Izbor iz knjige „Dobrota razdvaja dan i noć“, Sandorf, 2021
Patlidžan
Znaš, sad sam odavde
rekla mi je majka gledajući u polovicu vrta
ispunjenu patlidžanima koje je uzgojila
pretjerano brižno, kao djecu, na malom kvadratu zemlje
koju je kupila teško zarađenim novcem
teškim radom preorala lijevo-desno, prema gore
kao pletenje veste
Na drugoj polovici još ima zemlje za kopanje
i čini se da svakim zamahom motike
povećava udaljenost između sela u kojem je odrasla
i ovog dvorišta u kojem stojimo
kao da je svaki korak naprijed nova praznina
ali i svaka nova praznina razlog da se krene dalje
U svaku od rupa sadi sjećanje
na davno zakopana lica
Tamo više ne postoji
Ionako si otišla možda dvaput u životu
a ja sam ovdje već godinu dana duže
nego što sam bila u –
i onda zastane prije nego što kaže
da sam rođena za vrijeme etničkog čišćenja
ali da nije bilo ničega čistog
u bolnici u kojoj sam se prvi put pojavila
– začudo živa –
dok su oko prostrtog mesa moje majke umirali
vojnici i civili
– njezinog mesa – i da sam rođena u krevetu
u kakvom nijedna žena ne bi trebala rađati
i nijedno dijete prvi put ugledati svijet
da se takva hospitalizacija ne može zvati uslugom
nego zločinom protiv čovječnosti
Lagano je podigla lakat
da nadlanicom obriše znoj sa čela
i prestane kopati
U tišini smo ušle u auto
Nakon nekoliko sati vidjele graničnu policiju
I dalje ih ne voli
Kao i prošli put kad sam je vidjela
baka ima iznošenu sivu haljinu
i širok osmijeh
Stoji na kapiji, škilji
Napravila nam je krompirušu
Iako se već godinama gotovo ničeg ne sjeća
baka i dalje savršeno pamti lice moje majke
Nisi se nimalo promijenila, kćeri
Kaže, ispruži ruku
i podraga mi obraz
Pravilne linije
Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta
isplivala iz vode
Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama
Debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezne
blago nasmiješene, čiste površine
i metalnog, zagrijanog srca
spremne da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen
Ona ima vatrostalne ruke
skriva ih u pećnici kao zmija noge
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilne linije
Prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona
Ne može se na mene opeći
ne može mi saznati ime
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci
pupoljci svibanjski
pogledom ispraćaju noge i glave
Tako sam sretna što te imam
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći što li mi je
sve to trebalo
Travnati ti jezik skriva laži
slatke ljetne preinake kako bi me više voljela
Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime
Kad mi ustima ljubiš obraz
zaklela bih se
da to nije moj obraz
Na putu do trgovine
U zemlji u kojoj malo tko govori tvojim jezikom
svi govore glasnije od tebe
svi su vidljiviji, zaštićeniji
skriveni brojnošću
na putu do trgovine čaja osjećaš se pretjerano uočljivom
Pokreti tvojih koljena odražavaju tvoj nedostatak prijatelja
Hodaš ukočeno, pretjerano strogo
i iako su svi iznimno ljubazni
zbog dobrote srca ne zadiru ti u meso
pričaju među sobom da ti ne smetaju
svode se na dobar dan i doviđenja
Svejedno, osjećaš se kao metalni šestar
oštra igla čiji se sjajni vrh zabada u beton
metar po metar
Dok hodaš od stana do trgovine, trgovine do stana
za tobom ostaje izbrisiva kružnica tvog prisustva, jezika
međusobnog nerazumijevanja;
