Odlomak iz romana u nastajanju “Suha palma”

Rade Jarak

3. Dva mornara

Onaj koji ima urođenu širinu karaktera, često zaglibi na rubu.

Rijeka, 1981.

Mladen Milinić iskrcao se s broda u veljači 1981. godine i od ušteđevine kupio stan u Rijeci, prilično ispod cijene, na trećem katu stare kuće, na adresi Obala Boduli 7. S ostatkom love namjeravao je otvoriti caffe bar, ali je morao malo pričekati dok se s mora ne vrati i njegov drug i ortak Pig Sheridan, Amerikanac koji je preko Mladena također mislio uložiti dio novca u biznis.
Jugoslavija se u to vrijeme relativno otvorila za strance, pa i za američke državljane. Pan-am je ljeti održavao redovne letove za Beograd i Dubrovnik. Njih dvojica upoznali su se godinu dana ranije u Manili, kad im je konačno uletio jedan dobar posao, radili su za ekipu koja je bila povezana sa Carlosom Ilichem Ramirezom, zvanim Šakal. Prilikom posla bilo je pucnjave, pa i leševa, lovila ih je filipinska policija ali oni su se uspjeli izvući – više sretno nego pametno – sa određenim dijelom love.

U velikom stanu u zgradi do njegove, Obala boduli 8, u stančini od skoro dvjesto kvadrata na drugom katu, stanovala je obitelj Furlan. Otac Paolo Furlan bio je pomorski kapetan u mirovini, a njegova kćer Nikoleta, zvana Niki, imala je dvadeset i četiri godine. Nije voljela školu, više je vremena provodila na Korzu nego u klupama. Jedva je završila maturu i otac ju je zaposlio u Robnoj kući, gdje je prodavala parfeme. No, jednog je dana, Niki uzela dvije pune vrećice parfema i kozmetike, i odnijela ih na „Majmunski otok“, da ih šaneri utope. Kad je uprava razotkrila transakciju, otac ju je spasio kaznenog progona, ali je izgubila posao.

Izlazila je po gradskim birtijama, a jednom prilikom je susrela Mladena na Brodu.

– Bok, susjede – rekla je.

Našli su se na šanku, stajali su jedno uz drugo.

– O, zdravo susjeda… Da ti ispričam jednu priču?

– Može, ako imaš za pivo.

Mladen naruči dva piva.

– Znaš li priču o Williamu Wilsonu? – upita je.

– Ne znam.

– William Wilson je vidio svog dvojnika na ulici. I odlučio da ga ubije. Kad ga je ubio shvatio je da je ubio samog sebe, a da je njegov dvojnik ostao živ.

Šanker im pruži dvije pive.

– Dobra priča – reče Niki.

– A znaš li ti priču o Vasi Ladačkom? – doda.

Tako su se upoznali. Popili su dva Lederer piva, due birre grande, i sklopili prijateljstvo.

Niki je bila smeđa djevojka, mršava i mišićava, dubokih, pomalo grozničavih, zelenih očiju. Lijepa kao što već ljudi iz Furlanije jesu. Mladen se malo zaljubio. ​
Počeo ju je djelomično financirati. Plaćao joj je izlaske i kupovao garderobu. Ali nisu nikad spavali skupa. Jednom prilikom otišli su na Pećine. Šetali su pored mora, dok je bura brijala oštre valove Kvarnera, skidajući šuštavu pjenu. Sjeli su na kamen podno šipražja.

Mladen se zagledao u daljinu, prema moru. Šutili su. Vjetar se igrao Nikinom kosom.

– O čemu razmišljaš? – upitala ga je.

– Ovo mjesto, obala i more, podsjećaju me na jedno drugo mjesto. Na jedan daleki otok.

– A gdje se nalazi taj otok?

– Na južnom Jadranu.

– Što se dogodilo na tom otoku?

– Nešto čudno… nešto jako čudno. Bilo je to davno, prije više od deset godina. Dugo sam stajao skriven u jednoj špilji. Ćubio u pećini.

– Ispričaj mi, baš me zanima!

– Ne mogu.

Iznenada, Mladen svrne pogled s mora i zagleda se u Nikine oči. Na buri i čistom zraku bile su potpuno zelene.

