Batinjanje po lastovski

Nikola Šimić Tonin

OLUJNA OBIJEST

Nešto
u zraku,
olujna obijest,
crni grmi oblak,
usidren
u
sadašnjost…

Jednoličnost bonaca
mirnoća zakutka,
na kraju svijeta,
dalje i dalje,
i od
udaljene daljine
dalje,
dalje.

Valjaju
valovi
kameni brod
na vezu,
uz kraj neba,
uz onaj isti kraj
kraj,
pada na zemlju…

Neutralnost
gibanja
stajačica
ustajala
kamena
Vis.
Ostatak svijeta
pogled nedohvatni
Jadran smaragdni,
u pustoj modrini
voda i nebo
jedno.

Labirintska
struktura
tišine.

Ćuti
šum sa žala
kameno tijelo
grije sunce.

Vrvi životom staza,
tvrdi krš
otok
lomi utrobu plodnu
od početka
do sada.

Noćnu tišinu budi mraz,
tonu u crni mrak i san,
Ravnik,
Greben,
Budihovac,
Paržan…

ĆILIM

Kada more ćilim tka,
Valova mu kapi,
Pomažu ćilim tkati.

Gdje koji galeb svrati,
Kao tkalac ćilim tkati,
Il’ u tkanje se utkati.

Bijela lađa sred ćilima
Usidrena znade stati,
I u tkanje se utkati.

Ribari mu cijele mreže,
Znaju dati,
Da se ćilim može tkati.

Od nekuda dupin svrati…
Nije dupin za to tkanje,
Već je dupin za igranje,
Za parati mora tkanje.

ZAKLOPATICA

Žerave žarkih zraka zvjezdana, žare zgarište dana žarom klonuća. Zaklopatica biser u školjci škoja skrita onkraj ogrnuta razrijeđenim granjem nebitka. Glazbalima obzorja gude gladi galeba.
Na probranome smaragdu Jadrana, rep laste Lastova, palacaji gmaza svjetlucave ognjen-zmije pješčana spruda, uranja u beskraj vodene plaveti, za sobom u naletu valova ne poravnava trag u vali razvaline.
Neboderinama se ćute neutažene sreće. Potamnuće čempresa s one strane ruba dana. Povratak noći.

Zaklopatica, otok Lastovo.

ZAGREBAČKE JESENI

Ništa nije,
kao što su,
zagrebačke jeseni,
kad’ se,
starogradskim ulicama,
prospu zreli kesteni…

Šestinski kišobrani,
s’ kapima kiše bišće,
opalo jesenje lišće…

Gredeljevi tramvaji,
kraljevi ulice,
jesenje melodije,
sjetne,
škripe…

Trinaestica – Žitnjak…
Sedamnaestica – Prečko…
Šestica – Črnomerec…
Dvanaestica – Ljubljanica…
Četrnaestica – Zapruđe…
Jedinica – Zapadni kolodvor…

Kaptol,
Trg Bana
Kvatrić,
Dolac,
Novi Zagreb,
Ilica…
Jedan grad,
a tisuće lica…

OSVIT

Ne dam
da sam
plijen
pauka tmine

iz topla pepela
noći
dani se dan
mome pragu

žice
glazbala zore
prsti
sjene glas

zvuk zvonki
osvita

Na logorovanju, Prosika 29. travanj 2012.
Zagledan u Vransko jezero, na ribički štap upecalo se sunce

UKOP

Išla četri,
jednog nosit,
išla četri,
dalje hodit,
a taj jedan
osta mučit,
pet su pošla,
četri došla,
sto prstiju,
sto nokata,
četri duše,
a pet glava.

BATINANJE PO LASTOVSKI

Strgnut ću te!
Forstat ću te!
Izjentrat ću te!
Nacjepat ću te!
Nagulit ću te nog!
Napeštat ću te!
Narebuškat ću te!
Natoć ću te!
Odred ću te!
Omaškarat ću te!
Dat ću ti bate!
Perpepetat ću ti jednu perdeljusku!
Raskvartat ću te!
Zamlatit ću te s kijem god,
Da ćeš se desterat!

KRAPANJSKA KLETVA

Vrag te odnija,
vrag zakla,
zadušija,
drob izija,
čriva zamrsija,
žigericu iščupa,
uliza u te,
sriću odnija,
u snu ti se javija,
blagoslov odnija,
na puntu smrti javija,
stobon se zlamenjiva,
bija ti na krstu,
grkljan prikla,
dušu izija,
kosti odnija,
oči izvadija,
uši začepija,
justa iskrivija,
u nos ti se uvuka,
ruke pokida,
čriva popuca,
pupak zapeklja,
noge uzvrnija,
srce puka,
. . .
Krapanjska kletva.

DVA

U splitskoj luci:
“DVA”…!?
I,
Moj prika i ja…!?
Svaki od tih:
“DVA”,
Dva metra i dva…!?
Gleda ih moj prika…!?
Gledam ih i ja…!?
Jednoga, od tih:
“DVA”
S’ Visa sam znao ja…!?
Ni jednoga od tih:
“DVA”,
Nije znao prika…!?
Za učinit komediju,
-Kinezi!
(Kažem priki ja.)
-Ma koja,
DVA?
Pruži ruku prika…!?
Za dva u tri dva…!?
Pružim ruku i ja…!?
Ko iz daljeg priđoh…!?
Ko iz daljeg priđe prika…!?
-Koji ste?
(Rekoh ja.)
-Koji ste, rekoh,vas:
“DVA”?
-Ko, co, jer,
“JO”…!?
(Reče jedan od njih:)
“DVA”.
-Ko, co, jer,
“JON”…!?
(Reče drugi od tih:)
“DVA”.
-Kinezi,
Gospe draga!
(Reče prika.)
Uz dva u tri dva, gemišta,
Dok plaća,
S’ ona viška:
“DVA,
Ne skida oči prika…!?”

MUTNE VODE BOSNOM TEKU

Mutne vode Bosnom teku.
Bosnu Bosna
plahom vodom poharala.
Iz korita izlila se
pa je plavila.

U rijeku je nogom stao
stari musliman.
Nogom stao pa se stao…
s rijekom razgovarao:

– Što učini jadna bila,
jadna ne bila!?
Kuću sruši,
sve poplavi,
raskući me,
unazadi,
sve mi odnese.

– Star sam čovjek,
da bi novu kuću pravio,
ovo stvari što sačuva,
gdje bi stavio!?