Autobus je gmizao kroz noć, pretrpan i pun, stenjući i šišteći kao ranjena zvijer. U nedostatku slobodnih sjedišta, mnoge žene sa djecom u naručju su satima stajale, tiho bez riječi.
Dijana je sjedila i buljila kroz prozor u noć. Mislila je o proteklim godinama…
Sve je počelo prije sedam godina. Poslije srednje škole željela je samo jedno: studirati svjetsku literaturu. Vidjela je sebe u budućem životu kao mladu profesoricu u školi ili kao bibliotekarku.
Poslije gimnazije bila je primljena na Filozofski fakultet u Sarajevu. Počeo je studentski život, skromno, u unajmljenom sobičku velikog grada. Kad je krenula ispratilo ju je cijelo selo. Jer, još niko nikada nije u tom selu završio neki fakultet. Nije da nije bilo pokušaja, ali bi se mnogi usput umorili, ili bi im ponestalo novčane potpore od kuće, ili volje, pa bi sve napustili i zaposlili se…Kako je otac sam radio, a imali su još troje djece, majka joj je obećala slati svoj novac od prodaje mlijeka i sira na lokalnoj, zelenoj tržnici. A Dijana je morala roditeljima obećati, da kad završi fakultet i zaposli se, da će pomoći da i mlađa sestra , koja je tek krenula u gimnaziju, završi studije.
Nije joj trebalo mnogo. Učenje, kavice s društvom s fakulteta, ponekad vikendom odlazak kući.
Strogi odgoj, ali i njeno siromaštvo, spriječavali su je da se upušta u razuzdane studentske zabave, pune sexa, pića i ponekad mariuhane. Čak nije imala ni čestite cipele za zabavu, mislila je.
Ali, rezultati su bili tu. Bila je na IV godini studija, bez ijednoga propuštenog ispita. Smiješila joj se lijepa budućnost. Jedanput tjedno objavljivali su njenu poeziju na sarajevskom radiju. I u literalnim tjednicima. Nadala se objaviti zbirku poezije i dobiti mjesto asistenta na fakultetu.
Jedne večeri odlučila je otići na proslavu rođendana jedne studentice sa filologije. U jednom kafeu na Marijinom Dvoru okupljala se studentarija raznih fela i rokerska elita. Sam vlasnik je bio pjevač u jednom poznatom bendu. Kad je ušla upravo je taj pjevač sa mikrofonom u ruci zabavljao manje društvo:
‘Voljelo se dvoje mladih
Šest mjeseci, godinu
Kad su htjeli da se uzmu, da se
uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše…žute dunje aman, aman’…
Oblake dima mogao si sjeći nožem. Alkohol je tekao potocima. Dok se Dijana probijala ka šanku ugledala je njega…Narcisa! Crna sjajna kosa padala mu je skoro do ramena, bio je u bijeloj košulji i farmerkama, vitak…kao kakav princ! Nešto se pomaklo u njenoj utrobi, nešto se odvojilo i krenulo…i došlo do grla. Panika! Postoje momenti u životu kad ti neki unutrašnji glas govori: ‘greška, ne počinji, nije to tvoja sreća.’ Ali je onda čula drugi, jači glas koji joj reče: ‘zašto ne, pa mlada sam’. Ponijela ju je atmosfera, popila je prvo vino, pa drugo…I na svoje čuđenje, slušala je kao u transu riječi iz svojih usta- riječi koje je bez ikakve kontrole upućivala njemu cijelu večer, pričala mu o sebi, gledala ga s divljenjem. Od tog momenta, željela je samo njega.
I poče zajednički život. Za nju mukotrpan, ispunjen obavezama udate žene i studentice. Narcis je bio sin jedinak iz jedne stare sarajevske begovske familije. Majka ga je držala kao kap vode na dlanu. Za njega se u novoj situaciji ništa nije promijenilo. Prespavao bi ponekad kod matere, a nju su pozivali samo ako je bila neka posebna prilika. Zbog svijeta. Zapravo on je nastavio svoj momački i kafanski život. Jer, uistinu njegov život je bio putovanja, nastupi, kafane, hoteli. Naročito kafane u njima je radio, u njima se družio, u njima je živio, u njima je pio. A pio je mnogo. Svi su to znali, samo ona to nije uzimala ozbiljno. Jer, nije htjela priznati samoj sebi da ono što je njeno nije perfektno. Da, bila je ludo zaljubljena u tog zgodnog, zavodljivog muškarca.