– Jako si lijepa, Niki – rekao je i približio joj se.

Okrenula je glavu odlučno i izbjegla njegove usne.

Vjetar joj je nanio kosu preko lica, tako da joj Mladen više nije mogao vidjeti oći.

– Sanjala sam Mjesec. Da sam na Mjesecu, kao oni astronauti – reče Niki – da sam potpuno sama i da hodam po njegovoj površini. Tlo nije bilo od pijeska, nego od nekakve ljepljive želatine, kao od mliječi… koja može da se jede i pije. Bila sam sama, daleko od svijeta, od Zemlje, od svih ljudi, sama na Mjesecu, nije bilo onih… astronauta, čovječe! Gazila sam tako naokolo, ali mi nije bilo loše, bila sam spokojna i sretna.

– Zanimljiv san – reče Mladen i pokuša da je zagrli.

– Idemo kući – reče Niki iznenada.

– Zaljubljen sam u tebe… valjda ti je to jasno – nastavi Mladen uporno.

Vjetar joj opet skloni kosu s lica. Njezine su oči bljesnule lijepom i zlom mutnozelenom groznicom.

Ustane se i ode. Mladen ostane sjediti na stijeni i tupo gledati u valove. Jedna sitna ptica prhne sa stijene i proleti mu ispred lica, toliko blizu da mu krilom blago dotakne obraz. To ga prene iz razmišljanja i on ustane te požuri za Niki.

Vratili su se u grad šutke. Odbila ga je i bio je ljubomoran na šanere i ostale mutne tipove koji su zalazili na Brod i u druge lučke špelunke i motali se oko Niki. Napunio je četrdeset i četiri godine i znao je da je prestar za nju, ipak svejedno je patio.

Ali, ispostavilo se da Niki nije imala drugog, nego da je bila zaljubljena u Đuliju Kabashi.

Đulija Kabashi radila je kao pipničarka i konobarica u lučkoj birtiji, koju su zvali „Kod Francuza“. Nosila je kratku frizuru i za Mladenov ukus bila je muškobanjasta. Na lijevom je ramenu imala tetoviranu ružu, a na desnom lavlju glavu.

Mladen je patio gledajući sa strane njihovu vezu, ali ništa nije mogao uraditi. Još je povremeno davao Niki novce i ostali su dobri prijatelji.

Jedanput je navratila u njegov stan, za vedrog proljetnog prijepodneva, došla je na kavu jer je imao još zaliha original brazilske Minas kave.

Dok je Mladen pristavljao lonac s vodom Niki se igrala s papigom Olivom, koja je stajala u kutu sobe vezana lancem za nogu, na improviziranom stalku od drveta.

– Opa, Oliva draga – reče i pogladi papigu po mekanom i kričavom, plavo žutom perju.

On ulije kavu u dvije šalice i odnese ih do stola.

– Evo, sa’će i mlijeko – reče.

Oliva zalepeta krilom, premjesti se s noge na nogu i potmulo zakrešti.

– Ha, ha – Niki sjedne za stol.

– Hej Stari, ajde daj mi nešto love večeras za izlazak, skroz sam bez kinte.

– Tu je šećer… Promješaj.

– Bar za cigarete.

Mladen izvadi iz ladice crvenu novčanicu od deset tisuća dinara, na kojoj je bio odštampan konj. Pruži joj je preko stola.

– Evo ti crvendaća.

– Hvala djedice za konja. Srce si.

– Popaj… Popaj… uuuupomoššć – zakrešti Oliva.

– Nema Popaja ovdje, draga – dobaci Niki.

– Nego, mislio sam ti nešto reći, predložiti.

– Reci.

– Pare se tope. Neću moći vječno ovako. Ni ja, a ni ti… Moram uložiti ostatak novca, otvoriti neki biznis, razumiješ li?

– Dobro… i? Što planiraš?

– Otvoriti ću kafanicu, bar, negdje na moru. Uskoro, kad mi se ortak vrati s broda.

– Dobra ideja, čini mi se. A gdje?

– Još ne znam točno. Možda ne bude ovdje u Rijeci. Nego dalje, negdje južnije, gdje ima više turista. Bi li otišla sa mnom, treba nam konobarica?

