Čudo svjetova
“Kakve su ovo plave linije?”,
Nije me kćerka pitala nikad prije
“To su vene, imaju ih svi ljudi.”
Ona šuti, malo se čudi:
“A ima li Bog vene?”
Zamislim se, srce lupati krene:
“Boga niko ne vidi.”,
A ona nastavlja pitati “zašto?”, nimalo se ne stidi
“Da bismo vjerovali u Njega.”
Nastavlja dječija filozofkinja bez stega:
“Ali mi već vjerujemo.”
Pitam se, koliko li mi odrasli snujemo
Da znamo išta više od četverogodišnjaka
Teška istina uistinu je lahka
Zamamni miris ružičastog božura dopire sa stola,
Sad me pita s malo bola:
“A hoće li se i ovo cvijeće osušiti? “
Pucam pravo, ne lažem, nemam šta kriti:
“Hoće, kao i sve ostalo, jer ništa nije vječno. “
Pita me odsječno:
“A šta je vječno? “
Malo šutim, pa kažem: “Bog je vječan. Nije rođen i ne umire. “
Oči krupne u mene znatiželjno vire
Srce i duša sa istinom se mire
Stavlja ručicu svoju na stomak moj
Do nje dopire vječnosti poj
Dotiče je brat koji se roditi sprema
Većeg čuda od prelijevanja svjetova nema
Uz uzvik radosti odskače od njegovog udarca nenadanog
A ja razmišljam: “Istina je, Boga ne vidimo, ali u svemu vidi se Bog. “
Jasmila Talić-Kujundžić