kad od dobrohotnog trgovca kupuješ čaj
ti si, a ne suho lišće, izložena iza stakla
Na povratku iz trgovine postaješ im sličnija
Bez cilja pred sobom, oko si koje obuhvaća
i ne izriče
Iz ljubavi prema sebi ne pitaš se kako si
kao što iz ljubavi prema životinjama
jedeš biljke koje su posadila nečija djeca
koja nikad neće moći priuštiti hranu koju sade
kupuješ u plastičnoj vrećici indijske oraščiće
čija proizvodnja topi ženama s prstiju identitet
Ali to su neke druge žene, negdje daleko
žene čijim se sestrama ruše gradovi na glave
legalne robinje
Ti si svoje teške dane sama odabrala
Kupila si njima svoje sretne dane
Ulice su pune malih trgovina
U svakoj je trgovini puno pletenih košara
u svakoj je pletenoj košari mali osobni poraz
Hodaš plave kose, plavih očiju
zbog kože preplanule od sunca
lijepo te je vidjeti na svakoj ulici
Kažu li ti nešto na tom jeziku
sliježeš ramenima ispod šešira
Mogli su ti reći da te vole ili ti opsovati mater
a ti ne bi znala koje je
to je neznanje tvoja mala osobna pobjeda
Cementna
Moji prijatelji žive u prostorima između ormara i zida
koje je nemoguće dosegnuti
Koliko god istezala ruke, paučinasta šutnja
ulazi u moja usta; moji su prijatelji tamna tišina kreča
Kažem joj: odaberi okvir za sliku
i promoli kroz njegovo prazno tijelo
svoje tjeme
mekano korijenje kose do koje sunce ne dopire
posuto brašnom
iskradi se iz njegove kuhinje ili skoči kroz prozor
s desetog kata
dočekat će te čestice mogućnosti
kao pepeljasto cvijeće kvartovskog parka
Tvoje oči: simboli za prepune, otežale grudi
obješene od očevog pogleda
konjskog mlijeka i poklona
koji su izostali s tvoje kože
umjesto muževih okrutnih usana
Njegove riječi skupljaju se u tvom pupku
preko trbuha penju se do vrata
te su riječi čempresi s groblja
i odjednom, umjesto prašine
ti si ono što visi s lustera
Moji su prijatelji moji jer nisu ničiji
jedino sebe slušaju, sebe dodiruju
i samo sa sobom plaču
Moj je prijatelj noga stola
čija se špranja zabada u meso kažiprsta
pri selidbi
Moj prijatelj: mala plastična kugla
ispunjena smeđom tekućinom
Moj je prijatelj kovrčava dlaka
u odvodu njezinog grla
Kaže joj: skupa smo stvarali granice
da možemo zajedno brisati namještaj
Kaže mu: lako je raspasti se, teško je
vilicom nabosti grašak
Moji su prijatelji prve tuge
koje sam mogla istinski voljeti
Oni će prvi donijeti odluke
i jedini ih dosljedno provesti
Moji su prijatelji visoke zgrade
koje se rukama drže za temelje
Moji su prijatelji avion
s cementnim nogama
Fotografija patke
Fotografirala sam patku
koja stoji na drvenom trupcu
da ti pokažem patku i trupac
ili da kažem: bila je patka
Ostatak dana nanosim šminku na lice
pa gledam u sebe iz daljine dok se ne prepoznam
i onda si mahnem
na našem jeziku kažem si
dobar dan
Kad se dovršim, kažem: ovo su usta
ili, ovakva usta:
i uronim usne u sjemenke velikog nara
i izreknem Nar
bio je nar
ovakav nar:
i onda ga progutam
Pojavljujem se samo za sebe
i te izvedbe prate pljuskovi
skakavaca i zrikavaca
s niskog neba krošanja
Oni su zapravo isto stvorenje
samo što je jedan davno izgubio plač
kad ga je zakopao u grudi zemlje
da ga sačuva
i onda zaboravio
Zeleno na očima, crveno na ustima
drugi je zadržao u sebi svoj plač
i nabavio reket za badminton
reket nalik na onaj kojim smo
u djetinjstvu udarali hruštove koji lete
i neki su ih, kad ih sruše na pod
još polovili rubom
kriveći tako obruče reketa