– Mogla bih pokušati, ako je dobra plaća.

– Što će na to reći tvoja, hm, prijateljica, Đulija?

– Nemam pojma, Stari. Hajde prvo otvori lokal, pa ćemo onda vidjeti – Niki koketno zabaci glavu i prođe rukom kroz kosu.

– Sigurno bi pošla?

– Što buljiš u mene?

– Lijepa si.

– Krrr… Poppaj… Poppaj… pomoć – opet zakrešti Oliva.

– Naravno, ako te ona pusti.

– Ona mi puno znači.

– Naravno, čim ste nasamo, držite se za ruke. Ko zna što radite u mraku.

– To je moja stvar.

– A što će reći tvoj otac?

– Tko njega pita.

– Krrrr…

– Dosta, Oliva!

Niki ustane od stola i stane pred ogledalom namještati kosu.

– Hajdemo vani, zamolio bih te za jednu uslugu.

– A kakvu?

– Znaš da skupljam razglednice. Onaj dole mamlaz u antikvarijatu na ulazu iz nekog me razloga mrzi. Jučer sam ušao, onako iz dosade, i razgledao njegovu zbirku starih razglednica koje drži u kutiji od cipela. Našao sam jednu koja mi se svidjela, sve druge su mi bile bez veze. Ali, nisam je kupio, bio sam neodlučan… Kad sam se poslije vratio, više je nije bilo. Siguran sam da ju je negdje sakrio od mene. Hoćeš li ti ući da je nađeš i kupiš? Da’ću ti još jednog konja.

– Za konja hoću. Što je na slici?

– Slika je starinska, onako smeđa, sepija ton. Neki grad, u stvari ispod piše: Hamburg. Vidi se dio grada i neki kameni vijadukt, po kojemu ide željeznica. Trebat će mi za uređenje kafića. Imam zbirku razglednica iz cijelog svijeta.

– Dobro, hoću… Daj mi konja.

– Evo, da popijem kafu.

– I povedi Olivu.

– Olivu? Neću, ne da mi se.

– Samo ako povedeš i Olivu.

– Ok, u redu – odgovori Mladen rezignirano.

Nekoliko minuta kasnije odvezao je Olivu i stavio je na rame. Niki je skupila kosu na potiljku, napravivši gustu valovitu punđu. Dao joj je još jednu crvenu novčanicu i krenuli su iz stana sjenovitim stubištem.

Dva broja dalje, nalazio se antikvarijat.

– Ti se šetaj ovuda rivom, điraj prema gore, nemoj da nas vidi skupa – reče Niki.

– Ok, jesi zapamtila, razglednice u kutiji. Hamburg i željeznica.

Niki ode do antikvarijata, na ulazu su stajale dvije kartonske kutije pune starih, pljesnivih knjiga. Uđe unutra, a Mladen ode u suprotnom smjeru, kamenom rivom s papigom na ramenu. Olivino meko perje, draškalo mu je obraz.

Nakon par minuta Niki iziđe iz antikvarnice mašući razglednicom. – Je li to ta? – reče.

– Jest. Svaka čast – reče Mladen. – Dođi da te poljubim!

Zagrli je oko struka, a ona pomiluje papigu.

Pokuša je poljubiti u vrat, ali Niki se naglo odmakne od njega.

– Za neke stvari je prekasno djedice.

Mladen joj uputi razočaravajući pogled. – Ah… Hvala ti za razglednicu – reče i spremi je u stražnji džep hlača.

– Idemo se prošetati rivom – reče Niki.

– Važi.

Šetali su do kraja rive. A onda su sjeli na osunčani kameni rub, držeći noge u zraku iznad mora. Iza njih nalazila se visoka željezna dizalica, a nešto dalje bio je privezan sivi teretni brod. More u luci lagano je zaudaralo na ustajalu gorgonzolu. Stari sladoledar izgura kolica sa sladoledom iz ulaza na zadnjoj kući i škripavo ih otpedalira duž rive, njemu je počinjala sezona.

– Daj mi Olivu – reče Niki.

Mladen skine pticu s ramena i stavi joj je u njedra.

