(od Kamovljeve kaljuže, mora Pupačićeva i vedrine Ujevićeve)
DOSTA!
Pticu il’ fotoaparat čeka kip Kamova.
Bar se tako doima.
Kiša je u zraku,
puni oblaci.
Ja u ružnoj staroj majici
valjda nikog neću sresti,
susresti.
Stvarno, danas mi se ne da slušati…
Znam
nije lijepo psovati,
al’ kiša je u zraku,
puni oblaci.
Pticu il’ fotoaparat čeka kip Kamova.
Bar se tako doima.
Isušena kaljuža.
Nemam se kome obratiti.
Ionako nitko mi neće pomoći.
Ljut sam na sve i svakoga –
na veze i poznanstva.
I stvarno nemam živaca išta objašnjavati.
Nemam se namjeru pravdati.
I šta?!
Ništa.
Baš ništa.
Kiša.
Ni fotoaparata
ni ptica.
HVAR
prvi ugledali put smo Hvar kao neprvi
bez suvišnih glasova dosjetili se ruku
ćutio i ćutjela istovremeno sam svevremeno
pretvarao i pretvarala u starca se i staricu
dječaka
djevojčicu
obožavam dobrojutro more kad veli
priču o prstu i istom tom moru
polja lavande
krasotu krasnu mirisa
zagrljenog buđenja
KOCKA
Tinovu kristalnu kocku vedrine
znam da čuvaš
sreću
imam vremena razmišljati
sada
ruke su mi oči
nekog novog svijeta
zagrljaj
od naših sjena
čaroban je
početak
GLEDANJE PREKO
Tako sam zamišljao gledanje preko…
I stvaranje novih… Ne bih rekao – boja.
Mislim da kuhalo se onih dana
kad sam si rekao:
„Svoj sam!‟
Isprva bilo mi je stalo do
kojekakvih nevažnih… Ne bih rekao – misli.
Kanio sam nositi u tom kutu nekom sebe…
Do kada – bila mi je nepoznanica.
Djelovalo, u najblažu je ruku, neuobičajeno.
I moglo je i onako i onako,
samo ne – …
Pravo da kažem
nije preko noći,
ali u danu je,
u više dana.
(Pjesme Dosta!, Hvar i Kocka objavljene su u časopisu Književna Rijeka – u četvrtome broju 2014. godine. U prvoj je pjesmi nedostajao završni stih zbog tiskarske pogreške.)
