Ramena, leđa
Želim da znam
jednostavne stvari
gdje su misli moje mačke
kada gleda netrmice u
prazan zrak
šta drže Goranove vitičaste
ruke kada sjedi za stolom
prije polaska na posao
zašto nikada ne stižem
uhvatiti tramvaj koji bi mi
savršeno pasao
hoće li mi faliti zbog toga izgubljene
minute kada godine budu mnoge
a sutrašnjica kratka
zašto imam potrebu dodirivati
ramena sagovornika
zašto se zaljubljujem u ključne kosti
i poželim utopliti pod jorgan
sa svim prijateljima
Ne želim mnogo
tek jednostavne stvari
Prisloniti uho na naježena leđa
slušati dugo
znati botaničke nazive svim cvijetnicama
obraz uz grudi
nos u kosu
prst po preponama
pisati, jebote, pisati
i makar jedan dan
uhvatiti taj prokleti tramvaj
*
Biljana
ti ne znaš da
jutrom ti oči pređu u lišće
otvore se, oble,
i gledaju put objektiva
kao u dlan vječnosti.
Tim lišćem ti, zelena,
piješ sunce i
pretvaraš ga u kuću
u kući u sobu u sobi u krevet
u krevetu u korijenje
kojim se sve jače protežeš i primaš
za novu zemlju u čijem
mirisu moraju biti
glina i pijesak koje ćeš
pretvoriti u plodnost
na tvojim jagodicama niče
oprost, šta misliš
kuda ćeš, Biljana,
sa svim tim granama?
Oko u list, list u kompost
i presađena srećom umiješ da blistaš
kuća se zida, puna odricanja
u dom može i da se prolista.
39 hiljada stopa iznad Pamplone
39 hiljada stopa iznad Pamplone
čovjek drag
koferi i tašne
puni košulja, petpoteznih skica
i svega što je umivao
u vid
prstima stvojim
dvadeset i dva ljeta
netko drag
o Pamploni kao ni ja
ne zna ništa
(tamo trče bikovi!)
kad smo sanjali let
svim vijekovima minulim
predstavljali smo si mjesto
sa kojeg smo tada gledali — odozgo
i kako bismo lako savladali
dalj između ovog tla i one tamo
tačke do koje je sezao pogled
ne ovo tijesno okno
i gromade oblaka, nebeske rese,
meduze zbijenih čestica,
jednako malo sunce
čovjek drag
previđa i tlo i
Pamplonu
a ni ja
koji pozorno pratim
pomjeranje ikonice aviona
na ekranu u
samoti stana
i o njegovom letu znam
više od njega
o Pamploni ne znam
ništa
uske ulice, žega, San Fermin
i stampedo razularenih bikova:
ono što znamo je klišej —
ono što zamišljamo
dogođeno uvijek je tiše
—Sletjeli smo!
—Znam!
…
—Laku noć!
—Laku noć!
netko drag
čovjek neki
ode
Zima i ljeto u Sarajevu
Svaki naš susret je isti:
nekoliko jȇlā, jedna soba,
nekakva šetnja, dva kišobrana,
nečiji most, pedeset jedno ime
u priči u priči priča
vrijeme što usta su ga zaboravila
suženo na kapke
što ga odjednom postaju svjesni
u nehotičnom spuštanju
i ponoćnom trzaju:
Prevareni smo!
Prošao je još jedan dan
a mi ne spasismo svijet;
tek sebe, kao Šeherezada.
Možda se pričama ni
ne može više.
Ali ni manje.
Satvaram se u
Zelen bor, ti u pticu u
bojama labradorita
na mojoj grani,
uvijek na istom mjestu.
U zoru, visoko:
bez tvog poja,
ova šuma je ništa.
