Labudovi

Labudovi na jezeru
darežljivim očima
privlače vodu,
kljunovima
oblikuju srce,

samosvojni i slični
krhki i jaki,

u odlasku,
u povratku,
u jednoj kapi,

jezerske vode.

Uragan sna,

zapleo se
u mreži
dva osmijeha,

raspleo se

u jatacima
dva dodira,
sa nebom

sastavio slova.
I otud, pjesma ova.

Oseka noći,

osvit narandžast
umrežen
zlatim
pramenovima
sna.

Pasioniran dah.

Fatamorgana.
Ti i ja.

U dubokom snu,
neupitan je put
od ropstva ruže
do njene slobode
s‘ jutra.

U dubokom snu,
latice će izliti
u tvoje srce
proljeće
usred ove zime,

u susret novom danu,
„carpe diem!“

OKNO

Otvoren prozor,
noć prebire
slamkaste zvijezde,

svanućem se
slijevaju u saće,
u okno,

zaživi melodija,
čista
neumorna poezija.

Na fotografijama:

lica,
predmeti,
priroda,
nadahnuće,
posveta,
agregatna stanja,
fizički izgled,
strujno kolo,
otisci svjetla,
pretskazanja
o ljepoti.

Iščezavaju razgovori
u dubinama naših bića.

U torbi nosim jabuku,
knjigu i mrvicu hljeba

jabuka mi treba
da je dam crvu,

knjigu ću ostaviti
u nekoj šumi,

mrvicom hljeba
nahraniti ribu.

Na neviđeno
ukrštam viđeno,
sa viđenim
ukrštam neviđeno,
kalem žudnje,
uzorak tišine,

provjećujem predah,

san bez rime.

Nije velika
pjesma,

neka nije,

neka bude
mala,

da može stati
u tvoj džep.

Nemam šifru
da otvorim
tvoje nebo.

Ja sam,
pjesma na žici.

Metafora