Bila je odgojena da se nikad ne predaje. Svaki problem se može riješiti, učili su je od djetinjstva, samo ako budeš uporna. I odlučila je biti strpljiva, uporna. A on? Pa ova je stvarno bila drukčija od dosadašnjih, mislio je. Nekako friška, unikatna.
Smogla je snage završiti zadnju godinu fakulteta. Jer, ona je bila osoba koja nikad nije odustajala! Diplomirala je i zaposlila se u Gradskoj biblioteci. Njena familija joj je odmah pokušala ohladiti glavu, rekli su joj da je nisu visoko školovali da bi se udala za pjevača. Rekli su joj da se šuška da je on zapravo kao i njegov otac, koji je imao dijagnozu ‘manijakalno-depresivni sindrom.’ Koji malograđani, mislila je. Roker! Moja ljubav, moj život! Ali osjećala je da je on sve više i njena opsesija, njena noćna mora. Ali, mislila je, on će se promijeniti zbog mene. Ili kad dođe dijete. Boriću se za svoju ljubav. On će to tek tada znati cijeniti. Ta, zar se nije i Julija tako borila za svog Romea?!
I bila je uporna. U prigovorima kad bi ujutro došao kući. Smjenjivale su se svađe i mirenja. Ovisno u kojoj je fazi njegovo raspoloženje bilo. Ako je bio happy ‘ sunce je grijalo’ ako bi bio depresivan i ‘manje happy’ padali su i šamari. A poslije i više…Ona se prilagođavala. Granice su se pomicale. A on zapravo nije znao što bi sa tim dijamantom, koji mu je pao u ruke.
Treće godine braka morala je birati između njega i familije. Jer, oni ga više nisu pozivali, a on joj je branio bilo kuda bez njega. Ne, nije da je on nije volio, govorio je. Nego je volio i svoju slobodu, objašnjavao joj je. Njegov ego je rastao. Ta, njega su obožavali! On je bio njezin Bog!
Slijedila je njegove želje, misli, zapovijedi. Nakon nekog vremena primijetila je da je kolegice više nikud ne zovu, sve manje telefoniraju…ona se sramila. Nikom se nije žalila. Njen život se sveo na posao, pisanje poezije i …čekanje. Beskrajno čekanje na njega u noći, usamljene večeri uz knjigu i televiziju. Jedanput je došao izjutra, izvadio pištolj i prislonio joj ga uz glavu. Pogledala ga je sa strahom, oči su mu gorjele, a ona je umukla. I tako je on držao u strahu sa uperenim pištoljem, dok se nije privalio u krevet i zaspao. Rano izjutra istrčala je iz kuće i uputila se u prvu policijsku stanicu. Zatekla je dežurnog Peru, policajca kojeg je poznavala iz viđenja jer je stanovao u istom dijelu grada. Ispričala mu je u suzama što se desilo a on sasluša, nakrivi glavu, pa joj reče:
– Ne sramoti se, idi kući i slušaj muža!.
I poslije tog događaja nije se usuđivala više ništa pitati. Pištolj je odradio što je trebalo. U šestoj godini braka počela je shvaćati da njen život nije onaj iz romana i bajki, nego njena stvarnost. Što je to što može ženu kao nju natjerati da odustane od same sebe? pitala se. Samo očajnička, ovisnička ljubav. Posljedica je bio totalni raspad njene ličnosti. Gušila se. Gurala glavu u pijesak. Uviđala je polako da je nada ustvari njen neprijatelj! Mislila je, ja tonem, a ona živi. Živi misao da će jednom biti bolje. Zamišljala je u svojoj mladosti i naivnosti, da kad jedanput dođe dijete, sve će se promijeniti. Sve će se samo od sebe odjednom razbistriti – i on, Narcis će shvatiti koliko ga volim, kolika je moja žrtva za nas. Ne, nada je kurva! mislila je . Odustala sam od sebe. Za nas…
Predložila mu je rastavu. Narcis je bio tako ljut. On ‘koji joj je sve pružio’, zar mu tako vraća?.Zar ona želi uništiti njegovu karijeru?!
– Ok priznajem ponekad sam loše volje, ali takav je život, nekad ovako, nekad onako…Kakva rastava, šta ti fali, druge bi bile zadovoljne da mogu imati ovakvog muškarca. Iz ovakve poznate familije. Ne mogu ja cijeli dan sjediti uz tvoju suknju. Prije bih te ubio nego bi se rastavio! Kupi sebi papagaja.
– Da da, ne želiš sjediti kući , a tako si ljubomoran. plakala je.
– Ko, ja!? Ne izmišljaj, ženo!
