Ljubav

Omer Ibrahimagić

OČI VIDE, DUŠA OSJEĆA, RUKA ZAPISUJE

Na prvi pogled ništa te ne tjera da kročiš
niti da, ako uđeš, zasjedneš i ostaneš.
U caffe «Havelka» sulunari crne preostalu svjetlost.
Gusto je tkanje i koprena smeta.
Zidovi čađavi, valjda je to dopadljivo.
Odbljeske u mraku naslućujem, kušam «Melange», srčuć.
Jer, jezik se moj plaši vrelosti.

Za stolom uz naš, ćelav cvikeraš kurika džepni sat i podvlači oglase.
Na sofi prekoputa njih dvoje, u samosvojoj alhemiji, na istoj deredži.
Piju nešto ko čemer gorko, jedva se vide.
Sigurno vlasnik ne plaća račune za struju.
U tami šuškaju glasovi. Živa je jedino riječ ljudska.
Kroz mutan izlog sjaj grada nazirem.

Sva je svjetlost grada oko tebe dok u Mozartova bijela leđa gledaš
iz caffe «Palmenhaus».
Staklen je sav, kao posuda sa Suncem, gruntovana.
Memle nema.

Golubovi zobaju zrna iz dlanova dokonih umirovljenika.
Svjetlo mami oči da vlaže kao da ih špena tjera na to.
Pivo je medno i jantarno, zapazio bih, u suglasju sa okolinom.
Sve je utihlo.
Perivoji i valeri uspavljuju sabesjednike.
Oni se čine onijemjelim, a nisu.

Pekinezer, a Jumbo.
Freudova misao i Hitlerovo žezlo.
Mrak i brborenje.
Svjetlo živorodno i bezglasje.
I Beč je, poput drugih čaršija,
od pluseva i minusa sazdan.

 


 

LJUBAV

Shvataš sve porive koji igru nose,
i igru shvataš koju poriv budi.
Shvataš njene oči koje suzom rose,
kad im igra sudi.

Boju u očima, da li shvataš, njenu?
Oči u bojama, da li slikaš njene?
Shvataš kako boli rastopiti zjenu.
Il pak obje zjene.

Shvataš da osjećaj koji on joj šalje,
dodirne osjećaj koji ona dijeli,
sjedinjeni osjećaji narastaju dalje;
nekad – život cijeli.

A na kraju život, osjećanja nosač,
shvati da naslućen nosio je sklad,
pa na kraju čovjek, svog života nosač,
može reći – shvatam sad!

 


 

GOSPODIN I MAČKE

Znam gospodina koji ima sve više mačaka,
i sve manje raje.
Oko njega puno upitnika, malo tačaka,
i nema graje.

Šta ga vuče da čini tako?
Možda ne dobija ono što želi.
Vjerujem, bolje bi bilo vako,
jer kroz život valja gurati. Bezbeli.

A kada ga pitam šta nije kako valja,
i misli li tako dovijeka,
malo ćuti, pa će mudro, poput kralja:
«Razočaran sam, bolan, u ČOVJEKA!»

 


 

THE ROLLING STONES

Veliki okrugli točak okreće vrijeme u mjestu.
Vergla li vergla!
U hipu, isprati me u život prije mog zvaničnog rođenja.
Taj tren, začudo, traje, i prestaje biti ono što jest.

Pregrijan vazduh hladi topla kiša.
Isparavaju ljudi, vreli poput somuna ispod peke.
Katarza, reklo bi se!
Para se izdiže u vazduh i grije vodu koja pada mlaka na nas.
Spleen, i to kakav!
Muzika prizoru daje štih ingenioznog i magičnog,
a bez toga se ne stvaraju legende.
Mnim da bez mene ova predstava ne bi bila ista.

Ni muzičari se ne prave Englezi.
Ko pravi šljakeri, ostavljaju dojam zainteresovanosti
za ono što čine po koznakoji put u životu.
«Dobra gluma ili gušt pravi?» – pitam se.

Do odgovora ne dolazim, jer mi i ne treba.
Glume li, sebe varaju.
Guštaju li, trebamo li im mi?

Prava istina je, vjerujem, negdje u sredini.
Između njih i nas.
Između neba i zemlje.

Zato, nema zakinutosti.
Ja isijavam naklonost prema njihovom umijeću,
a oni, vremešni i nestašni dječaci, mijenjaju prošlost za sad.
Na sasma ljudski način mi pomažu shvatiti kako je tekla njihova priča.
Čarobirajući, polagano je pjevajući.

Ovdje i sada.
Gdje se kamenje valja i gdje rasni konji trče.

Hipodrom u Zagrebu, 1998.

 


 

KRAJNOSTI RATA I PORATJA

Mržnja i neprijateljstvo postaju sasma otvoreni,
ogoljeni, iz kušnje u djelo prelaze.
Prijateljstvo i ljubav se čvrste,
prekonoć, od gusa postaju.

Zlo narasta do neslućenosti,
u geometrijskoj progresiji.
Dobrota osvaja dotad neosvojivo,
gnijezdi se gdje nikada nije.

Fine gradske porodice
ostaju na 100 maraka. Ili 50.
Dojučerašnji prosjaci
kupuju mercedese.

* Pjesme su publicirane u knjizi „Ćilibar i perle“ za koju sam dobio nagradu „MAK DIZDAR“.