Ponekad se nacrtam ugljenom

Nataša Nježić Bublić

an artist drawing on a canvas
Photo by Antoni Shkraba on Pexels.com

Opna

Svijet bez prela je svijet bez opne.
Potpuno smo nezaštićeni.
Nemam ti kako reći da su tri od četiri moje prababe
bile samohrane majke.
A u četvrte je sin izrastao sa ocem i majkom u korov.
I nemam se s kim čuditi,
zašto je baš on usadio u mene svoje gene.
Kao da crta suncokret.
Precizno, 
na rubu sunčanice,
prele su me i pramajke za svoj dio vječnosti. 
Od toga šijem poezijom svoje prelo,
i družim nas, žive i mrtve u opni. 


Ponekad se nacrtam ugljenom

Ponekad se nacrtam ugljenom. Golu skicu na krilima saksofona. Ječi tijelo, jedri moj vjetar posijan u papir. Oči su mi neprepoznatljive. Vide sve, i vide ništa. Vide kako se voli uz azur mora, kako plaža prima putnike, kako odbacuje suvišan teret. Kako postajemo lagani i bestjelesni. Kako letimo u eteru misli. Ponekad sam sfinga na istoj toj plaži. I ona bi me rado odbacila. Ali joj ne dam. Opirem se prstima anđela i kolobarima masivnih građevina u koje je upisana naša biografija. Posve plava. Posve naša. Posve mi. I dokraja mir. Ponekad se skiciram i ispadne bolje nego sam mislila. Odavna bez tijela putujem u domove ostavljenih. Tamo ridamo ritam. Sve da preživimo. Jer volimo život, tijelo i njegovu istinu, kako se koža svija oko tijela voljenih, poput krijesnice koja je usisala vječni plam. 


Platno

Magla je zaprtila put od prozora do ulice.
Ne vidim prolaznike,
i u slijepilu izmišljam likove.
Naprimjer, dimnjačar, starica koja prodaje cvijeće, poštar, 
djeca koja hrle put škole, i jedan visoki, nadmeni par u ranim pedesetima.
Kad ih tko pogleda, osjeti zavist,
i oni to znaju.
Pa kao paunovi dižu vratove
da opravdaju takvo mišljenje.
Svaki dan su sve viši.
Mogla bi se zakleti da su jutros prošli
i da su im glave dodirivale drugi kat moje zgrade.
Pitam se, dokle će? 
A onda opet pogledam kad se razvedri
oni se usitne kao dvije kišne gliste
i umigolje u zemlju. 
Jesu li to ljudi s platna?
Znaš li, nebo je veliko platno.
Tko bi imao hrabrosti i dovoljno velike ruke
da razmakne platno poput zavjesa
i vidi šta je iza,
taj bi imao sreće
da u samog sebe uđe,
i pomiluje svaku stanicu i poru,
taj nečujni svijet,
krvotok iza neba. 
Tako čujem da Ana Karenjina
svako jutro uzme svojim divovskim rukama tračnice
sa svih meridijana,
pa ih raskoli i od njih kroji haljine.
To je iza platna, takva čuda.


Ljetne djevojke

Ljeti su djevojke sretne
kao ribe u dubinama.
Noge im se izduže,
a lica bljesnu,
kao od neke pradavne muzike
iskopane sa antiknim šalicama,
i položene u njihove zjenice,
u sjaj, u nedorečenost. 
Kada ostare, a zima se svije oko zglobova,
one dišu protekla ljeta.
Zato se čini da poneke starice 
nisu više ovdje,
mada su njihova tijela prisutna među nama,
svojom okrutnom doslovnošću. 


Pod drvetom trešnje

Ponekad ušetam u prozu i razgrnem njene račvaste oblike. 
Poredam rečenice u putokaze. 
Vode me do plošnih sjena drveta trešnje
koje su u nekom svom limbu
iz kojeg nema izlaza.

Napravim korak, zavirim, omirišem opojnu put upornosti. 
Grgljam u sebi, kušam. 
Tu se začeće neće uobličiti,
koliko god puta se gradile ulazne stepenice. 
Sjene su prozne, 
izmještene iz prizora poezije
koju pečem od gline.
Glinene posude vaših lica, antičke žlice i stupove, vaše ruke, noge, udovi koji se rasprostiru diljem stranica. 

Ponekad mijesim stihove bez značenja, 
što je manje značenja, njihov okot je obilniji, mačići iz futura bivaju slatki i čudesni. Učinim to iz oholosti estetike kojoj ne pripadam. 

Tako i sada pod drvetom trešnje
zapisujem basnu o japanskom skakavcu
koji nikad nije izašao iz sjene svoje mreže.