Beatriz Sarlo pripada onoj vrsti književnih kritičara koji književnost nikada nisu promatrali kao zatvoren svijet knjiga. Za nju je književni tekst uvijek bio smješten u grad, povijest, politiku, tehnologiju, svakodnevicu i sukob različitih društvenih jezika. Upravo je zato njezin rad znatno širi od klasične književne teorije. Sarlo je istodobno bila povjesničarka kulture, esejistica, kritičarka modernosti, proučavateljica medija i jedna od najprepoznatljivijih javnih intelektualki suvremene Argentine.
Rođena je 29. ožujka 1942. u Buenos Airesu, gradu koji će poslije postati gotovo glavnim junakom njezinih knjiga. Studirala je književnost na Sveučilištu u Buenos Airesu, gdje je kasnije predavala argentinsku književnost 20. stoljeća. Radila je i predavala na brojnim inozemnim sveučilištima, među njima i na Cambridgeu, gdje je 1991.–1992. držala prestižnu katedru Simón Bolívar. Umrla je u Buenos Airesu 17. prosinca 2024., u dobi od 82 godine.
Međutim, njezin intelektualni život ne može se razumjeti samo kroz sveučilišnu karijeru. Sarlo je sazrijevala u politički iznimno nasilnom argentinskom 20. stoljeću. Vojna diktatura koja je započela 1976. pretvorila je javni govor, kulturu i sveučilište u opasna područja. U tom je kontekstu 1978. sudjelovala u pokretanju časopisa Punto de Vista. Časopis će izlaziti trideset godina, sve do 2008., i postati jednim od najvažnijih prostora argentinske književne, kulturne i političke kritike. Troje ljudi povezanih s njegovim osnivanjem pripadalo je među nestale tijekom diktature. Nastaviti govoriti o književnosti, umjetnosti i društvu u takvom trenutku za Sarlo stoga nije bilo samo akademsko pitanje nego i oblik intelektualnog otpora.
Periferna modernost
Vjerojatno je najvažniji pojam povezan sa Sarlo „periferna modernost“, razvijen osobito u knjizi Una modernidad periférica: Buenos Aires 1920 y 1930 iz 1988.
Sam izraz sadrži paradoks. Modernost se tradicionalno opisivala iz perspektive velikih europskih središta – Pariza, Berlina, Londona ili Beča. Sarlo, međutim, pita što se događa kada modernost promatramo iz Buenos Airesa.
Buenos Aires početkom 20. stoljeća ubrzano raste. U njega dolaze milijuni useljenika, razvijaju se novine, radio, kino, reklama, tramvaj, električna rasvjeta i nova potrošačka kultura. Grad istodobno želi biti europski i ostaje duboko latinoamerički. U njemu se aristokratska kultura susreće s kulturom predgrađa, književna avangarda sa sentimentalnim romanima, a modernističke utopije sa siromaštvom i društvenom nejednakošću.
Za Sarlo periferija zato ne znači jednostavno zaostalost.
Periferija može biti mjesto iznimne kulturne kreativnosti upravo zato što se u njoj različita vremena i kulturni modeli sudaraju. Modernost u Buenos Airesu nije kopija europske modernosti. Ona je hibridna, proturječna i lokalno proizvedena.
Takav pristup bio je važan i daleko izvan argentinske književnosti. Njime se dovodi u pitanje ideja da kulturne inovacije uvijek nastaju u „centru“, a da ih periferija samo prima.
Borges – pisac na rubu
Sarlina knjiga Borges, un escritor en las orillas iz 1993. jedan je od njezinih najpoznatijih radova. Nastala je dijelom iz predavanja koja je održavala na Cambridgeu.
Naslov je presudan: Borges je pisac na rubovima.
Sarlo se opire slici Borgesa kao potpuno apstraktnog, univerzalnog pisca koji živi isključivo među filozofskim paradoksima, beskonačnim knjižnicama i ogledalima. Pokazuje da je Borges duboko povezan s Buenos Airesom.
Ali njegov Buenos Aires nije samo centar velikoga grada. Borges se okreće njegovim orillas – rubovima grada, predgrađima, prostorima gdje urbani Buenos Aires prelazi u nešto neodređeno, poluseosko i gotovo mitsko.
Upravo taj rub Sarlo pretvara u teorijsku kategoriju.
Borges stoji između Argentine i Europe, lokalnog i univerzalnog, pučke kulture i visoke književnosti, nacionalne tradicije i svjetskog kanona. Njegova veličina, prema takvom čitanju, ne proizlazi iz toga što je napustio argentinski kontekst, nego iz sposobnosti da upravo iz položaja kulturne periferije prisvoji cijelu svjetsku književnost.
To je jedna od najzanimljivijih Sarlinih ideja: rub nije nedostatak centra – rub može biti privilegirano mjesto pogleda.
Grad kao tekst
Buenos Aires stalno se vraća u njezinu opusu.
Sarlo čita grad gotovo onako kako književni kritičar čita roman. Arhitektura, izlozi, ulice, reklame, trgovački centri, grafiti, promet i način na koji ljudi koriste javni prostor za nju su znakovi iz kojih se može rekonstruirati društvo.
U knjigama poput La ciudad vista i Instantáneas proučava promjene suvremenog urbanog života.
Grad više nije samo pozornica na kojoj se nešto događa. Sam prostor grada pokazuje odnose moći.
Tko smije zauzeti određeni prostor? Tko je potisnut na periferiju? Kako potrošnja mijenja javni prostor? Što se događa kada tradicionalnu ulicu kao mjesto društvenog susreta zamijeni trgovački centar?
