Putnik
U kupeu voza djevojčica sjedi
Njen pogled livade, kuće, oblake slijedi
Pita: “Kako je moguće da kuće trče, da oblak blijedi
Kako je moguće da voz stoji”
“Jedan, dva, tri, pedeset” – ona broji
Koliko je drveća brzinom munje proletjelo
Koliko je kuća na tlo sletjelo
Niko je ne može uvjeriti da je voz taj koji se kreće
Niko je ne može uvjeriti da i ono drvo ne polijeće
Niko ne može razuvjeriti njena čuda
Niko je ne može zabrinuti epitetom “luda”
Mirna je kao pod drvetom Gaotama Buda
Ali život ne odustaje: “Voz je taj koji ide”,
Viču joj, ” Da li to tvoje oči vide?”
Koprena vida sa očiju joj pada
Sa prisilnim sljepilom tone i svaka nada
Da su prošlost i budućnost isto što i SADA
“Vide moje oči, vide”, odgovara im odrasla žena, ” moje oči se ne stide,
Shvatam da više nisam djevojčica
Shvatam da imam boru posred čela i lica
Shvatam da nisam ni riba ni ptica
Da lebdim, da letim
Da spavam, da sletim
Po čemu želim da budem zapamćena?
Da li kao očiju umornih žena
Ili kao neko ko je ostavio trag
Neko ko se usudio preći prag
Između svjetova
Neko ko je živio više od uranjanja u slova
Više od beznadnih snova
Vikni djevojčici u sebi:
“Istina je, sve prolazi,
Jednom ćeš i ti to reći svojoj prvoj i drugoj bebi
Istina je i to da tvoja noga gazi
I ti si ta koja je prolazna
Ne, nije to nikakva kazna
To je naš kratki bljesak na ovom svijetu
Leprša leptir na cvijetu
Iako zna da već sutra biti tu neće
U njegovom biću i dalje ima sreće
Jer od Voza i od Putnika ima nešto Veće.
Jednokratna vijest
Dok čovjek životari
Dušu prodaje utvari
Iluzornosti maglovite
Njegovo tijelo obuzimaju spirale snovite
Koje padaju kao veš sa balkona
Na tlo tako tiho, a bučno poput stampeda slona
Ali on i dalje ništa ne čuje
On i dalje planove o sutra kuje
Siguran u besmrtnost svoju
Siguran da će sve biti u istom broju
Koji beskonačno otkucava
Teče budno i kad čovjek spava
Toj odredbi ne može pobjeći
Ni ptica, ni oblak, ni trava
Ni farmer, ni sijeno, ni krava
Ni linija kriva, ni linija prava
Ali čovjeka ovo saznanje ne budi
Čovjek se uzdiže, neće da se kudi
Zna li on da će njegova smrt biti jednokratna vijest za mnoge
Zna li on da će njihove noge
Nastaviti hodati i trčati
Njihova usta pričati i tračati
I jesti i piti
I ne biti i biti
Kao da on nikad postojao nije
Kao da ima samo SAD, nema PRIJE
I šta je onda bilo od života tvog
Pitaj sebe, robe, pitat će te Bog.
Pješčane dine
Trideset i sedma mi je godina
Na vidiku su brežuljci pješanih dina
Talasasti, sjajno-bronzani
Kad pogledam unazad,
Tamo su brojni dani
I godine otisaka stopala
Sa drveta života mnoga lišća opala
Ali ipak mi se čini
Da vjetar sve raznosi
Ipak mi se čini da u mojoj gustoj kosi
Žive stoljeća stare mene
Ipak mi se čini gdje god noga mi krene
– Samo pravi krugove
Samo pravi dugove
Onoj djevojci od sedamnaest godina
Evo ova pješčana dina
Sva se u vihor rasula
Sva se u beskonačnost usula
Zar je dvadeset godina prošlo
Zar je tijelo bliže starenju došlo
Iako sam dvoje djece rodila
I dva puta se kao Majka porodila
Ja sam i dalje dijete
Ja se i dalje čudim: “Svijete,
Kako ja živim u tebi
Kako se brinem o još jednoj bebi
A ni sama još nisam odrasla
Svijete, jesam li ja tebi dorasla
I hoću li ikad?”
Kažu: “Nikad ne reci nikad.”
Ali decenije prolaze
Moje bose stope po pijesku gaze
A ja sam i dalje ona djevojčica
Izgubljenog lica
I kuštrave guste kose
I dalje me ista čuda i isti snovi nose.
Opasna visokonaponska žena
Na mom čelu treba biti znak
Da se zna koliko sam ja lik opak
„Oprez, visoki napon“
Oprez, zgazit će vas kao slon
Iz slonovskog stampeda
Oprez, ta žena ne voli poznanstva blijeda
Oprez, ako vas zavoli bit ćete s njom i nakon što bude sijeda
A prema srednjim godinama već gazi
Oprez, možda ne izgleda kao žena koja se mazi
Oprez, dobro pazi
Visoku voltažu ni ona sama u sebi ne podnosi
Pazi, nju talas bivstvovanja nosi i odnosi
Uranja preduboko
Bole je i lijevo i desno oko
Od gledanja kroz plaštove
Od ulaženja u snove
Ako ne možeš da pratiš ritam njenog flamenko plesa
Ako te ne zanimaju misterije i čudesa
Bježi glavom bez obzira
Bježi, lakše je da kroz glavu vjetar svira
Nego visoka voltaža
Što će ti takva gnjavaža
Osim ako i ti želiš puninu postojanja
A možda tu ženu naučiš i na malo rastojanja
Od opasnog napona
Možda se ona od stampedovskog slona
Pretvori u leptira sa nježnim krilima
Nosi svoju energiju kao čarobnog ćilima
I gleda grad s visine
Možda kad je upoznaš, možda ti tad sine
Da si u njoj gledao ono što u sebi nosiš
Da si je etiketirao onim što u sebi prosiš
A ja želim samo ljubav iskrenu
Ljude koji žele da vide, čuju, osjete – prvo sebe – pa onda i tu opasnu po život,
visokonaponsku ženu.