I kupila je sebi papagaja. Bio je neka čudna ptica. Graktao je samo ‘Never more’. Bog zna gdje se rodio, iz koje ga zemlje doniješe, mislila je. Dala mu je ime Gavran.
I tako je već tekla sedma godina zajedničkog života. Većinom joj je društvo pravio Gavrano, jer je Narcis radio navečer (a to bi se sve češće produžilo i do jutra ) a ona bi ujutro počinjala s poslom. Gavran u svojoj krletci, ona u svojoj. Sjedila bi uvečer s njim i od dosade ga počela učiti deklamirati poeziju. Probala bi ponekad i na engleskom. Na njeno čuđenje reagirao je s radošću na poeziju američkog pjesnika Edgara Allana Poe-a. Recitirala mu je:
‘Zli proroče, ne znam pravo, da l’ si ptica ili đavo,
Da li te je Satan posl’o, il’ te bure izbaciše,
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena,
U dom ovaj opsjednuti, zaklinjem te, ah, ne šuti,
Reci, reci imal’ melem jada, što me izmučiše?
Reče Gavran:’Nikad više’…*
On bi sav nekako svečano uzbuđen skočio i ponovio: Nikaddd višeee!
Prije nekog vremena objavili su im na poslu da će rat i da svi ostanu kod kuće jedno vrijeme.
– Kakav rat? mislila je užasnuto.
Zar nismo cijeli život deklamirali:
‘Druže Tito, mi ti se kunemo.
Da sa tvoga puta ne skrenemo’?
A sad skrenuše svi, mislila je.
Neka zlokobna tišina pala je na Sarajevo, ljudi se počeše bojati jedni drugih. Ljudi su se počeli pitati: ko su naši, a gdje su vaši? Zavjese su bile navučene, hrane je nestajalo. Ulice prazne, a podrumi puni žena i djece.
Narcis se nije pojavio već nekoliko dana. Sigurno se opet zapio sa svojim pajtašima, mislila je sumorno. I prije bi se desilo da ga nema po nekoliko dana, ali sad se bojala, izgledalo je nekako drugačije. Čula je da ljude skupljaju po kafanama, stanovima i podrumima ..mnogi su se i sami prijavljivali. Mnogi su bježali. Neki susjedi su jednostavno nestajali u noći, nekud bi se selili. I dođe joj glas. Ležala je budna već tri dana…i čekala. I dođe poruka! Neko je pozvonio i prenio poruku:
‘Narcis je otišao na svoju stranu. Znate, takva su vremena, niste iste vjere’.
-A ja? Moram li ja sad na svoju? Znači, tako, ostavio me samu, u ratu.
Ovo je bila kap koja je prevršila mjeru, mislila je sva u panici. Plakala je i plakala. Navečer je pala u depresiju i nije se mogla otresti crnih misli. Odlučila je završiti sa svojim nesretnim životom.
Otvorila je laticu u kojoj su držali lijekove. Zapanjila se kad je vidjela da je bila puna lijekova. Njegovih. Dobila je ideju. Gavran se tako uznemirio i samo ponavljao: never more, never more…da, da Gavrane, svršeno je s tvojom Dijanom. Otvoriću ti vrata krletke. I prozor. Konačno si slobodan! Raširi krila…i bježi, bježi…leti u slobodu.. leti u svoj zavičaj.
Odluči nazvati majku. Majka je samo plakala i ponavljala: toliko sam se nadala da ću te vidjeti, da ćeš nam se vratiti. Ali sad su svi putevi do nas zatvoreni. Sarajevo se polako zatvara. Pazi se, ne izlazi nikuda.
‘Zbogom majko, pozdravi oca, oprostite za sve nevolje koje sam vam prouzročila, hvala ti za svu brigu, volim te’ reče joj Dijana i spusti slušalicu.
Zatim uze kašičicu i smrvi sve tablete iz ladice pa ih rastvori u čaši vode.
Ležala je mirno na krevetu par minuta. U trenutku kad je pružila ruku da uzme čašu, osjeti neki blagi povjetarac oko glave i laki dodir na svom ramenu. Pogleda lijevo, pa desno. Nigdje nikoga. Neki blagi glas joj šapnu:
-Ne čini to!
Istovremeno osjeti neki blagi trzaj u trbuhu. Nešto kao kad ribica iskoči iz vode pa ponovo bućne u nju. Trajaše to ne više od dvije, tri sekunde. Onda se nešto prevrnu u njenoj utrobi, neko gađenje u valovima se pope do grla. Ona skoči i u dva koraka uleti u kupatilo. Nagnu se nad wc šoljom. Pade na koljena sva zgađena…i povrati.
