Trač o mojoj zbirci

Nena Lukin

KUĆA BABE VENKE


Kuća babe Venke. Noć je. Iskradam se iz sobe. Na terasu, na prstima. Silazim stepenicama. Nadam se proći nezamijećena. Ali u dnu stepenica stoji ona, strašna, neumoljiva. Poput Kerbera čuva prolaz pored kuhinje, prolaz u slobodu.

Više slutim neg’ što vidim: Zar to majka je moja? Slika brzo se preobražava. To baba roga je. Neman neka smrtonosna. Samu sam sebe prestrašila kad životinjskim sam se krikom oglasila. Od nemoći, od straha. Od bjesnila koje me zahvaća. Što god da je, to biće mraka uzmiče. Prilika za bijeg. Istrčavam iz dvorišta na uzak put pred kućom.

Pogledam dole, prema moru na dnu ulice. Dva me plamena oka gledaju iz mraka. Na tu stranu ne mogu. Još uvijek strahom gonjena bježim uzbrdo. Bez daha trčim – na sve četiri. Vidim prednje šape svoje kako grabe prema gore. Nepoznata snaga šiklja mi u krvotok, sluh mi se izoštrava, pogledom probijam mrak. Predamnom još jedan predator. Crna pantera juri s vrha ulice ravno meni u susret. Osjetih nemir, ali samo na tren. Odlučna sam, ne odustajem, ne zastajem na svom putu prema gore.

Samo je protrčala pored mene, instinkt mi kaže da jednake smo snage, ne usudi napasti me. Moćan val preplavljuje mi tijelo od njuške do vrha repa: Nitko mi ništa ne može. Izlazim na glavnu ulicu. Stanem. Omirišem zrak. Slobodna sam. Sad Vučica sam.


BIJELI JELEN

Cesta krči put kroz gustu crnogoričnu šumu. Naš renault 4 satima se već vozi iz Zadra, ali sad smo se već dokopali Slovenije. Doktori u Biogradu rekli su da trogodišnjoj sestrici treba operirati kukove. Roditelji, sreća i bog, nisu pristali. Idemo u Ljubljanu po drugo mišljenje. Najednom, s moje lijeve strane otvara se proplanak. Dobro znam da je to opasno mjesto za životinje, preblizu ljudi, ceste i ljudskih nastambi. Ipak, stajao je tamo, ukočen taj jedan jedini tren, ostajuć zauvijek utisnut u moje sjećanje. Bijeli jelen. Dok sam ja otvorila usta da viknem, već skočio je i nestao u sigurnost šume. Ni dan danas mi ne vjeruju da sam ga vidjela. Misle da sam ga posudila od Zlatokose. Ukrala Babiijevoj djeci. Neka. Neka misle da sam ga izmislila. Doktori u Ljubljani rekli su da će s kukovima sve biti u redu, samo neke vježbice treba raditi i to će se ispraviti samo od sebe do polaska u školu. I bi tako.

Puno godina poslije lovci su mi rekli da vidjeti bijelog jelena donosi veliku sreću. Ja sam povjerovala. A povjerovat ćete i vi kad vam ispričam kakav sam život proživjela.


MEINE LIEBE NENA

Čuvam ovo nenadano otkriće, kao gusar blago, kao školjka biser, tajnu zaboravljenu, novopronađenu. Ne dam te. Ne pričam te.

Među stotinama pisama koja tek ćeš napisati, slijepi prsti moji izvukli su ono prvo, na njemačkom tako romantisch schuschkavom da izrasli su mi novi čulnojezični izdanci.

Još sam zaljubljena, uviđam, u tvoj rukopis, vojnički čvrst, ljubavno nježan, što miriše između redaka zimskog jutra dvadeset i tri godine poslije. Kao jučer ispisan, kao prvi put pročitan, s orgazmičkom odgodom zadovoljstva, s iščekivanjem što istopilo se od slatkoće.

Ogledam se krišom u tek propupalim pupoljcima komplimenata, u nagovještaju svega što vješto skrivao si od mene mjesecima. Sa sladostrašćem koje krasti ćemo godinama.

Lijepa sam si takva, mladica, ludica, ali istog sjaja onda i sada.

Helikopter u zaglavlju, obećanje od tisuću uzdaha u potpisu. Soldat a romantik, pilot a pjesnik.

Učinio si da baš se volim ovog jutra koje prelijeva se u vrijeme od ručka s kojim nepovratno kasnim,

i nije me briga dok premećem šapćući golicave ti riječi u ustima.


OBROCI NADE

Couvert je već serivran u malim kapicama namaza, boje su usklađene s tvojim tamnim očima.

Konobar pita hoće li nam donijeti nešto za piće dok se ne odlučimo za jelo. Naravno, odgovaraš samouvjereno, donesite nam aperitiv, meni nešto žešće, dama će, pretpostavljam, nešto slađe. Moron, pomislim. Odakle je iznikla ova misao? Pa vidiš da je uglađen, ima manire, zna razgovarati s konobarom, tvojoj bi se mami sigurno svidio. Da, pristajem, meni može višnju. Ili medicu. Još uvijek se nadam da sam samo nervozna, pa otuda i ta moja mala, samo meni znana primjedba.