i trgajući njegove žice
ali nikako ne ja
Patka je jutros jela nar
Ili, patka je jučer snijela taj nar
Bila je crvena
crvenog kljuna i crvenog repa
Bila je zelena
kao skakavac, zrikavac
crvena i zelena
kao meso koje sjedi na travi
U svim je zemljama
danas nedjelja
Dan je standardan
kao rane na koljenima
laktovima
listovima i bedrima djevojčica
koje igraju nogomet
na minskom polju
u travi višoj od njihovog struka
Vjeđe dalekovidnih
Iskašljala sam pticu i ona je zapjevala
Iz kljuna se raširilo debelo drvo
Maternica mi je čajnik s jednim uhom
jetra mi je zlatna guska
Ne može ih stvarnost načeti
Bolesna sam, ali dobre volje
oči mi bliješte i sklapaju se
sporije nego inače
Kad budeš dolazio, ne donosi lijekove
Ova bolest nije za liječenje
Svake sam godine sve manje čovjek
a sve više hrast
U praznini mi je
veća praznina
zbog koje si vječan
*
Kad se približiš
sjekiru ostavi ispred
ne treba ti
*
Jutros sam na potoku vidjela
kako dječaci love ribu
golim rukama
Skupljaju dlanove
kao dalekovidni vjeđe
i ribe poskoče kao leptiri
doskoče na njihov tanjur
sve se to u igri događa
ribi se zamute oči od svjetla
dogodi se riba pa skok
pa dođe kraj ribi
*
Vidjela sam stotine dječaka i tisuće riba
kako se zlatnim obručima igraju ribolova
Dječaci podižu obruče k nebu da njima hvataju
odbljeske sunca
ribe kroz njih prolaze kao polumjeseci
Tako su dječaci puni mladosti i sna
i ribe pune svjetlosti i skokova
Dječaci su tako puni riba
Sunce, zasljepljujuća svevideća migreno
okrutna i pravedna
koja nas tjera da se množimo i umiremo
jedni s drugima
jedni u drugima
obruči koje nosimo u rukama
tvoj su oblik
kojem se molimo
*
Danas mi je tjeme teško i toplo
Gledano s tla, otopljeni snijeg
skuplja sitne pramenove moje kose
u male vriježe
Gledano s neba
to je tijelo koje svijetli u snijegu
kao šuma u plamenu
Rasteže se obruč
postavljen oko srca da ne pukne
od vlastitog širenja
Jata gusaka
tisućama godina
lete prema suncu
Riba
Kaže mi: ovako se lovi riba
Postaviš dlanove tako da čine malenu barku
i onda u taj tanjur plačeš
Riba se čisti tako da njezinu kožu
otvoriš jezikom noža
izvadiš organe i staviš na stol
Zatim za svaku svoju ranu zatakneš udicu
Rane su tu od prije
u tome i jest stvar
Pobrineš se da je pećnica toplija od sunca
i brzo staviš unutra ostatak ribe
Ribu se mora ispeći brzo
inače će zaboraviti da je riba
Dok se priprema riba
pogled treba čuvati u posudi
i posudi govoriti ti si riba
ti si riba
ti si riba
Kako smo ostavili pticu
Ta je vrana bila prvi dani zaljubljenosti
U kljunu je nosila cvijeće i pogrešne pretpostavke
Pri odlasku smo je gađali kamenjem
Htjeli smo se udaljiti od nje, bez da izgubimo njezine ruže
Njih ćemo jedno drugome poklanjati
za važne obljetnice
Živica se prolomila iz oblaka
Đonovima su promilili mravi
Okrunili smo uspomenu na nju
i dali joj posebno mjesto u parku
Vrana je postala spomenik vrani
i u lokvama, gdje je skakutala
u odrazima naših nesigurnih lica
povremeno se vidi logika kandžice
utisnuta u naše mekano meso
Otkako smo je otjerali
leti iznad svakog para koji prođe cestom
Daje im do znanja
da su obični, tektonski
da će uvijek biti sitni i dolje
u usporedbi s njezinom ljubavi
Neko iščašenje i nas prati
vibrira u grčevitosti naše potrebe
da svaki početak jednom doista završi
i da počne ono što dolazi poslije početka
Pozdravlja Zemlju iz crnog oblaka:
imate li još oraha?
