“Najvažnije je ono što žene uče jedne od drugih.
Ta veza je Womantly.
To je ona nevidljiva veza, tajna razumijevanja koja ujedinjuje žene.”Thierry Mugler
Womantly kao novi pojam ženstvenosti, opisuje Thierry Mugler u svom novom mirisu, pjenušavoj blistavoj kreaciji, koja kažu znalci, nudi tri lijepa susreta: voćni susret, gdje divlja jagoda priziva one proljetne sumrake, kad pod napuklim rebrima već osjećaš i ljubičasto i malinasto, kao u najdražem sladoledu; slatki susret, gdje se daje smokva kao sočan pogled na stvari, gdje zbilja ne treba toliko suza za tako malo sna;
slani susret, gdje prepoznatljiv miris kavijara priziva cijele modre arhipelage, povečerja osame koje si preživjela, snenija za još jedan pokret, krepkija za brda tuge i vidjela ruku koja ti maše.
Smiješno, al možda me i spasila ta mala L.
Sjedile smo na visokim barskim stolcima, ispijale polako gusta crna vina iz onih čaša sa potpeticama. Ona je imala gusto namazane, predivne duge trepavice, i pogled pitomog medvjedića, a ja sam odjenula Womanity. Ne osjećajući se nimalo mudrije ili nadmoćnije.
Pričala sam joj te večeri kako me volio i kako me to njegovo volim te, nekada podsjećalo na oprosti, na ne mogu, ili na to je, dušo sve što mogu. Kako me devastiralo, kako me proganjalo, kako je uporno bilo. Kako me učinilo i prosjakom i kraljicom, i svemirom i provalijom, obasjalo mi život i opustošilo ga, a sve u isti mah.
Povlađivala mi je i divila se toj silini emocija. Iz njene bujne i lijepe kose još su ispadale slovarice, magnetići za frižider, likovi iz bajki, riblji rep, snivala je još, malena, u ljusci od oraha okružena lopočima.
Vidjela sam kako se, dok me pažljivo sluša, ispod tih gustih trepavica rađa na tisuće zvijezda, ko supernova, kako se bude uspavane djeve u njenim bjelokosnim kulama, kako joj vile dječje plešu kapcima u svilenkastim haljinama, kako joj se dlanovi znoje i žare jer želi zavrtiti kuglu zemaljsku oko malenoga prsta, jer upravo žarko želi doživjeti takvu ljubav bolnu i očajnu, rastrganu, jer upravo to treba njenim noćima i njenim krvavim praskozorjima.
Jer joj srce upravo traži da bude slomljeno.
Nisam joj rekla nemoj. Nisam imala tog i takvog srca. Sve i da jesam, tko bi me poslušao, ma tko bi tako lud bio, ma tko ne bi otplesao taj dance macambre, pa bio nam on posljednje što ćemo otplesati u životu.
Rekla je: Niste jedno za drugo. U mom grlu odlomila se stijena, jer znala sam kako misli da će ona bolje i da je ona ta.
Sjećam se jednog davnog ljetovanja u malom mjestašcu tik uz more. On je bio puno stariji od mene, što meni znači da me mogao roditi. Napadno se smijao mojim šalama, unatoč mom odmicanju popravljao mi naramenice, recitirao mi sve redom, od Jesenjina, Pupačića, Goloba i Rumija, nagovarao me da pjevam, divio se, točio mi gusto crno vino,baladirao glasom, pogledom i repom paunovim. Imponirala mi je pažnja tog zrelog i šarmantnog muškarca, koji, gledajte, očigledno prepoznaje u meni one prave vrijednosti koje posjedujem, koje možda nitko ne vidi, pa niti ja ponekad. Tu nesvakidašnju ljepotu… taj predivan glas… taj um…. No, osjećala sam pritom snažan i čudan sram, vruće sam obraze hladila čašomi svježim povjetarcem s mora. Kad smo odlazili, njegova se žena željela posebno pozdraviti sa mnom.
Nagnula je glavu, nasmiješila se, pružila mi ruku i namignula. Ne zamjerite starom jarcu, rekla je. Slegnula sam ramenima i odglumila da pojma nemam o čemu govori. Jer meni to nije značilo ništa, a njoj je značilo sve. Pa čemu onda otežavati stvar. Oduvijek voli lijepe žene, al bezopasan je, pokušala mi se objasniti.
Nikada neću zaboraviti tu ljubav u njenim očima.
Bila je šuma. Mudra i zlatna, okupana suncem.
Sa zapetljanim puteljcima o kojima ja još tada pojma imala nisam.
Kao pletenica ispletena čvrsto, kao toplo pecivo, kao rascvali inat životu, ko blistava mariposse, kao suze kojima je vraćala vrijeme i vješto prekrajala uspomene u sve one za.
Tada sam osjetila tu silnu mirisnu vodu tihog razumijevanja i postala sve ovo što sam danas.