Sinu joj nevjerovatna misao u glavi. Ustade polako i pogleda se u ogledalo. To više nije bila ona. Preobražaj je bio munjevit. Učini joj se odjednom da vidi neku novu, nepoznatu ženu. Kud nestade ona plašljiva, neutješna Dijana. Umjesto nje ugleda lice koje se postepeno razvedravalo kao nebo poslije kiše. Raširene zjenice, oči koje su poprimile grimiznu boju. I smiješak od uha do uha.
– Postaću majka!
I ona, koja nikad nije bila vjernica, ponavljala je : hvala ti Majko Božja, hvala ti Majko Božja! Smijala se svom liku u ogledalu, smijala se kao luda, sa slinom koja joj je curila niz lice, osjećajući još uvijek onaj blagi vjetrić na potiljku.
Osjeti da joj se vraća snaga. Ona prava, iskonska ženska snaga, koja pomaže da se sve pretrpi i preživi .
Iako se gađenje vratilo još jedanput, osjeti da je zapravo ozdravila, da se vratila onoj nekadašnjoj sebi, da nikad nije bila jača. Misli joj se razbistriše, vrati se brzo u spavaću sobu, baci brzo rastopljene tablete u wc šolju. I pusti vodu. I kao da ta voda konačno sapra njene crne misli.
Gavran je sjedio u otvorenoj krletci očito sluteći da se nešto događa. Bio je vrlo tih. Svečano je šutio. Dijana ga uze s ljubavlju i reče mu:
‘U pravu si, prijatelju moj ‘neveeeer moreeee’!
Pronađe kofer, ubaci nasumice nešto odjeće u njega, uze dokumente i novac. Prebaci svoj crveni šal preko krletke i ponese je.
Hodala je tako nekih pola sata, s koferom u jednoj ruci a u drugoj noseći krletku u pravcu Glavne autobusne stanice. Stajao je samo jedan autobus tamo. Uđe u njega, izvadi novčanik i upita šofera:
– Gdje ide ovaj autobus?
– U Beč, gospođo. Moramo odmah krenuti. Sarajevo samo što se nije zatvorilo.
– Mogu li dvije karte?
– Za koga još?
Ona podiže krletku i reče:
– Za mene i njega.
Šofer uze novac pa joj reče:
– Sjedi negdje nazad s tom ptičurinom. Ah bogati, žene s djecom spašavaju glavu i bježe a ona nosi ptičurinu.
– I ja isto spašavam dijete, smiješila se u sebi, samo niko ne zna za njega..
I sad sjedi putujući za Beč. Autobus je polako satima klizio kroz noć. Onda se zaustaviše. Šofer im objasni da su u Brčkom i da svi putnici moraju pješice preko mosta na Savi. Tu je granica između Bosne i Hrvatske i da njegov autobus ostaje na bosanskoj Još im reče da ih na drugoj obali čeka njegov kolega sa drugim autobusom. Pozdravi ih i zaželje im sreću. Duga kolona ljudi uputila se mostom obilazeći rupe od bombi na njemu. Trajaše to cijelo poslijepodne. Uvečer su mogli ući u autobus koji je stvarno čekao na hrvatskoj strani u mjestu Gunja. I ne jedan, nego stotinu autobusa. Cijelo jedno zelena poljana bila je krcata bosanskim izbjeglicama. Neki su sjedili, drugi ležali na zemlji, djeca su plakala…Dijana nekako nađe svoj autobus i smjesti se otpozada. Bilo je nekako svečano tiho. Putnici su osjećali da su spašeni od užasa bosanskog rata, nekako su svi odahnuli, čak i oni koji su kasnije morali cijelu noć stajati do Beča. Zapravo, najgore je prošlo.
Uljuljana vožnjom, nasloni glavu na krletku …i zaspa.
Sanjala je jedan daleki grad sa rijekom koja teče po sredini. Svuda svjetlost, ljudi sa sretnim licima mirno šetaju, djeca trčkaraju oko roditelja. Svuda neka opuštajuća muzika. Nešto se slavilo. Vidje sebe u tom snu, kako sjeda umorna na travu parka, s krletkom do nogu. Priđe joj u snu neki visoki, plavi muškarac; nasmiješi se pa joj reče:
– Welkome, ti pripadaš nama.
Sva sretna ona upita:
– A Gavran? I on?
– I on, reče muškarac svijetlih očiju.
Zatim osjeti da je neko drma za ramena. Bio je to šofer:
– Ženo božja, izlazi, u Beču smo.
