nad sobom.
Dušnik, dušek, dušica
Kad se Nenad utopio, to popodne, na plaži je, na pijesku, ostao dušek.
Koji je on napuhao, sat pred utapanje, dubokim udisajima i izdisajima, nasmijan.
Gotovo godinu kasnije, Dušica je našla dušek u garaži, ostavljen, odložen, zaboravljen kao oblak.
Stajala je šokirana, odjednom shvativši.
Uzela ga je pod mišku, i ponijela gore, u sobu.
Svukla se gola, zatim pažljivo oprala svaki kutak svojeg tijela i mokra legla na dušek.
Isprva je samo disala zatvorenih očiju. Zatim je na usne stavila pisak za upuhavanje.
Lagano, posve lagano, otvorila je gumeni mali čep na pisku i uvukla ga u usta. Osjećala je kako joj se usta pune Nenadovim izdisavanjem, njegovim plućima trošenim zrakom.
Udisala je njegovo izdisanje, godinu dana staro, uhvaćeno u dušek pod njom, koji se postepeno tanjio pod težinom njezine uzbuđene, jecajuće golosti.
Njegova je smrt izlazila iz dušeka, njoj u dušik.
Dušica se mokra tresla na izravnjenom platnu dušeka, i više se ništa na ovome svijetu ne može nazvati njegovim zrakom.
