Autobus je prelazio Eresundski most, onaj dugi luk od čelika i betona što spaja Švedsku i Dansku. Bilo je predvečerje marta 2012. godine. Sjedio sam okrenut prema nazad i kroz staklo posmatrao kako Malme polako nestaje u sivkastoj izmaglici. Grad je ostajao iza mene. Ali iza mene nije ostajao samo grad.
Ostajao je i moj otac.
Znao sam da ga više nikada neću vidjeti živog. Ta misao nije dolazila naglo. Nije udarala poput groma. Bila je teška, spora i uporna poput kamena koji ti neko položi na grudi pa ga više ne možeš skinuti. Autobus je jurio prema Kopenhagenu, a misli su se vraćale u Malme, u hospis u kojem je otac brojao posljednje dane. Pokušavao sam među zgradama razaznati poznate obrise. Posebno sam tražio pogledom onaj uvrnuti neboder što se uzdizao iznad svega. Gledajući prema njemu, nastojao sam odrediti gdje se nalazi hospis. Kao da bih ga još jednom mogao vidjeti.
Kao da bih još jednom mogao vidjeti oca.
Most je bio dug gotovo šesnaest kilometara, ali meni se činilo da traje čitavu vječnost. Nisam znao jesam li već isplakao sve suze. Nisam znao ni o čemu tačno mislim. Samo sam osjećao težinu u prsima. Do tada nisam izgubio nikoga od najbližih, barem ne otkako znam za sebe.
Nisam znao kako izgleda kada otac odlazi zauvijek.
Preda mnom je bilo skoro trideset sati vožnje preko Danske, Njemačke, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Trideset sati puta. Trideset sati razmišljanja. A misli su uvijek završavale na istom mjestu.
Na ocu.
U narodu se ponekad kaže: „Otac k’o kolac.“ Nikada nisam vjerovao u tu izreku. Roditelji su roditelji. Moji su za nas dali sve što su mogli, a često i ono što nisu mogli. Sestri, bratu i meni pokušavali su pružiti i ono što je tada u našem kraju mnogima bilo nedostižno. Zato mi je bilo teško prihvatiti da čovjek koji je cijeli život davao sada polako odlazi.
Pred očima mi se vraćala bolnička soba. Nekoliko kreveta odvojenih pokretnim paravanima. Svako je vodio svoju bitku s bolešću, sakriven od tuđih pogleda. Svakoga dana dolazio sam ocu. Svaki put ulazio sam sa osmijehom, a izlazio sa knedlom u grlu. Morao sam biti jak zbog njega.
Morao sam mu govoriti:
– Biće dobro, oče.
Iako sam znao da neće.
Najteži trenutak dogodio se nakon CT snimanja. Kada su ga vratili u sobu, došla je doktorica. Moja sestra je prevodila njene riječi. Stajao sam pored kreveta i slušao.
– Bolest se proširila… nema lijeka – govorila je doktorica.
Sestra je prevodila polako, lica blijeda, kao da je pažljivo sakrivala ono što osjeća. Vjerovatno je tako morala. Bila je medicinski radnik. Ali meni su se riječi zabijale u grudi. Osjećao sam kako u meni raste vulkan. Nije eruptirao. Samo je gorio.
Otac je ležao i slušao. A onda bi, nekoliko sati kasnije, ustao i vukao za sobom stalak s infuzijama da ode do kupatila. Htio se obrijati. Htio se okupati. Htio je ostati čovjek koji još nije odustao.
Jednog dana pogledao me i rekao:
– Da mi je samo još jednom otići u Bosnu.
Okrenuo sam glavu prema prozoru. Nisam želio da vidi moje oči. Jer znao sam da od toga neće biti ništa.
Njemački autoputovi pružali su se u nedogled. Noć je prolazila sporo, a san me nije htio. Nikada nisam bio od onih ljudi koji mogu zaspati u autobusu. Čak ni kada sam bio umoran. A sada umor nije dolazio samo od puta. Dolazio je od tuge. Od nemoći. Od saznanja da negdje daleko čovjek kojeg voliš polako odlazi, a ti mu više ne možeš pomoći. Naslanjao sam glavu na staklo i posmatrao svjetla koja su promicala kroz mrak. Ponekad bih na trenutak zadrijemao, a onda bih se trgnuo i opet ugledao očevo lice. Njegove oči. Njegov umorni osmijeh.
Njegovo:
– Da mi je samo još jednom otići u Bosnu.
Misli su mi potom odlutale prema bratu. I on je bio došao ocu. Otišao je nekoliko dana prije mene. Sjećam se kako sam ga ispratio. Stajao sam na prozoru stana dok je silazio prema automobilu. Kiša je padala nad Malmeom. Sitna, uporna, sjevernjačka kiša. Gledao sam ga kako ulazi u auto, a onda sam zaplakao. Ne samo zbog oca. Nego i zbog njega. Otac ga je bio željan. Rat ih je rastavio na godine. Brat je jedva izukao živu glavu iz vrtloga kroz koji su prolazile hiljade naših ljudi. Na kraju je pronašao novi život u Austriji.
