Gradski izlozi onemoćali, a blagdanska rasvjeta nevoljko škilji kao zalutala u godišnje doba. Sjedi se vani u kafićima, visibabe su već krenule, a negdje je već potjerala i forzicija.
Ipak ste se sreli unutra, u kafiću uskih prolaza gdje bi konobarica ili novopridošli gosti svako malo zapinjali za onu treću stolicu što je posve nepotrebno i suvišno visila za stolom, budući da se nije očekivalo da netko treći na nju sjedne. Kava se hladila jer nije stigla doći do riječi. No kave su ionako uvijek izgovor, pa se od njih i očekuje da šute.
U razgovoru su misli gonile jedna drugu. Temu je gotovo bez ikakva uvoda započeo prvi glas, preuzeo drugi, neupitno, uz potpuno razumijevanje onoga što je izgovoreno. Udaljavale su se, približavale, nastavljale u provedbi, kotrljale, zastajale na trenutak čekavši da se poslože u rečenicu. Izravno. Iskreno. Toplo. Usredotočeno, u potpunom odsustvu konverzacije opće prakse.
Vani je poput udaljena kontrapunkta hučio grad.