SATI
Grca dan u meni,
prelijeva svoje sate u beskraj.
Sati su ovi teški i tmasti,
vuku se sporo gledajući unatrag.
Možda se još uvijek vidi,
ono što je nekada bilo;
sunce, nebo i šarene laži,
krv, suze i ljubav.
Ljubav za koju koplja sam gordo ukrstila, protiv svih.
Za koju sam na pramcu zastavu vijorila, unatoč svima.
Ljubav bačena u tamu godina…
Ili su to samo nepovratno prolazili sati.
BEZ NASLOVA
Otkrhnuta šalica u vitrini života.
Mrak u grobnici sjećanja.
Gomila mrtvih u nekom gradu na Istoku.
Djeca sa velikim očima bez doma.
Sanatorij na istočnom dijelu Otoka.
Tjeskoba u kutu prazne sobe.
Usta ušutkana nepravdom.
Misli zbrkane kao neuspjeli kolaž na papiru.
Vrisak zatomljen lažnom ispravnošću.
Ruke sputane potrebom za uklapanjem.
Lica bez odraza, prazna…
I uvijek isto.
Sve je to za ljude, kažu.
Nije.
MISLI
Iz dubine nespokoja nepozvana spodoba svoje misli tka.
Grube su i crne.
Stežu se oko tanašne nade,
koja se razlijeva kao sok po stolu očekivanja.
Dosta je.
Razbiti ću taj bokal u tisuću svjetlucavih komada,
posuti si stazu i bosim nogama
vojničkim korakom preći u ništavilo.
Sjajno i opojno, onkraj misli što vrludaju mojim tijelom,
i smiju se,
grube i crne.