Na trotoaru je bio još samo njezin kofer. Svi putnici su već negdje nestali. Nju niko nije čekao. Uze kofer i krletku i pređe par ulica. Nađe se na Željezničkom bečkom kolodvoru. Na polupraznom peronu je stajao jedan vlak. Začudi se kako je sve čisto, bez gužve, skoro nestvarno. Je li moguće da je negdje rat? Da ljudi nemaju vode, struje, kruha? A vidi ovdje, mislila je.
Nije imala nikakve ideje kuda bi krenula. Neki ludi osjećaj ovlada njome. I umjesto da je u panici ona osjeti radost, lakoću, slobodu. Sunce se polako probijalo, bilo je jutro, kraj aprila i postajalo je je toplije. Uskoči u vlak kao perce. Snažna mašina se trzne…i krene.
Taman se smjestila do prozora kad naiđe kondukter. Ona upita:
– Oprostite, kud ide ovaj vlak?
On spusti pogled na nju, pa na krletku pa upita:
– Kud želite gospođo? Ovaj vlak ide na sjever, u drugu državu.
– U drugi život, gospodine.
– Gospođo uzimate li Vi drogu ?
– Ne gospodine, ja sam u drugom stanju.
– O, vi se znate i šaliti, nasmija se on.
Ležala je na tvrdom, željeznom krevetu azilskog centra. Tek što su je vratili iz bolnice , sa malim zamotuljkom. Neko pokuca i uđe mlada socijalna radnica.
– Koje ste ime izabrali za dječaka? Moram ga registrirati.
– Da, gospođo, zvat će se Allan. Po nekome ko se zvao Edgar Allan Poe.
– Je li to možda otac dječaka?
– Da, na neki način, smijala se Dijana. Sorry, šalim se, otac nepoznat.
Socijalna radnica podiže obrvu, i izađe. Dijana se nasloni na lakat i gledaše u taj zamotuljak, u tog malog crva, koji se grčio i tražio da jede. Bili su sami na ovom svijetu, u tuđoj zemlji, na tvrdom željeznom krevetu…Ali, sve što je oduvijek željela, bilo je tu…bila je neizmjerno sretna.
I ostvari se onaj san koji je sanjala kad je zaspala u autobusu. Nakon što je naučila čudni i zamršeni jezik nove zemlje, i stanujući u onom svijetlom gradu sa rijekom po sredini, gdje su ljudi sretni, prepozna jednoga dana onog visokog, plavog muškarca iz sna, koji joj reče:
Budi ljubav mog života, ti si sad naša!
Ona ga upita: A moj sin? Je li i on vaš?
On reče: I on je naš.
Poslije šest godina čekala je svog oca na Glavnom kolodvoru. Ugleda ga kako plašljivo korača, nesiguran. Još nikad nije bio u velikom svjetskom gradu, sa toliko gužve i toliko ljudi. Suze joj grunuše niz lice kad vidje kako se nekako smanjio, koliko je ostario. Dijana ga zovnu i pritrča mu. Zagrliše se. Stajali su dugo tako, glava uz glavu, u suzama. Bile su to suze olakšanja, zbog susreta nakon toliko godina, suze sreće da je najteže prošlo, zbog spoznaje da su ipak sve to preživjeli. A istovremeno u tom kratkom času, oplakivali su smrt Dijaninog brata i matere, oplakivali su užase tog strašnog rata.
Iza njenih leđa pojavi se jedan mališan i stidljivo pruži ruku.
– Welcome, djede! Ja sam Allan.
Starac se sagnu, prihvati malu ručicu, zagleda se u njega, uspravi se pa gledajući u Dijanu sav u nevjerici reče:
– Zar imam unuka?!
– Da, oče. I on je izbjeglica.
– I govori naš jezik, čudio se on.
– Dakako, jer tako treba.
– Kad si ga rodila?
– U Drugom životu, oče! Uspomena iz onog Prvog.
– Znaš li da je Narcis onda pobjegao s familijom u Ameriku? upita je otac.
– Koji Narcis? Ne sjećam se nikoga s tim imenom. Gledao ju je prodorno jedan časak, pa će:
– A čiji je ovo papagaj?
– Naš. Ah, oče, duga priča, on se konačno vratio kući.
Na to Gavran stade na jednu nogu, raširi krila pa dreknu: Neverrr moreee!
Autor:
Dragica Križanac
*Gavran (The Raven) je pjesma američkog pjesnika Edgar Allan Poe, koja je prvi puta objavljena 1845 g. u New York Evening Mirror.