Ali roditeljsko srce nikada ne prihvati potpuno daljinu. Koliko god djeca odrasla. Koliko god otišla. Uvijek ostanu djeca. I možda je upravo zato ocu bilo najteže što nas posljednjih godina nije mogao češće okupljati oko sebe.
Kada sam nakon tridesetak sati stigao u Sanski Most, osjećao sam se kao čovjek koji nije spavao danima. Tijelo mi je bilo kod kuće. Duša je još bila u Malmeu. Jedva sam dočekao da legnem.
Ali već narednog jutra morao sam na posao. Ušao sam u školu umoran, neispavan i izgubljen. Pokušavao sam se ponašati kao da je sve normalno. Kao da mi otac ne umire hiljadu kilometara daleko. Kao da svakog trenutka ne očekujem telefonski poziv. Nije prošlo dugo, a pozvala me direktorica. Sjedila je za stolom zatrpanim papirima. Pogledala me preko naočala.
– Trebaš ići na seminar u Sarajevo.
Na trenutak sam pomislio da nisam dobro čuo.
– Molim?
– Seminar. Počinje sutra.
Gledao sam je nekoliko sekundi.
– Direktorice, tek sam stigao iz Švedske.
– Znam.
– Otac mi je na samrti.
– Znam i to.
– Ne znam hoću li ga više ikada čuti.
Ona je na trenutak šutjela.
– Ali seminar se mora odraditi. Od škole se to očekuje.
Sjedio sam nijem. Nisam više znao šta da kažem. Ponekad čovjek shvati da nije poražen argumentima, nego tuđom ravnodušnošću. Na kraju sam pristao. Ne zato što sam želio, nego zato što nisam imao izbora.
Sutradan sam krenuo prema Sarajevu. Sjećam se da sam kroz prozor autobusa gledao planine i rijeke, ali ih zapravo nisam vidio. Sve je prolazilo mimo mene. Misli su opet bile u Malmeu. Pokušavao sam nazvati oca. Javljao se telefon. Ponekad niko nije odgovarao. Ponekad bih odustao prije nego što bi se iko javio. A onda bih pokušao ponovo. Kao da uporno tipkanje broja može zaustaviti ono što dolazi.
Na Jahorini su predavanja trajala cijeli dan. Ljudi su zapisivali bilješke, rješavali zadatke, raspravljali. I ja sam sjedio među njima. Odgovarao kada bi me nešto pitali, pisao kada je trebalo pisati. Ruka je automatski obavljala zadatke, ali moj um nije bio tamo. Bio je pored jednog bolesničkog kreveta u Malmeu.
Pred kraj seminara uspio sam dobiti telefonsku vezu. Javio se zet. Osjetio sam kako mi srce lupa.
– Kako je otac?
S druge strane nastala je kratka tišina.
– Spava.
Samo jedna riječ. Spava. Ali meni je značila više od svega. Dok čovjek spava, još je živ. Još je tu. Još postoji nada.
Kasnije sam pokušao ponovo. Ovoga puta javila se medicinska sestra. Govorio sam bosanski, ona švedski. Nismo se razumjeli. Nakon nekoliko rečenica veza je prekinuta. Ostao sam gledati u telefon. Nijem. Nemoćan. Kao da me od oca nije dijelilo hiljadu kilometara, nego čitav jedan svijet.
U ponedjeljak sam se vratio na posao. Opet sam predavao, opet pokušavao živjeti normalno. Ali ništa više nije bilo normalno. Svaki zvuk telefona tjerao me da poskočim. Svaka poruka budila je strah. A onda je došao utorak. Drugi čas je upravo završio. Veliki odmor.
Vraćao sam se prema zbornici kada sam u hodniku ugledao svoju suprugu. Stajala je nekoliko metara od mene, bez ijedne riječi, ali očiju punih suza. U tom trenutku nisam morao ništa pitati. Srce je već znalo prije nego što će razum prihvatiti. Možda nisam želio vjerovati, ali znao sam. Čovjek najteže vijesti pročita u nečijim očima prije nego što ih čuje. Srce mi je počelo udarati jače, neugodno i teško, kao da pokušava pobjeći iz grudi.
Prišla mi je sekretarica. Glas joj je bio tih, gotovo nježan.
– Dođi malo.
Uvela me u kancelariju, a supruga je sjela pored mene. Ta tišina trajala je nekoliko sekundi, a meni se činila beskrajnom.
– Šta se dogodilo? – upitao sam.
Niko nije odgovorio.
– Recite mi.
Sekretarica je stavila šoljice za kafu na sto.