– Volim životinje, jako – reče Niki i pogladi papigu. Ona prema njoj okrene svoju bijelu glavu i crni kljun, pri vrhu glave perje joj je bilo tirkizno. Tu je Niki pogladi.

– Hoćemo večeras u kino?

– Ti ne odustaješ, djedice. Moram se večeras vidjeti s Đulijom, zauzeta sam – reče Niki i dalje mazeći papigu.

– Dobro draga. U redu.

– Koje stvari su tebi važne u životu? – upita Niki iznenada.

– Što volim… hm… volim razglednice i kafane, volim opasnosti, olujno more… i volim rješavati križaljke, A ti?

– Ja volim navečer smotati džoint marihuane, volim i more… i životinje, kao što je Oliva. Volim i ribe, školjke… i Đuliju.

– Eh, Đulija.

– Vidiš da nemamo zajednički jezik, ne volimo iste stvari. Nikad se nećemo do kraja razumjeti.

– Ja ću umrijeti, majke mi.

* * *

Malo nakon Titove smrti i sedmodnevne opće žalosti u čitavoj Jugoslaviji, početkom ljeta s broda se iskcao Patrick „Pig“ Sheridan i došao u Rijeku, u Mladenov stan. Izgledao je kao svjetska protuha, preplanulog lica i neobrijan, u uskoj majici baseball kluba New York Yankee’s, koja je isticala njegov pivski trbuščić, i u vječito zamašćenim trapericama. Lagano je šepao na desnu nogu, jer je u mladosti imao bliski susret s morskim psom čekićarem, na obali Baja Californie. Bio je prototip morskog vuka i propalice. Ali je imao novce i želio se udružiti s Mladenom, prije nego što ih uludo potroši.

S njim je došla Kochamma, djevojka koju je upoznao u južnoindijskoj luci Madras. Kochamma, zvana Baby Kocha, bila je cura od dvadeset i dvije godine, prelijepog lica, s velim crnim očima i nježnih kostiju. Baby Kocha bila je predivna kad bi raspustila kosu, ali ako bi skupila kosu u punđu ili u rep, otkrile bi se njezine izuzetno velike i klempave uši. Tada je bila prelijepa žena s klempavim ušima, što joj je davalo određeni šarm i izvlačilo osmjehe.

Upoznali su se u Madrasu, gdje ju je Pig izvukao u zadnji čas, prije nego ju je obitelj zbog siromaštva prodala u bordel. Pobjegla je s njim i došla u Jugoslaviju.
Tri dana po dolasku Pig Sheridan je bio stalno pijan. Četvrtog dana oko podneva, kad mu je Mladen ispržio kajganu od četiri jajeta, probudio se, pojeo ju je halapljivo i popio kavu. Krenuli su razgovarati o biznisu.

– Otvaramo li kafić, ili ne? – upita Pig i pripali Gitanes bez filtera, koji je između ostalog donio s broda.

– Da. Razmišljam o dvije varijante. U igri su Prčanj u Crnoj Gori i Dubrovnik u Hrvatskoj – reče Mladen i također posegne za Pigovim cigaretama.

Upravo u tom trenutku u stan uđe Baby Kocha, noseći s tržnice svježi paradajz, rikulu, paški sir i dvije butelje Babića.

– Otrijeznio si se – reče vidjevši Piga s debelim podočnjacima i cigaretom u ustima. Zagleda se u njega svojim melankoličnim pogledom. Pig slegne ramenima. Ona odloži namirnice na stol.

– Što, nije bilo rozea? – upita Mladen.

– Nisam mogla naći, ali rekli su mi da je ovo dobro vino.

Papiga zakrešti. Sad, pak, Baby Kocha slegne ramenima.

– Dubrovnik, znam, čuo sam. A kako se zove ono drugo mjesto? Pe… Perch… Perchany… – upita Pig, lomeći jezik.

– Prčanj. Ali moram obaviti još neke telefonske razgovore, pa ću ti točno reći.

Mladen ode u kuhinju po vadičep. Čitavo vrijeme, u dnevnom boravku na crno bijelom televizoru marke Ei Niš, emitirao se dugački programski intermezzo, neki su ljudi i žene plesali narodno kolo uz jednoličnu muziku koja se stalno ponavljala: Druže Tito, mi ti se kunemo, mi ti se kunemo… Pig je, poslije doručka zavalivši se na kauč, zviždukao tu monotonu melodiju.

