Ušao sam u stan te starice kako smo dogovorili, u srijedu, točno u podne. Padala je kiša i vrijeme je nalikovalo više na pokop, sprovod i popratni očaj. Otvorio sam otključana vrata i zastao u malom hodniku čekajući da se gospođa D. pojavi. Došao je dan kada je trebalo njenoj voljenoj Kiki podrezati nokte. No kako gospođa D. nije vjerovala nikome, ni jednom legitimnom uslužnom servisu za uređivanje malih životinja, ja sam joj došao kao jedini izbor i nada da njenoj dragoj Kiki uredim nokte.
Preko kratke kuhinje iza zatvorenih vrata kupaonice viknula je:
-Pričekaj u dnevnom boravku!-
-Začas dođem. Ostavila sam upaljen tv.-
Usmjerio sam ritam svojeg hoda u dnevni boravak gdje je draga Kiki čučala kao šumski ćuk nad plijenom, na naslonu fotelje. Prolazeći pored stola za goste zamijetio sam poveći nered, hrpu nabacanih stvari dijagonalno po ploči stola. Sjeo sam u fotelju ispred stolića s razbacanim i razmrvljenim lijekovima za tlak i srce te otvorenom kutijom ampula inzulina. Promatrao sam tako stol za goste, sistematski tonući u romantičnu prošlost jednog vremena koje je ishlapilo pred bukom modernog propadanja čovjeka i njegove biti.
U plastičnoj, izgužvanoj vrećici na kojoj se nalovila patina sedamdesetih i osamdesetih s velikim plavim slovima „VAMA“, u čvor je bio svezan svežanj papira pored kojeg su ležale kemijske olovke s natpisima Jugoplastike i Končara. Ekspresnom dedukcijom koja je dolazila sama od sebe tog trena, zaključio sam da se radi o nekakvim starim ugovorima. Ispod kožne mape sa korodiranim zatvaračem, stršale su svinute fotografije sivih tonova. Na kutiji s poredanim Kodakovim filmovima za fotoaparate, uredno posloženim kao Juicy Fruit žvakaće gume na blagajni dućana, u nijansama zelene i bordo crvene boje, čekale su dvije odložene knjižice: štedna knjižica Beobanke i putovnica sa stiliziranim vijencem plamenova te natpisom „SFRJ“.
Namučio sam se sa zaključcima dok sam čekao stariju gospođu D., staricu od sedamdesetak godina da se uredi u kupaonici. Što zaključiti? Pitao sam se cijelo vrijeme ignorirajući veselo bauljanje na televizoru.
No kako slijedi prepustio sam se slijedu svojeg deduktivnog raslojavanja. Nakon što je uzela inzulinski šut direktno u venu i usnifala mješavinu tableta za srce i tlak radi bržeg djelovanja, otišla je urediti se u kupaonicu. Razbacane stvari na stolu predstavljale su prijeko potrebne predmete koje će ponijeti sa sobom u velikoj narančastoj torbi bijelog natpisa „Adidas“. Uz provjeru iznosa na štednoj knjižici i čekiranje datuma putovnice, gospođa D., namjeravala je pobjeći iz zemlje, emigrirati s lijepo uređenom mačkom skraćenih kandži i skockanim izgledom koji je uređivala koji sat u kupaonici.
A, ja? Ja sam joj trebao odglumiti šofera do aerodroma. Sve bi to bilo moguće no gospođa D. je s emigracijskim procesom i nevažećom putovnicom jedne davno preminule države, zakasnila barem tridesetak godina. No ništa zato. Gospođa mi je objasnila da radi samo reviziju starih predmeta kojih se kani riješiti jer joj zauzimaju previše mjesta u ormaru i vitrini. To je bilo definitivno logično objašnjenje proključale demencije.
A draga Kiki? Ma ko ju jebe. Bolje je da popijemo kavu uz vanila kiflice i pjev ptičica.
