Cigansko perje

Tena Lončarević

Kada se Mara nakon rata vratila, shvatila je da je potpuno sama, nikog od njenih više nije bilo. Nije bilo kuća u kojima su živjeli, nije bilo zemlje na kojoj su živjeli. Na mjestu Ciganskog kraja sada su stajale samo ogromne rupe, temelji škole koja će se tu graditi. Mara je zastala u nevjerici, pogled joj je vrludao iskopanim terenom pa okolnim šokačkim kućama, kao da nije baš sigurna nalazi li se na pravom mjestu.

Rupe u zemlji ogromna su usta, blatno proždrljivo ždrijelo, sve je progutalo. Izokrenule se kuće, popucali drveni zidovi, rasula se pljeva uz mljackanje zemlje. Blato se blatu vratilo. Zastala je na tren, a onda shvatila, sama je na svijetu, jedina preživjela.

Stariji mještani sjećaju se njenog povratka, gledali su s prozora kako se urušava, rasipa i puca. Kažu da je bosih nogu ušla u jednu od rupa, sjela u blato i glasno, neutješno plakala. Blato je mililo između njenih nožnih prstiju, preuzimalo ih, tonula je ispod pogleda. Svi su ubijeni. Svi do jednoga. Ostala je potpuno sama.

Iz okolnih dvorišta zavijali su crni ovčarski psi. Svjetlost je gasila boje nad Ciganskim krajem.

***

Tvrda je zemlja pod bosim tabanima, bubnjamo po njoj trčeći. Prašina mi se zavlači pod nokte, lijepi se na stopala, na znojnu kožu potkoljenica. Zemljanih sam boja, stopljena s tlom i blatom omazanim kućama koje iz njega rastu. Ljeto je i popodnevna je žega.

– Ajd dole dodole, bit će kiše ko more – pjevaju Cigani, dozivaju kišu.

Lišće s njihovih tijela šušti, istjeruje u sebi skriveni vjetar, goli su do pasa i omotani u grane. Preda mnom plešu stabla, poskakuje zemljana kože, svjetlucaju kapljice znoja, dole dodole, zalit će nas kiša ko more.

S djecom iz sela bubnjam po zemlji, bosih smo tabana i prašni, oponašamo Cigane, tražimo vjetar u sebi. Popodnevno sunce udara u tjeme, gori glava, zamućuju se slike. Učini mi se da i iz mene raste lišće.

***

– Opet si jela kod Cigana – tako mi kaže mama, vidim da joj nije pravo, stisne usne kad je ljuta i uvuče obraze, sva se nekako ušpici.

– Nisam – spuštam pogleda da izbjegnem oštrinu u njenom i ugledam si ruke, crne su, masne, zna da sam joj slagala. Može namirisati dim u mojoj kosi.

Vuče me do lavora i polijeva po licu, dugo mi trlja obraze, sapuna ruke, pokreti su joj sitni, užurbani, živčani. Gruba je, koža me zateže i pecka, ali ne usudim se više ništa reći, šutke trpim torturu. Ne voli da idem kod njih jer se uvijek vratim prljava i sada mi, dok me riba, broji o haljinici koju opet mora prati i o sloju gara kojim sam se umazala.

Pita me zašto, ne znam joj reći.

– Ko da nemaš jela doma, kako te ni stid da te sirotinja rani – nabraja i nabraja.

Trzaju me njene riječi i trza me njena ruka, ne slušam više. U uši mi se uselio zvuk violine i potjerao majčin glas. Ciganin Jova udara nogom ritam, naslonio je glavu na violinu kao na jastuk, njegovi tanki prsti skakuću po žicama. Vidim kako mu pleše šiška pala preko čela, stisnuo je oči u dvije tanke crte, smije se široko, zatvorenih usta. Šuškaju dugačke suknje, poskakuju cvjetići na njima, guste crne kose puštene su, prave vjetar marame u rukama.

