Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u dvogodišnjem razdoblju, čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskom pjesništvu. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 10 000 kn, plakete i skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa.
Ove će se godine, u sklopu jubilarnog 60. Goranovog proljeća, nagrada dodijeliti treći put. Prva dobitnica bila je Martina Vidaić za knjigu Mehanika peluda, druga Evelina Rudan za knjigu Smiljko i ja si mahnemo, a novi će laureat ili laureatkinja biti proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća.
U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2020. do 31. listopada 2022. godine.
Za nagradu nisu mogle konkurirati knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje.
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar imao je težak zadatak izabrati pet finalista među stotinjak pristiglih naslova iz dvogodišnje domaće pjesničke produkcije. Čestitamo im te ih predstavljamo abecednim redom.
Krešimir Bagić: Ponornice (Meandarmedia, 2021)
Goran Bogunović: Vježbe hrabrosti (Durieux, 2021)
Senko Karuza: Nestajanje (Meandarmedia, 2020)
Sanja Lovrenčić: Skica za junakinju (Mala zvona, 2021)
Darko Šeparović: Proces gorenja (Durieux, 2022)
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA:
Krešimir Bagić: Ponornice (Meandarmedia, 2021)
Knjiga pjesama Krešimira Bagića Ponornice puna je različitih izazova i poziva, kako to već njezin autor u poeziji i drugim tekstualnim praksama nerijetko čini: vidljivom, domišljenom i kronološkom oduzima sigurnost, a nevidljivom i nesvjesnom daje kontekst svakodnevnog i suvremenog. Pjesme se u knjizi slažu kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Čini ih na začudan način i jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leontinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona – što su samo neka od imena ove pjesničke pustolovine. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana, dok su na putu do svoga čitatelja.
Goran Bogunović: Vježbe hrabrosti (Durieux, 2021)
Goran Bogunović ističe se knjigom poezije koja se temama i motivima – osobito njihovom izvedbom – ne boji zalaziti u prostore koji se ne posjećuju često u domaćoj poeziji. Ono što osobito osvaja u Vježbama hrabrosti nenametljiva je ali kroz cijelu zbirku prisutna začudnost i rijetka gipkost pjesničke percepcije, potpomognuta jasnoćom i mirom autorova jezika. Ovo je zaista originalna i hrabra knjiga širokog zamaha, koja se kreće od preispitivanja vlastitih moći, a još više nemoći u odnosu na druge i na svijet, pa sve do fotografije stradalog para, nulte gravitacije, zvijezda i ništavila koje vodi do „autobusa punog male djece / koja jure u radost.”
Senko Karuza: Nestajanje (Meandarmedia, 2020)
Glavna osobina poezije Senka Karuze u zbirci Nestajanje je izravnost – iz pjesme u pjesmu slušamo glas koji ne krije svoja raspoloženja i ne ublažava svoje hirove. Čas je to glas rezigniranoga čovjeka koji lamentira nad promašenim životom, čas glas sjetnog zavodnika i hedonista, a čas glas gotovo dječje naivnosti i prkosa. Nestajanje je ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte.
Sanja Lovrenčić: Skica za junakinju (Mala zvona, 2021)
Mnogostrukost i igra, oznake i naznake svijeta u nastajanju i rasulu samo su neke od mogućih koordinata uzbudljive i neuhvatljive knjige pjesama Sanje Lovrenčić Skica za junakinju. Pjesničke dionice i različiti stilski registri, od bajkovitog do predmetnog svijeta, s redovitim uzdahom za onim što će se dogoditi i krugom, krugovima, varijacijama o ljubavi i svijetu, uvlače čitatelja i čine ga sudionikom svijeta u nastajanju i, na neobičan način, u nestajanju, kako se to već u skicama i postanku koji živi od riječi i događa. Pjesnikinja daje uloge i govori, pjeva, iz različitih perspektiva, ali to njezinu knjigu čini i fragmentarnom i cjelovitom, dostupnom i neuhvatljivom. Dok se govori o Drugom, o drugima, provjerava se mogućnost i značenje pjesničkog glasa, njegovih rastera i raspona, domišlja se metoda i način snalaženja u svijetu koji je čitatelju bio dalek i stran, a sad ga on prisvaja i osvaja na toliko čudesnih i neobičnih načina.
