Izmicanja
Njega je boljelo u bolesničkoj sobi
To što kiša ne probija krvna zrnca
Na bolesničkom listu
Bilo je previše mašte
Umjesto da se prepusti smrti
Moj djed prelazi preko prijeratne pruge
Ljuti se na mene jer sam se udala tamo gdje vrane kljucaju mozak
Kiša pada zvonko, potire njegovu zabrinutost
Čekamo da pobjegne od par neizlječivih dijagnoza
Nama u dubokoj kući
Od čovjeka koji izmiče u kapljicama
Topla ruka, hladna ruka
Ljeto je i zemlja je žedna sadržaja
Vještice vole kišu
Vještice vole kišu
Zamagljene putokaze
Reminiscencije bosih nogu
Vještice izbrazdaju njive, pokupe kosti
Pristaju na abortuse, dječije iznenadne smrti
Nečija kurvanjska usta
Udate za bradate šofere
Beskućnike, nabrajalice
Nikad vas nema kada boli
Zviždanje po noći
Umiranje pod zvijezdama
Ocakljena gruba stopala na mjesečini
Umazana stajskim đubrivom
Beskonačna molitva vezivnih tkiva
Sve se moglo ispostiti da su kiše bile nježnije
Da se nikada nije prestalo sramiti plakati
Plave kiše
Nemirna susjedstva oblivena plavim kišama
Čovjek utjeruje kokoške u kokošinjac
Pas bučno laje
Žena smiruje djecu pred spavanje
Mislim o nama
Živimo daleko
U njedrima je toplo
Ti si duh kojeg grlim
Strepim da ti dodijelim ime
Suza
Odrekla sam se ulaska u kišni Jerusalem
Zaboravila da sam kročila u posljednji muzej na svijetu
Moja soba miriše na trenutak kada se djeca bude iz vražjeg sna
Svi eksponati slutili su na plavetnilo
Čime se moliš sada kada napokon shvataš da siješ
Potom objeduješ u vrtu u kojem izvire zlo
Iz tvog izložbenog tijela
Dim cigarete u nasilno kreiranom prostoru
Zovi ga svojom sobom
Gasi samo poneka suza za koju možemo utvrditi da je spontana i naivna
Plave kiše
Mesijanske predođbe da ćeš jednom držati dijete
Izgovarati molitvu
Koju razumiješ
Koja boli
Riječi
Kada su kiše odlazile u toplije krajeve
Fašizam je ubio jednostavnost cvijeća
Mislila je da se krhki dragoljub nikad više neće
Okrenuti suncu
Zalijevala ga posuđenim riječima
Mitskim slikama, kultovima i spasenjima
Govorila bit će dobro glasno i snažno
A onda sve tiše mu šaputala
Izgubila je vjerovanje poput proljetne kišne naivnosti
Više ništa iznova neće zaslužiti život
Teško je bilo gledati kako kiša odlazi kapljicu po kapljicu
U gustoći jednakoj njenoj volji da preživi
Iz dana u dan
Svaki uzdah
Moj sin u tridesetima
Sanjala sam da sam rodila sina u tridesetima
Visokog plavokosog muškarca
On je sa mnom pregledao sve predstave u obližnjem pozorištu
Vjerovao je kao i ja da nas poezija još malo pa može spasiti
Govorio mi je kako je zaista sretan
Držala sam ga za ruku i govorila vjerujem
Kako ga brinu kao i većinu ljudskog roda
Sasvim nebitne stvari
Djevojke koje će osvojiti kad tad
Jaknu koju je vidio u prolazu
Knjige koje treba kupiti, ali još nema dovoljno love
Ja sam ga slušala pozorno
Kao što se slušaju muškarci dubokog glasa
Dok recituju poeziju kraj vatre
Probudila sam se
Na radiju je spiker najavljivao
Nekoliko novih svjetskih katastrofa
Dodirnula sam stomak
I on je uzvratio
O autorici
Emina Đelilović-Kevrić, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Sarajevu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
