… nakon toga mi je ostalo nešto jela na tanjuru
tamo je bio veliki red
dok sam prolazio
ljudi su čekali pravdu
vjerojatno je pala i društvena mreža
više nitko ne postoji
samo je tu i stoji
kao ovaj kalendar od dvije i petnaeste na mom stolu
Sistem je pobijedio Svemir
Sistem je postao Svemir
i još k tome dvodimenzionalni
ljudi su infinitezimalni
točke zadanih koordinata
spuštajući se okomito
na apscisu promašaja
sjedoh za stol
uokolo neki koji te znaju
oduševljeno pričaju
o tvojem nastupu
kako je glasan
kako je javan
kako je mrak
kako urlaš pljuješ mašeš ispijaš i rigaš
s galonima piva
psovke na hrpu da se jebu i razmnožavaju
tebe i tvoje pjesme nitko ni spomenuo nije…
Režim
(Nestaju žene, nestaju mladići,
nestaju djeca. Nestaju ljudi…)
Množe se plakati pred pročeljima
spomeničke vrijednosti,
pokretne slike
obrubljene traženjima novih robova,
pune se sve oblije dojke i razvijeniji mišići.
Pod tamno-ledenim svodom
spavaju oni koji više ne postoje,
zagrljeni s napuštenim kusavim psima i mačkama iskopanih očiju.
Sred šarenila vrućih reflektora
glumci se prskaju produktima znojnih žlijezda;
s izlizanih dasaka zasićenih tamnim bajcom
izbacuju bukete feromona u gledateljstvo
koje pokorno šljapka u toj nelinearnoj predstavi neposrednom izmjenom orgazama.
Kako li je živjeti na rubu minskog polja
srčući zrak zasićen koktelom straha i paljevine?
Čuvari u bijelim odorama lijepe rešetke
na prozore s pogledom na ružičasto more.
Rijeke su guste i sve teže premostive.
A zvijer ne nestaje. Raste i guta sve pred sobom.
(Nestaju žene, nestaju mladići,
nestaju djeca. Nestaju ljudi.)
Bog sekundarnog svemira
Iz starog kovčega
virile su nožice.
Ne škare, nego tanke noge.
Tri.
Žute. (koje li slučajnosti!)
Možda su dio neke cjeline:
1. Tronošca koji je umro
bačen na smetlište?
2. Stativa za teleskop
osakaćenog u padu meteora?
3. tri točkice pa upitnik na kraju
…Ili svaka za sebe
čekaju sudbinu,
dalji razvoj procesa
nekog plana?
Hoće li uskrsnuti,
hoće li se reinkarnirati
u ribički stolac,
u neku vrtnu sjedalicu
kupljenu na Hreljiću
ili će završiti u topionici metalnog otpada,
sve ovisi o Gabrijelu
starom klošaru,
oronulom ratniku
iz Savskoga Gaja.
Preko rubova
U nekim danima postojiš
Kao oblak vremena izvan
Srećeš ljude
U tunelima koji nemaju rubova
Zvijezdanom glazbom ispunjeni
Dišemo prorijetki zrak
Visoko iznad usula i uslova
Visoko iznad uznemirenosti tla
Visoko iznad zemlje dvanaest ekumenskih papagaja
Koji kljucaju mozgove umjesto jetre
Ali da…
U nekim danima
Postojim
Sjeverobalkanska razglednica
kiša lijeva i desna
tu
kod nas u Samoboru.
po okolnim brdima
je magla izdigla
kao da će snijeg
ali nije nešto prehladno
pa valjda neće
osjeća se poljubac majke šume
u Zg ne
ništa od toga
samo na Strossmartru
padaju slike
po platnima bez boje
badava
u Prečkom radionica
nenasilne komunikacije
Vukovarsku popravljaju
poslije tenkova
na starim fotografijama
onim krutim
kartonskim
ljudi se ne smiješe
Bijele tundre u bijelim ljudima
Neki dan je neki pisac ležao
na nekom pločniku u nekom gradu.
Prišli mu neki ljudi
u namjeri da pomognu – i počeli ga tresti.
Pisac se trgnuo u nekom gradu,
sjeo na neku klupu tresući sad
samoga sebe. Upitaše ga tad:
Pišče, što li ti se to dogodilo?
Pisac reče da progutala ga je
velika bjelina, a nije imao crvenog vina
da je ubije baš
kao Ivan Slamnig u svojoj pjesmi.
soba u veljači
čili papričice treba saditi u siječnju
ako želiš da budu žešće daj ih u hladnoću
nek’ bore se protiv nje, nek’ otope ovaj okoliš
pun magle i leda, poput vjetra snjegoždera
posadi baccatum, na svojem balkonu
malen grm, sitno lišće, on voli chill tvojih ruku
što sipaju cimet na pljesnivu zemlju
ja volim gledati polunagost tvojih grudi
dok se zaštitnički savijaš nad svojom Aji
ti voliš taj kapsaicin, ti voliš da je ljuto
ljutim vrstama treba dulje da prokliju
konstantna temperatura i svježi zrak
moje usne gore u blizini tvojih bedara
kojima griješ ovu skromnu sobu u veljači