Darko Šeparović: Proces gorenja (Durieux, 2022)
Darko Šeparović napisao je zbirku poezije koja – već od prve pjesme „Požari” – odzvanja u čitatelju kao poziv na otpor uhodanim ispraznostima našega doba. Proces gorenja bavi se „gorućim” problemima suvremenosti, no bez bučnih velikih riječi; dapače, autorov je govor začudan i slikovit, značenjski bogat a nerijetko gotovo neuhvatljiv, neproničan na prvo čitanje. Šeparović s pravom zahtijeva udubljena čitatelja. U pjesmama koje kao da se odapinju iz zamjenice „mi” i padaju u kaskadi niz stranicu, u snažnom ritmu kroz rezove u stihu i opkoračenja pjeva o pobjedi prirode nad proizvodnjom i industrijom, neuhvatljive erotike i melankolije ljeta nad konfekcijom putovanja, nad turizmom.
O AUTORICAMA I AUTORIMA:
Krešimir Bagić rođen je 1962. u Gradištu. Pjesnik, stilističar i kritičar. Uređivao je emisije o književnosti na Trećem programu Hrvatskog radija (1990-1995), predavao hrvatski jezik i književnost na Sorbonni (1996-1999) te bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i urednik portala stilistika.org. Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Objavio je zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem, 1988; nagrada Goran za mlade pjesnike, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011; nagrada Dobriša Cesarić; nagrada Duhovno hrašće, 2011), Plaši li te moja boja (2013), Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois (Rennes, 2016) i Ponornice (Zagreb, 2021; nagrada Zvonko Milković, 2021; nagrada Tin Ujević, 2022). Autor je također niza uspješnih i nagrađivanih književnoznanstvenih i znanstvenoesejističkih knjiga te priređivač više izbora i antologija.
Goran Bogunović rođen je 1972. u Zagrebu. Diplomirao je na Elektrotehničkom te Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao inženjer. Književne radove objavljivao u domaćim i stranim časopisima, i na radiju. Objavio knjige pjesama Ovdje (Matica hrvatska Karlovac, Karlovac 2002), Područje pojačanog naoblačenja (Naklada Mlinarec — Plavić, Zagreb, 2004.) i Stvari su sve dalje (Edicija Pesničenje, Beograd 2013.) te proze Sve će biti u redu (Naklada Minarec — Plavić, 2003.), Ljenjivci i druge priče (Kornet, Beograd, 2007.) i Populacija II (Durieux, Zagreb 2019.). Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika. Svirao je gitaru u više grupa (Tobić Tobić idol mladih, U pol 9 kod Sabe i dr.). Snima i producira svoj i prijateljske bendove. Svira u grupi Radost!
Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Stalni je kolumnist u časopisu More. Uvrštavan je u različite antologije, a priče su mu prevedene na desetak stranih jezika. Objavio je knjige priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara obscura, pjesničke knjige Nestajanje i Otimanje, a s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom rašomonsku knjigu Tri krokodila. Knjiga Vodič po otoku prevedena je na više jezika. Trenutno živi na otoku Visu. Osnivač je Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut festival književnosti Mare Mare (otok Vis).
Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće, Zlatna riba i Istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), Vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika.
Darko Šeparović (1987., Vela Luka) piše poeziju i prozu. Objavio je zbirke poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015.) i Proces gorenja (Durieux, Zagreb, 2022.) te romane Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka, 2018.) i Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020.). Za rukopis knjige Autopilot dobio je nagradu Na vrh jezika, a za rukopis prvog romana nagradu Drago Gervais.
