CV
Ovisim o koracima. Veže me zrak.
Kiše i svjetlosti u istom su folderu. Dišem zeleno.
Od mekih sam unutarnjih poremećaja.
Jutrom raskidam potke.
Razdvajam crne rupe od tla. Izvana nestvarna,
Unutra sam meandar bez prilaza.
Vičem se bezglasna.
Čekam prepoznavanje, pa se vješam
Laka o korjenaste izrasline u sebi.
Bujam do puknuća. Ne ostane mi ništa od mene.
Kradem sebe po selu
Didu je orah zavirivao u sobu i šuškao u snu.
Po kamenoj teraci bacao zelene mangupe.
Sad izgubljeno šuti.
Drugi je imao bajamu za penjanje i za tajne.
Prosipala mi je proljeće niz leđa.
Danas se šuljam poput lopova
Kroz izdajničko hrastovo lišće.
Drača mi se baca pod noge:
Grli mi hod, vrti me u krug.
Još miriše zemlja gdje su rasle ciklame.
Gdje sam slušala vjetar tutnji autoput.
Iz napuklog gumna izbija divlja loza.
Popela se na prste, hoće živa u raj.
Suha i siva kraj kuće – nevidljiva bajama!
Na pragu je sjedio dida, robu je prao lug.
Džepovima punim prezrelih šipurika napunila sam
Sobu sobom.
Znanje
Trebala sam tri rapidografa za tehnički crtež.
Probdjela sam noć sa dva i po, loše ga dovršila.
Između dvije točke ostavila sam umirenu energiju,
Uzela indeks, odšetala u sunčan dan.
Odustala od tehničkog znanja.
Taj momak kojem sam objasnila sve do razlike
Potencijala lako se suprotstavljao statici.
Uzeo je diplomu.
Meni je uvijek puno nedostajalo za malo.
Prenesenim znanjem kupovala sam kruh i kavu
U osamdesetima, budeći statiku.
Lako odustala od razlika.
nema se
što o njoj više.
ljubav?
tone uobličenih ispisanih crtica
iz nabreklih pretinaca hoće van
obrisati obraz na ulazu i vratiti se sterilno nove.
reći će razum iz zasjede: odgodimo se!
kome je stalo?
vraćam se kao bumerang. nigdje.
kvalitativno prazna od neispisanog ne znam o njoj,
a ni s njom.
trpam je nazad i vrim.
mraz
jedna je ruka pošla po bajku stranputicom,
drugu je mraz nakratko skrio u džep.
jutro je moglo ne postati dan, da se htjelo.
i moglo se htjeti, da se dalo biti.
udahom sam ispunila prazninu, uvažila se.
kretnja je dozvala toplinu.
bilo je: udahnem, pa zateturam.
od punine ne znam hodati uspravno. niti znam išta
sa sobom.
pa se saberem, izdahnem, otpuhnem
prah varke s ruke.
onda taj biciklist preko puta oljuštene zgrade,
na odlasku: skoro me pregazi.
bilo bi neodgovorno tako završiti dan.
ispustiti bajku na neoznačenoj stazi. otvoriti oči
i prazan dlan.
podijeljeno srce
prelijevamo se preko rubova. milina nam
na obrazima, odmalena.
početna nit zabrazdila mi u miokardu i ne da se
van. rasteš s mojim otkucajima.
kao pticu te čuvam noću u ruci, nosim te
u lijevoj pretkomori, hodam ne gazeći.
mislim da kovrčamo misli, da se imamo,
da nas veže ta nit.
a srčana pregrada podijelila nam srce na dva:
pretklijetku pretvorila u krletku.
okreni se, kažeš. pogledaj: sve si izgazila,
mene ispustila.
ne vidim, mutnog pogleda ne kažem.
ne čupam niti, samo se hladna skrijem u kavez.
djeca mi prerasla i centimetre i prepune dlanove
pa s tijesnim cipelama pod rukom bosa krenula
na put
ni osvrnula se, kamoli prosula mrvice za mene
gladnu blizine
radost kupuju na rasprodajama
sa sigurne udaljenosti otpuhuju srca
ne broje mi padanja
mjere suvišnu prisutnost, nečujno zatvaraju vrata
razvlačim uskličnik u trotočku: utihnuti, pomiriti se
sa sobom sklopiti pakt o nenapadanju
trebam zaboraviti pregažene dane
jednostrane idile zaključane s one strane buke
velika djeca gledaju na moj svijet
kao na roditeljski par
dok se pitaju kako ne pamtim jučerašnji film
zaboravljaju da sam
od svojih košulja krojila zakrpe
i čuvala im koljena od pada
od umora spajala tri bajke u jednu
kratila noć da raširim dan po njihovim kapcima
prosipala im mliječni put po žednim usnama
štitila im san
sad me previše, razasute, posvuda
bake su smiješna preobražena bića
uđu bose sebi u san i po uspavanim hrpama traže
ruke oko vrata
koje su vjetrovi oteli za igru: lijeva bježi od desne,
pa tako u krug
svi ih prerasli
s očima na potiljku rone po utisnutim stopama,
unazad
gube se po vlastitim zamkama
ruke ni mali prst da im pruže jer mora se
čvrsto naprijed
prekoračuju se usnuli i spori dok iza ugla svijetli
novo jutro
koje nikako da ustane, prospe se po danu i svane
tek uplašeno razgrće presvučenu kožu,
pa zaštićeno viri kroz stisnute pore
ni noć ga neće oteti, samo će posvijetliti san
u kojem su se bake preobrazile i nestale
I što ako se spasiš
ako okruniš hod po raskvašenoj cesti,
okitiš se lovorom, natakneš krunu
na kraju bitke koja je izgubila mir,
ako preskočiš pomrle letače,
ako um i humovi nad otokom udahnu
sav preostali ozon,
raspršiš se u kapljama slane kiše,
doživiš vrijeme koje je odavno završilo,
raspleteš svoju mustru nad zamršenim upitima,
nad prekinutim govorima,
spasiš tijelo, odgodiš mu raspad,
privremeno ostaneš zdrav i zauvijek sam?
ne daš se pomaknuti iz centra za samoljublje.
za domoljublje.
ne daš se odvezati.
uzimaš. oduzimaš.
oko tebe raspadi, tuge, prekidi.
sve na drugim jezicima, u drugačijim ljudima,
na nepoznatim stranama.
na granicama kisnu tuđi, raseljeni.
sve suptilnije vežeš dom, zemlju, bankovni račun.
neke veze pucaju. i oči. neki domovi. sudbine.
ne tiču te se.
vezama ograđuješ tijelo.
do prvog napada nepoznatog.
a onda tvoj spas za tebe.
i spasiš se?
Spas
u pjesmi o učiteljici koja plastične boce mijenja
za život
jedan je otvor u zidu presudio golubu:
završio je u mukama, naglavce, o vlastitoj kandži
bio je previsoko da mu se pomogne, a ni letača
nigdje
jučer na istome mjestu visi drugi
oko njega cijela obitelj, prijatelji,
bez preporučenog razmaka
stisli se, s nogama na glavama
galame, bodre ga i ne daju da ode
iz krilatog svijeta, obješen
već vidim isti scenarij
tko će od ljudi u te vrtoglave visine
a i što je pobogu tim pticama da ne šire krila
nego se stisnu
u prvi otvor napuštene kuće
jutros sa strepnjom pogledam uvis
ni mrlje, ni perja
ali ni ptice
galama stisnutih pomagača zamijenila mu ludost
za život:
odletio
