Zovi me…
Ja sam killer.
Ja Uništavam
zovi me Šiva dok mi svršavaš po prstima.
Izdajem sebe dok se izbezumljen valjam po blatu sretna kao prase,
kotrljam kocku leda po ustima i sišem nektar koji čuva u sebi,
ja uzimam, ja kradem:
oči, zube, mirise koji mi ne pripadaju.
Udišem te i znam da sam se zakačio,
opijena lebdim po tvojim udovima dok me otresaš s rukava,
vičem da te ne trebam.
Rascijepljene polovice mog tijela mi se cere
dok ih u prolazu pozdravljam blagim naklonom šešira,
napadi tjeskobe me bude u gluhoj, mlačnoj noći,
tika-taka, tika-taka, urliče sat bez kazaljke,
pokazuje mi ništavilo u koje se rastačem zdrobljen.
Ja sam killer
zovi me Šiva
smiješkam ti se milo i znam da me voliš.
Vozim svoja pružna kola na dva kolosijeka,
polako sipam brašno
pa razvlačim tijesto za soparnik do pucanja,
gubim kontrolu
ja sam Killer,
Šiva to sam ja.
*
Preselimo u Pariz, tamo gdje troše eure
gdje maslačak raste u izobilju,
gdje ne moramo čistiti Augijeve štale…
*
vrijeme je za zajedničko vrijeme:
kvrckamo po tastaturi,
plavi odsjaj ekrana na staklu tvojih naočala
– mrštiš se dok čitaš vijesti.
*
Sanjala sam na stotinu mačića,
malih, crno-bijelih, pernatih loptica,
zgaženih, izgubljenih, pokušavala sam ih spasiti,
probudilo me tjeranje moje mačke.
*
Bacam oblutke u jezero,
ne uspijevam napraviti žabice,
sladoled mi se cijedi po bradi
dok promatram svoj iskrivljen odraz
u probuđenoj vodi.
*
Usisavam ti obraze nježno,
polako paluckam jezikom i oblizujem te poput mačke,
spremam tvoj obraz ispod jezika poput hostije
mokrog lica više ne sakrivaš gađenje.
*
Potežem te za kečke dok mi se iznova rugaš,
želim te saplesti dok koračamo!
Ostavljam svoje korake po livadi,
zapinjem u govoru – jalova
– možda se ipak uspijem vratiti na početak?
Ulaz u labirint
Čim ga upališ hipnotizira te svojim treperenjem
zrakama te paralizira i uvlači u ždrijelo kanalskih programa,
ulaziš u tv-e poput Alise i propadaš,
spiralom ti drobi koščice, crijeva rasteže ko žvaku.
Daljinac ti je stijeg i kompas bez igle,
uporno ga gubiš i panično iznova pronalaziš, skrivenog,
u naborima deke ili pak pod jastukom.
Ko u transu gubiš sate, dane svog života,
dok primaš svoju redovnu dozu zatupljivanja
koja te navodno prebacuje u svemir kućnih radosti.
Kasno uviđaš da nema kuće, nema radosti, nema tebe.
Mjehurići ispraznosti ti nabubrili po tijelu
zaglavila si unutra,
u labirintu.
Perivo
Potopila je grad,
već danima se izlijeva, pada, curi, teče…
kao da silno želi oprati ulice, trgove, prljave duše.
Danima, ne prestaje…
Kataklizma na pomolu!
Mi spavamo.
Crijepovi padaju s krovova
u unutrašnja dvorišta napuštenih tvornica,
gliste vuku svoja vijugava tijela po poprištu zločina.
Mi spavamo.
Mokre mi tenisice i čarape, razlohana kabanica,
čamcem se otiskujem na ulicu, dlanovima veslam.
Ispod vode nazirem krovove automobila i lešine ludih krava,
koža mi se guli s ruku.
Mi spavamo.
Tračnicama voze prazni vagoni,
po njima skaču majmuni, vitlaju repovima.
Tek sad uviđam da ostadoh bez sjene,
tamo negdje dolje koprca se u lokvi
dok obilje kiše pada iz nebeskih skuta
da nas pošteno opere.
A Mi? Mi još spavamo.
Kroz šumu valja poći!
Crnilo te pošpricalo tintom,
mravci ti se ispod kože roje,
noktima zagrebaš prhut s glave i praviš male loptice,
pazusi ti zaudaraju na strah,
sat otkucava, bude se ptice…
Kroz šumu valja poći, hukće sova, kroz šumu valja poći!
Stopala mekano po prašini kroče, odvaljena si,
na tvom putu vlati trave razmiću se u stranu
dok bića noći, dugoruka, love grane,
krv ti slatka teče s usana.
Kremasta je tamna noć bez zvijezda,
u vrisku se rađaš,
kroz vrisak svoj život završavaš.
Dok gledamo u rozo
Pitam se, jesam li ja to otrovala mačku?
no pitam se tek onako, uzgred,
dok obje opušteno gledamo kroz prozor, u rozo,
u obećanje još stisnutih pupoljaka,
dok par golubova traži hranu prije nego nam se vrate na brezu, ispred prozora.
No, jesam li ju možda ipak otrovala?
Obje volimo gledati kroz prozor,
Mačka ponekad skoči van i razbije si njušku ili slomi šapu
dok ja ipak kad izlazim, izlazim kroz vrata, stepenicama silazim u žuto i plavo.
Toplomjeri, toplomjeri, jen, dva, tri,
razbijam ih ko od šale
dok bolest odmjerkavam;
pa danima živo srebro, galij?, razvlačimo mačka i ja po stanu,
neuništivo je, zlokobno svjetluca to srebro u noći.
Jesam li time otrovala mačku?
sad se pitam zamišljeno.
Jer eto, samo spava, ne treba joj za to nikakva tableta.
A kad ne spava nešto traži i pomalo zanovijeta, mrnjauče,
Kad ne spava budi mene koja ne mogu da spavam.
BE(Z)SPOSLENA
Kad ga ne tražiš ni ne znaš da ga nemaš,
smisao…
Kad ga tražiš, ništa ne nalaziš,
samo praznine, žal zbog zalutale radosti,
smisao ne nalaziš –
ni kada svoju sivu utrobu izvrčeš van.
Ćutiš da u sebi nemaš čvrsti oslonac,
pa štaku tražiš u tv programu, u knjizi, na webu…
da umrtve nemirne sokove, da pojačaju okuse,
stalno pilule isprobavaš nove,
jer nema provjerene pilule
– životouspavljivačice,
nemaš je da te u trans živih mrtvaca vrati
da koračate besmisleni zorom smjerno i vraćate se zelenim valom kroz zakrčen grad.
I vremena ponovno imaš i previše
no ne znaš što s njime, što sa sobom, zaboravila si kako živjeti.
Noć ti se ruga svojim mrakom,
zavija krošnjama, zvijezdama te plaši,
guta te pomalo i uvijek iznova.
I čekaš da ponovno stupiš u red za pilulu
da te prime natrag u kolo živih mrtvaca.