Gladna sam
bilo čije pažnje
kao petarda i požarni aparat
Frizure devedesetih
Svatko je od nas vidljiv
To je ono što definira čovjeka –
– koliko dugo može pristati
na vlastitu izloženost
To ti kažem, nogu obraslih u napola-dlake
dok jedem krušku
i sama sam sebi dovoljna
Napola kašljem ostatke
onoga što sam o tebi sanjala
a napola mjerenja, nenadmašna
imenujem gotovo suvišnima
Dišeš kao zlatan sat
ostavljen na travi u proljeće
*
Može se reći da ti vjerujem
Ipak sam sanjala
da je čovječanstvo frizure devedesetih
nostalgična nadoknada
koja nikad ne nadmašuje original
Ne mislim na naše devedesete
mislim na rachel frizuru i grunge
tinejdžerstva kakva nismo mogli imati
Utješne prikaze tih odrastanja
gledali smo na televizijskim serijama
oponašali pokrete glumaca
i način odijevanja
Sanjala sam sve ružne stvari
oštrice-nokte i fleksibilnost
kamatne stope
Otklopiš ruž za usne i odvrneš
Iz njega izađe posjekotina
umjesto poljupca
*
Mogli bismo imati sve
govoriti savršeno jednostavne rečenice
Biti posve ogoljeni
tek okoćeni mladunci čovjeka
kojima gubitak zaklona
ne oduzima dostojanstvo
Šutiš kao hrđa na zubatoj kući
kraj koje smo jednom
prošli automobilom
*
Rođena sam s velikim šakama
i malim zubima
kao unuka zidara i bauštelca
Došla sam na svijet
oko vrata obješena o pupčanu vrpcu
i preživjela
Moje je prvo djelo
neuspješan pokušaj samoubojstva
Moja je prva pobjeda
pobjeda nad vlastitom smrću
Sreća se u mene izlila naknadno
kroz otvorenu fontanelu
Kad mi je ljubav zapjevala prvu uspavanku
i onda me zatvorila
*
Prvu sam menstruaciju
zazidala u temelje kuće
i ona se odmah srušila
*
Jednom sam bila dobra
Nahranila tuđeg psa
pomazila mačku koja ne pripada nikome
dvaput odselila u tuđu državu
Sve su te zemlje sad tvoje zemlje
Sva je ta ljubav sad tvoja ljubav
Sva je ta šutnja tvoja
Aubade
Aubade je bizon
Rastvara svoje rogove kao lopoč
a voda je rosa ishlapjela uslijed pokreta vrata
prema gore
Ta izmaglica skuplja se u uskom
uzdignutom sloju krzna koje prati kralježnicu
kao bijeli jelen cestovni promet
kad pada snijeg
Bijele latice lotosa
ili
bijela krvna zrnca kao niske od bisera
koje vise s krovova kad je hladno
Aubade-dah zaleti se i pojuri svojim kratkim
strelovitim letom
moguće kao život bijelog zeca
i ostalih bijelih životinja
Aubade: jedino je on u cijelom prizoru smeđ
Sve je ostalo bijelo, svugdje
gdje god malena puška oka
presvučenog tankom mrazovom opnom
može načiniti trapez
Jedino je smeđe stablo s četiri korijena
i s dvije grane
Ne znam zašto, aubade
me podsjetio na žonglera
koji čeka da se na pješačkom prijelazu
pojavi zeleno svjetlo
Zatim počne bacati u zrak
prašnjave teniske lopte
kuglu po kuglu
nalik na velike, pretjerano pravilne orahe
tup
Kad bi bar jedna ispala na mokru cestu
otkotrljala bi se pod haube auta
koji čekaju znak da krenu
i dan bi bio osiromašen
Ovako, nema greške
Nema blata na rukama
Moja je ljubav
lovac koji nišani
u prazan prostor između rogova
