Narodi su krenuli.
U krvavi rat na tudje posteljine,
čaše, okvire prozora, traktore,
solenke, čarape, stoljnjake, ručnike.
Narod orošen znojem rakije je krenuo.
Žedan otetog. Žedan prokletog.
Balkanski sfumato
u kojem se susjedi ne prepoznaju.
Zamagljenje vida.
Narodi su krenuli,
svatko sa zavežljajem
neandertalskog gena.
Balkanski ćušpajz.
Dovoljno bliskosti
za dovoljno otimačine.
Zato ne posudjuj od mene šećera,
jaje ili frezu.
Nakon dovoljno pristojnosti
i godina dobrih namjera,
nož koji mi nisi vratio,
završiti će u krivom grlu.
Narodi su krenuli.
Da bi po ko zna koji put kleknuli.
Ne vjerujem u narod.
Jedino, kad me pomiluje vjetar
iz crljenice,
koji raste kao rajčica,
narodi se utišaju
i broje blagoslove
zlatnih alata, prstiju.
Tad narodi stanu i blaguju.
U to vrijeme glina oblikuje bajke.