Navirujem se preko jelovnika, gledam ga kad mislim da ne gleda. Preletio je par stranica, zaustavio se na specijalitetima. Već zna gdje ih potražiti, već je bio ovdje. S nekom drugom? Sad već izmišljaš, čovjek se jednostavno snalazi u jelovnicima, nije neodlučan kao ti koja si još na hladnim predjelima. Što uzeti? Neću najskuplje da ne pomisli da sam neka sponzoruša, al’ bogme neću ni najjeftinije. Jedu mi se škampi. Nadam se da je to u skladu s očekivanjima.

Pucnuo je prstima. Mrzim kad to rade. Demonstriranje moći omalovažavanjem. Nastojim se nasmiješiti konobaru, da ublažim tu nepristojnu gestu. Konobar je sav servilan, usmjeren na njega, već zna tko platit će ovaj račun i ostavit mu napojnicu. Ja nisam bitna. Nadam se nekom preokretu, sad zadivit će me nečim, oprostit ću mu sve gafove do sada.

Uzet ćemo ovu mesnu platu a la chef za dvoje, mislim da vam je to najbolje. Naravno, zapisuje revno konobar. Nešto za piće? Merlot bi se najbolje sljubio s time, ako smijem sugerirati? Može, odgovara, bez da me pogledao. Čak je i konobaru malo neugodno što ništa me nije upitao, pa me pokušava uključiti u narudžbu. Mlada dama se slaže s izborom?

Odgurnula sam stolicu, laganim pokretom uzela jaknu, zakopčala torbu. Pred zaprepaštenim pogledima obojice, mlada dama odlazi iz restorana. Dosta je bilo ovih uzaludnih nadanja.


DOK URUŠAVA SE

Baš lakiram nokte dok urušava se svijet.

Ne dam se smesti tutnjavom što približava se iza leđa. Moram biti lijepa i njegovana.

Jesam li obrijala noge? Kvragu, kakva će to biti neugoda kad budu me skidali na bolničkom krevetu, onom na kotačiće.

Jesam li obukla čiste gaćice? Ne sjećam se, sjećanje se igra skrivača sa mnom. Lijepo mi je mama govorila, i eto, sad na samom kraju svega, ispada da je imala pravo. Bar što se tiče gaćica.

Zgodni mladi mrtvozornik mogao bi pomisliti da sam zapuštena, takva s izraslim vrhovima po kojima čeprkat će prstima u lateks rukavicama.

Srećaibog, od potpune sramote spasit će me nokti, groteskno crveni.


NIKAD NISAM ZNALA LAKIRATI

Nikad nisam znala lakiratI nokte. Nemam smisla ni za bojanje izraslih mi vrhova, uskoro bit ću sijeda. Tako i treba. Jedino rado čupkam, jednu po jednu, dlake s brade, rastu mi ko vještici u šumskoj kolibi. To me jako opušta. Kao i ovaj miomiris što se puši iz zapaljenog lista kadulje.

Zazvonilo je zvonce. Podigao se vjetar. Vrijeme je. Uzimam pažljivo kutijicu s prahom. Darovana mi je davno, dok lešinari su još kružili nad nepalskom visoravni.

Okrećem se na sve strane svijeta, riječi ulaze mi kroz tabane, šapućem ih nerazumljive, govorim u jezicima, živima i umrlima. Otvaram poklopac od žada, puštam sjevercu da raznese prah spaljenih svećenica, djece Auschwitza, vojničkih srdaca iz uzaludnih ratova, isušenih korita Amazone, spaljene australske zemlje. Prosipam čežnju svega što je trebalo disati, trčati, ljubiti, teći i cvjetati.

Zatvaram kutijicu. Vraćam se u kolibicu. Šuma šumi. Sad nam je čekati. 

TRAČ O MOJOJ ZBIRCI

– Jesi ti ovo pročitala?

– Nisam, a ne znam ni da li ću.

– Pa što si onda došla na promociju?

– Ma pusti me, to mi je kolegica, pa eto, svi smo došli. Ti si čitala?

– Jesam. Iskreno, ništa nisi propustila.

– Zbilja? Kako to? Ovi moji neki su je jako ishvalili.

– Ma ne znam zapravo što si una umišlja. Meni ti je to strašno dosadno. Kao da nekog briga di je ona putovala i s kim se, da prostiš, jebavala!

– Eto na! A taman sam mislila kupit i pročitat…

– E, a priča se da ju je dečko ostavio kad je zbirka izašla.

– Ma daaaj!!!? Pa bili su tako sretni skupa!

– Je, istina. Ali nije ti on mogao podnijeti to što je ona pisala o tim svojim bivšim ljubavnicima. Jednostavno mu je to bilo too much.

– E, sad kupujem zbirku pod obavezno!