Mladen zavrti vadičep i otvori bocu uz glasno „plop“.

Da sa tvoga puta ne skrenemo, puta ne skre…

„Klik!“ – Baby Kocha pritisne kockasti prekidač i ugasi televizor. Zatim ode u kuhinju da pripremi salatu i sir. Mladen natoči vino u čaše.

– Evo, da popijemo po jednu pa idem na poštu – reče.

– Ok, da dogovorimo naše udjele – reče Pig.

– Fifti – fifti , zar ne?

– Tako je.

Poslijepodne je Mladen otišao na gradsku poštu i obavio potrebne telefonske razgovore. Prčanj je otpao iz konbinacije, tako da mu je preostao samo Dubrovnik, gdje je otprije imao zanimljivu ponudu da u Pilama otkupi neku manju kavanicu. Pristao je na ponudu i dogovorio posao. Ali, morao je kupiti odmah, predati novce u roku tri dana. Vratio se kući i rekao Pigu, koji je taman otvarao drugu butelju vina, da se istušira, otrijezni i počne pakirati.

Odlučio je da navečer ode „Kod Francuza“, jer je pretpostavljao da će Niki biti tamo, i da pokuša da je zadnji put nagovori da ode u Dubrovnik s njima. Kochamma je bila s Pigom, a Mladen nije imao curu, stoga je malo patio zbog Niki.

Navečer su izašli vani, Mladen, Pig i Baby Kocha, u birtiju „kod Francuza“ gdje je dolazila i Niki, jer je Đulija radila za šankom.

Stali su za šank i naručili tri Nikšičke. Đulija, koja je radila kao pipničarka, poslužila ih je profesionalno, ne pokazujući nikakve emocije i ne ulazeći u razgovor, zadržavajući čitavo vrijeme pokerašku facu. Nosila je usku majicu boje marelice, bez rukava, tako da su se vidjele njezine tetovaže na oba ramena. Mladen je pretpostavljao da ga u najmanju ruku ne voli, jer su jedno drugome bili konkurencija u ratu oko Nikine naklonosti.

Njih dvojica ispijala su već treću pivu, a Baby Kocha je dovršavala prvu, kad se u lokalu pojavila Niki. Bilo je malo iza deset sati. Isprva je porazgovarala s Đulijom, uzela svoj biter đus i sjela na kraj šanka na visoku barsku stolicu. Tek tada je uspostavila kontakt očima s Mladenom i on ju je pokretom glave pozove da dođe. Treštala je muzika, svirala je Bohemian Raphsody od Qeena.

– Zdravo djedice – reče Niki dok mu je prilazila.

– Vozdra… moram da ti kažem, odlučio sam, kupit ću kafanicu – zadere se Mladen da bi nadjačao glas Freddija Mercurya.

– Gdje?

– U Dubrovniku.

– Opa! Baš lijepo.

– Ovo nam je oproštajna večer, sutra idemo.

– Onda bi mogao počastiti jednu rundu – reče Niki i ispije biter đus skoro do kraja.

– Hoću, svakako – reče Mladen i naruči joj još jedno piće a sebi novu pivu.

– Da te upoznam s drugarima. Ovo je Pig. A ovo je Baby Kocha.

– Drago mi je – reče Niki. Nasmije se i rukuje s njima.

– I oni idu sa mnom… – nastavi mljeti Mladen – Hoćeš li i ti ići s nama? Obećala si. Treba nam konobarica.

– A kolika će biti plaća? – Niki upitno podigne obrve.

– Duplo veća nego u Robnoj kući, garantiram ti.

– Hm… Ali ne mogu sutra, Ne…

– Zašto?

– Sutra je koncert Zdravka Čolića.

– A, tako znači… Pa možeš doći naknadno, nekoliko dana kasnije, nije greda. Pisat ću ti.

– Razmislit ću, djedice. Nemoj se ljutiti, shvati moram ići na Čolin koncert.

– Odi slobodno, tko ti brani.

– Što si rekao? Ne čujem te.

– Odi na koncert, slobodno. Možeš doći i desetak dana kasnije.