Lazo Ciganina Đure još jučer se s našim dečkima igrao pale i piriza, a sad je evo tu, raskopčane košulje i pleše sa ženama. Iznad gornje usne sjena je prvih brčića, kosa mu je mokra, slijepljena na sljepoočnicama, mršavo tijelo neumorno cupka. Bose noge podižu prašinu, iznad vatre, proboden štapom, okreće se divlji zec.

***

Jula je seosko potepalo, od nje se svi sklanjaju, čak i njeni. Ne volim je sresti, ima nešto neugodno u tom neprestanom cereku na njenom licu, zubi su joj nagurani jedan preko drugoga i sivi, a oči tamne i ukočene. Jula podcikuje dok priča, a priča neprekidno, melje i mumlja riječi sve sopćući od potrošenog daha. Hoda tako kako i priča, zanosi se i gega, ne djeluje kao mlada žena, a mlada je.

Jula je stalno vani. Gleda gdje ima koga pa dođe i dosađuje, uleti među nas curice dok se igramo skaklje.

– A šta ti je to? – prstima mi dotakne mašnicu na pletenici baš kad je red na meni da skočim.

Odmahnem rukom kao da tjeram muhu, a onda se dam u bijeg. Potrče i ostale curice, spadne štrik, Jula ostane sama i dalje raširenih usta, u cereku.

– Da ge ste, ge ste? – zapitkuje okrećući se u krug.

Izvirujemo iza debla duda i čudimo se što nas ne vidi. Kasnije ćemo protrčati ispred nje, Julin će smijeh odzvanjati za nama.

***

– Jekh…duj…trin…štar…pandž…šov…efta…ohto…enja…deš! – broji Ljubica žmireći dok se mi skrivamo po avliji i kućarima. Brzo nas sve nađe, sitna je i spretna.

– Bu, imam te! – bljesnu njeni bijeli zubi.

Ljubica se često igra s nama i ja volim kad dođe. Jučer smo zajedno napravile lutku, povezale smo grančicu oko komaljike i tako su nastale ruke, a glavu smo napunile krpama. Pored mamine singerice uvijek se nađe kakav okrajak materijala, taman za skupiti, da nam lutka ne bude praznoglava. Zatim smo zašile vunu da joj bude kosa, ali se nismo mogle dogovoriti koja će crtati lice, tako je ostalo prazno. Imam lijepu lutku bez lica.

Zvat ću je Ljubica.

***

Križ na crkvenom tornju nakrivljen je, mještani kažu da se počeo naginjati onoga dana kad su Cigani potjerani iz sela. Bilo je to u lipnju 1942.g., kolona od petnaestak seoskih kola čekala je znak za polazak baš ispred crkve. Sjećaju se crnih uniformi, ustaša s puškama preko ramena, njihovog prešetavanja uz puna kola. Nisu galamili ni psovali, nije bilo potrebe, bila dovoljna njihova prisutnost da cijela ulica zamre. U zraku su oštro mirisale lipe, ljudi nagurani u kola jecali su prigušeno, šakama  po licu muljali bezglasne suze.

Kad je dan znak, đogat Tune Šarčevog nije htio poći, propeo se na stražnje noge i rikao. Zazviždali su udarci zrakom, to ga je kočijaš silovito bičevao. Kola su krenula, za njima još jedna pa još jedna i tako petnaest puta.

– Ja se vozim, ja se vozim! – kroz smijeh je iz kola vikala luda Jula.

***

Biljka svilenica ima meke niti oko svojih sjemenki, nekad su njima Cigani punili svoje jastuke pa se zato često naziva i cigansko perje. Danas u našem selu nema Cigana, ustaše su ih sve pobili. Na mjestu njihovog kraja stoji škola, a uz ogradu školskog dvorišta raste svilenica.

Krajem ljeta otvori svoj tobolac i čeka da vjetar puhne, pa da se rasipaju i lete, da padnu po nama ciganski jastuci.