– Sjedi malo.
– Nije mi do kafe. – Osjećao sam kako mi se grlo steže.
Pogledao sam suprugu. – Reci.
Spustila je pogled, a onda tiho izgovorila:
– Tvoj otac je sinoć umro.
Te riječi su ostale da vise u zraku. Nisam ih odmah mogao prihvatiti. Čovjek zna da će se nešto dogoditi, priprema se, očekuje, ali kada se dogodi, ipak ga zatekne nespremnog. Uvijek postoji onaj mali dio srca koji se nada čudu. Taj dio u meni umro je zajedno s tom rečenicom.
– Kada? – jedva sam izgovorio.
– Oko jedan sat poslije ponoći.
Spustio sam glavu. Nisam plakao. Još ne. Bio sam nijem, kao da su se sve emocije odjednom ukočile. Vratili smo se kući. Čim sam ušao, otišao sam u spavaću sobu, zatvorio vrata i legao na krevet. Pokušao sam pustiti suze, pokušao ostati sam sa svojom tugom. Ali nije išlo. Već su počeli dolaziti rođaci, prijatelji, komšije. Ljudi koji su željeli izraziti saučešće. Dobri ljudi. Ali čovjek ponekad poželi nekoliko trenutaka samoće sa svojom boli. Meni ti trenuci nisu bili dati.
Dani su prolazili u iščekivanju. Trebalo je završiti papirologiju, organizovati prevoz, dovesti oca iz daleke Švedske. Nikada prije nisam razmišljao koliko je dug put od Malmea do Prijedora. Sada mi se činio beskrajan.
A onda je stigao poziv. Rekli su mi da su blizu, da ih dočekam kod džamije. Kod mejthane. Krenuo sam. Ne sjećam se ni puta ni ljudi koje sam usput sretao. Sjećam se samo pritiska u grudima Odjednom je postao toliko jak da sam jedva disao. Kao da mi je onaj isti kamen s Eresundskog mosta ponovo legao na prsa.
Zastao sam. Neko je primijetio da mi nije dobro.
– Jesi li dobro?
Klimnuo sam glavom. Nisam bio. Neko mi je pružio tabletu za smirenje. Popio sam je bez razmišljanja. Nisam znao hoće li pomoći, ali znao sam da moram ostati na nogama. Još samo malo. Još nekoliko minuta. Još jedan susret. Posljednji.
Kada je vozilo stiglo, vrijeme kao da je usporilo. Ljudi su prilazili, neko je otvarao vrata, neko nešto govorio. Nisam čuo. Sve je dolazilo do mene prigušeno, kao kroz vodu. Prišao sam i pomogao da se sanduk unese u mejthanu. Radio sam ono što je trebalo raditi. Mehanički. Bez razmišljanja. Kao čovjek u snu.
Kada je sve završeno, okrenuo sam se prema prisutnima:
– Ako možete… ostavite me malo samog.
Polako su izašli, a iza njih su se zatvorila vrata. Ostali smo samo otac i ja. Posljednji put. Tišina je ispunila prostoriju. Nisam osjećao strah. Iako sam se cijelog života pomalo plašio mejthane, toga dana straha nije bilo. Bio je samo otac. I sin.
Prišao sam sanduku i položio ruku na njega. Dugo sam stajao tako. Bez riječi. A onda sam počeo govoriti u sebi. Možda molitvu, možda razgovor, možda oboje. Sjećao sam se njegovih ruku, njegovog rada, njegove brige, njegovih savjeta, njegove šutnje. Sjećao sam se svega onoga što čovjek ne primjećuje dok traje, a što postane neprocjenjivo kada nestane.
„Bože“, molio sam, „oprosti mu njegove grijehe. Ako je nekoga uvrijedio, oprosti mu. Ako je pogriješio, oprosti mu. Bio je dobar čovjek. Bio je dobar otac.“
Osjećao sam kako mi suze polako klize niz lice. Nisam ih brisao. Neka teku. Bile su to posljednje suze jednog sina koji se oprašta od oca.
Kasnije, mnogo puta, vraćao sam se mislima na onaj most između Malmea i Kopenhagena. Na autobus koji je odlazio, na grad koji je nestajao u sumraku. Tada sam mislio da iza sebe ostavljam samo oca. Tek kasnije sam shvatio da sam tog dana ostavio i jedan dio sebe. Onaj dio koji vjeruje da su roditelji vječni. Onaj dio koji misli da će uvijek imati vremena za još jedan razgovor. Za još jedan zagrljaj. Za još jedno viđenje.
Od tada, kad god se sjetim oca,vidim čovjeka koji me gleda i govori:
– Da mi je samo još jednom otići u Bosnu.
A u mojim sjećanjima on se uvijek vraća. Zdrav. Uspravan. Sa osmijehom koji bolest nije uspjela pobijediti