Đulija ih je ljutito mjerila preko šanka. – Niki dođi ovamo – pozove je.

– Prekasno si zakukurikao pijetle stari – reče Niki uz osmjeh i ode na kraj šanka da porazgovara s Đulijom. Pod rasvjetom lampe iznad šanka, Nikino lice mu se učinilo poput maske.

Dok je Đulija docirala Niki, Mladen ostane sam i zamišljen. Melankoličmo je zurio u svoje pivo. Baby Kocha i Pig su mu okrenuli leđa, raspravljajući nešto međusobno. Mladenu se učini da je svijet, ne čitav svijet, nego zapravo samo njegov djelić svijeta potpuno asimetričan, kao u iskrivljenom i grotesknom ogledalu. Sve što poželi ili planira, dogodi se nekako drukčije, sasvim suprotno i izvitopereno.

Jedno vrijeme ostane tako obješena nosa tik iznad pivske čaše, uronjen u alkoholna isparenja, kukajući nad svojom sudbinom, kad mu pažnju privuče nekakva buka na vratima.
Galama je nastala jer se neki mačor zaglavio u otvorenom slivniku pred ulazom. Nekoliko tipova i dvije lučke dame, skupilo se oko slivnika, ali nisu znali kako da mu pomognu. Jako je mijaukao, Mladen se nagne nad slivnik i ugleda dva žuta oka kako sjaje u mraku. Iz otvora je užasno smrdilo.

Niki, također privučena vikom, iziđe na ulicu.

– Što se dogodilo? – upita.

– Mačak je upao u kanal, sad ga love pacovi – odgovori jedan od tipova.

– Pomozite životinji – vikne Niki, a oči joj bljesnu.

Kako pomoći mačoru, pitao se Mladen.

– Ako ga se dočepaju štakori iz kanalizacije, kožu će mu odrati – ponovi jedan od tipova.

Mladen opet pogleda u dva žuta oka koja su molila za pomoć. Nije bilo druge nego skinuti jaknu.

Nosio je laganu bijelu jaknu, koju je skinuo, ufrkao i od nje napravio neku vrstu užeta. Ugurao ju je u kanalizacijski otvor.

Mačor je primi prednjim šapama i uspuže se vani. Potpuno crni mačor, izleti iz kanala, napola mokar i jako preplašen, te pobjegne niz ulicu, bez da je rekao „hvala“.

– Bravo! – klikne Niki.

Mačak je bio spašen, ali jakna je bila uništena. Mladen je, zgađen, odnese do kante za smeće i ubaci unutra.

Niki se zatrči za njim, zagrli ga i poljubi u obraz, – Zaslužio si – reče.

– Opa, malena…

Ona izgovori nešto nerazumljivo, okrene se i zbriše u birtiju.

– Hej! Čekaj…

Mladen je još jednom žalosno pogledao uništenu jaknu, koja je virila iz dupkom pune kante, bila je prvobitno vrlo skupa, doduše nabavio ju je u pola cijene, u second hand shopu u Liverpoolu.

Zatim je krenuo za Niki.

Kad je ušao u birtiju, unutra se bila razvila opća tuča. Kavgu zametnuše neki strani mornari, većinom Švabe, izgleda. Niki, Baby Kocha i Đulija Kabashi, sklonile su se iza šanka. Mladen pogledom potraži Piga. Nalazio se pri sredini tuče.

Dobro se snalazio u gužvi, dobro je balansirao i plesao između protivnika koji su pokušavali da ga udare, a zbog jedne kraće noge imao je vrlo brz „kružni zadnji“ udarac. Zarotirao bi se na kraćoj nozi, a drugom udarao otpozadi.

Ipak, budući da se nalazio skoro u sredini makljaže, posotojala je opasnost da ga netko opali stolicom, ili da dobije bocom po glavi, a budući da su sutra trebali na put, Mladen se zabrinuo. Napravio je nekoliko brzih vježbi za razgibavanje i krenuo da mu pomogne.

Krenuo je krčiti put kroz tuču, da izvuče Piga vani. Tuča se ponašala kaotično: prvo je krenula prema šanku, gdje je Đulija opalila jednog stranog mornara bocom piva po glavi, da bi zatim naglo zavrnula prema izlazu, i činilo se da će izaći na ulicu, ali se opet predomislila i krenula prema stražnjim prostorijama, kršeći sve pred sobom, ljude, stolice, stolove.
Mladen je sebi krčio put kroz tuču, dijeleći udarce svuda oko sebe, ali nikako nije uspijevao doći do Piga da ga izvuče vani. Ovaj se bio uhvatio u koštac s nekom grdosijom i izgledalo je da neće dobro završiti.

Naposlijetku, u kavanu uleti gazda, zvani Francuz, s trojicom momaka. Izvadi neki stari colt i ispali metak u zrak. Metak se zabije u plafon, nakon čega otpadne veliki komad žbuke. – Dosta je bilo, bando pokvarena! – vikne Francuz – Svi napolje!

I tako je završila zadnja noć u Rijeci, poslijedice su bile: velika šljiva pod Pigovim okom i masnica na Mladenovim leđima, jer je izgleda dobio udarac nekakvom letvom.
Što je ujutro čistačica našla na podu? Svašta nešto:

krhotine stakla, od pivskih boca i čaša
sto i deset dojč maraka, u papiru
pedeset pfeniga, kovano
petsto madjarskih forinti, u papiru
dva izbijena zuba, prednje pločice, jedinica i dvojka
jedna plastična šlapa
komad vojnog kartona na kojemu je pisalo: Mobilizacija u vojsku,
Mobilizmi i ushtrise, Ferizaj – Pula, s imenom regruta napisanim kemijskom olovkom: Abedin Bajchinca
navoj vodovodne cijevi, koji je očito nekome poslužio kao bokser
na desetke pikavaca
jedna tek otvorena kutija cigareta Muratti Ambasador
Jedna prazna metalna ploska
i jedan metalni pajser

* * *

Ujutro, nakon doručka, otišli su kupiti automobil. Otišli su kod Kokotovića u garažu. Dule Kokotović bio je mehaničar koji se bavio preprodajom automobila i raznoraznih dijelova. Kod njega se uvijek moglo nešto naći. Kupili su za tisuću i dvjesto dolara sportsku Simcu 1300 iz šezdesetih, kabrio, s pokretnim krovom. „Lijep je auto, ali nisam siguran… Nadam se da će ovo dogurati do Dubrovnika“, rekao je Mladen dok je Duletu brojio lovu na ruke. „Ne brini ništa, prije tri dana je stigla iz Trsta, vozi ko sat. Ako hoćeš, napravi probni krug“, rekao je Dule, dok mu je opušak visio zalijepljen u uglu usana, i plesao s usnicom gore-dolje dok je govorio. „U redu, da ga isprobam“, rekao je Mladen i sjeo za volan. Motor je bio solidan, dobro je vukao, a onako zelene boje i bez krova privlačio je poglede na gradskim ulicama. Sklopili su posao s Duletom i odvezli auto na Obalu Boduli.

Kad su potrpali stvari u gepek i papigu u krletci stavili u prostor iza sjeišta, jedva su stali unutra njih troje, budući da je auto imao samo dva prednja sjedala. Mladen je sjeo za volan, a Pig i Baby Kocha na suvozačevo mjesto. Mogli su tako sjesti bez problema, jer je Baby Kocha nila vrlo twiggy.

Dok su se pakirali, Mladen je pogledavao prema Nikinom prozoru, nadao se da će im se ona pridružiti u zadnji trenutak, da će izići s kuferom i reći: „Evo i mene.“ Premda je bilo pitanje gdje bi ona uopće stala, moža s papigom, iza siceva. Ali, Niki se nije pojavila.

Baby Kocha je donijela sendviče, Pig je stavio sunčane naočale, da mu se ne vidi masnica na oku i oko tri sata popodne, kresnuvši motor napustili su Rijeku. Dok su odlazili, grad je brujao: škripale su katarke i dizalice u luci, tvornice su potmulo hučale. Mladi radnici, studenti, trgovci i ribari žurili su da završe posao i odrade smjenu te odu kući, tuširaju se, stave gel na kosu i stignu na večernji koncert. Grad se polako spremao za veliki gala nastup Zdravka Čolića.