Sarlo je posebno zanimao način na koji kapitalizam mijenja iskustvo grada. Trgovački centar postaje gotovo savršena slika kasne modernosti: zatvoren, kontroliran, osvijetljen, klimatiziran prostor potrošnje u kojem su mnoge neugodne karakteristike stvarnoga grada uklonjene.
Postmodernost, televizija i potrošnja
Jedna od njezinih najčitanijih knjiga, Escenas de la vida posmoderna iz 1994., bavi se upravo tim novim svijetom televizije, videokulture, tržišta i potrošnje. Biblioteca Nacional navodi je među ključnim djelima njezina opusa.
Sarlo ovdje promatra transformaciju kulture u trenutku kada tradicionalni autoritet knjige i obrazovanog intelektualca slabi, dok televizija, oglašavanje i tržište postaju dominantni proizvođači slika i želja.
Nije je zanimala jednostavna tvrdnja da je nekadašnja kultura bila „dobra“, a nova masovna kultura „loša“. Zanimale su je promjene u samoj strukturi iskustva.
Potrošačko društvo, primjerice, pojedincu stalno govori da može konstruirati vlastiti identitet izborom proizvoda, odjeće, glazbe i životnog stila. Ali ta prividna sloboda izbora postoji unutar vrlo neravnopravnog društva.
Tu nastaje tipična Sarlina napetost: obećanje slobode i stvarnost nejednakosti postoje istodobno.
Tehnologija i mašta
Sarlo se modernosti nije bavila samo kao političkim ili ekonomskim procesom. Zanimala ju je i fascinacija tehnologijom.
U knjizi La imaginación técnica: sueños modernos de la cultura argentina istražuje kako nove tehnologije ulaze u kolektivnu imaginaciju Argentine. Cambridge upravo tu knjigu, uz Una modernidad periférica i studiju o Borgesu, navodi među njezinim najvažnijim djelima.
Tehnologija kod Sarlo nije samo skup strojeva.
Ona proizvodi snove.
Radio, električna energija, strojevi, promet i novi komunikacijski sustavi stvaraju zamišljenu budućnost. Društvo kroz tehnologiju ne zamišlja samo praktično poboljšanje života nego i drugačijeg čovjeka.
U tome se približava velikim teoretičarima modernosti poput Waltera Benjamina, kojemu je posvetila i posebne eseje.
Sjećanje nije isto što i povijest
Jedno od njezinih teorijski najprovokativnijih djela jest Tiempo pasado: Cultura de la memoria y giro subjetivo iz 2005.
Tu Sarlo ulazi u vrlo osjetljivo područje argentinske kulture: pitanje sjećanja na vojnu diktaturu, nestale osobe, političko nasilje i traumu.
Njezina tvrdnja nije da osobnom svjedočanstvu ne treba vjerovati. Problem je složeniji.
Sarlo upozorava da sjećanje nije isto što i povijesna istina.
Čovjek vlastitu prošlost rekonstruira iz sadašnjosti. Sjećanje mijenja naglaske, proizvodi smisao, zaboravlja i preoblikuje. Svjedočanstvo je neophodno, ali ne može automatski biti posljednja riječ povijesti.
Time Sarlo ulazi u područje koje će postati ključno za suvremenu humanistiku: odnos između traume, pamćenja, autobiografije, svjedočanstva i historiografije.
Književnost i društvo
Iza gotovo svih njezinih tekstova stoji jedno osnovno uvjerenje: književnost je autonomna, ali nikada izolirana.
Roman ili pjesmu ne možemo svesti na političku situaciju u kojoj su nastali. Ali jednako ih tako ne možemo potpuno odvojiti od jezika, institucija, društvene klase, medija i povijesti.
U ranim knjigama koje je pisala s Carlosom Altamiranom, poput Literatura y sociedad i Ensayos argentinos: de Sarmiento a la vanguardia, već se vidi taj interes za mjesto književnosti unutar širega kulturnog polja. Kasnije će ga razvijati kroz analize popularne književnosti, sentimentalnih serijala, avangarde, Borgesa i suvremenih argentinskih autora.
U njezinu radu osjećaju se tragovi marksističke kritike, sociologije kulture, strukturalizma i osobito britanskih kulturnih studija. Važan joj je bio Raymond Williams, s kojim je bila i u intelektualnom kontaktu.
Ali Sarlo nikada nije postala vjerna sljedbenica jedne teorijske škole.
To je možda jedna od njezinih najvećih kvaliteta.
Intelektualac mora imati pravo na neslaganje
Sarlo je bila izrazito politička autorica, ali je teško možemo jednostavno smjestiti u jednu političku ladicu.
Tijekom desetljeća javnog djelovanja podržavala je i kritizirala različite političke pokrete i vlade. Cambridge ju je nakon smrti opisao kao intelektualku iznimne neovisnosti koja se opirala unaprijed pripremljenim političkim pripadnostima.
U tome postoji nešto gotovo staromodno u najboljem smislu riječi.
Za Sarlo intelektualac nije osoba čiji je posao potvrditi mišljenje vlastite političke skupine. Intelektualac mora moći reći nešto neugodno i vlastitim saveznicima.
Zato je često izazivala polemike.
Nije joj bilo dovoljno pripadati „pravoj strani“. Zanimalo ju je može li se neki politički ili kulturni stav argumentirati.
Takva figura javnog intelektualca danas je možda rjeđa: osoba koja istodobno piše vrlo ozbiljne knjige o Borgesu i Benjaminu, sudjeluje u sveučilišnom životu, uređuje književni časopis i intervenira u dnevne političke rasprave.
Sarlo i Walter Benjamin
Od europskih mislilaca možda joj je upravo Walter Benjamin najbliži.
Sličnost nije slučajna.
Benjamin je pokušavao razumjeti 19. stoljeće kroz pariške pasaže, reklame, robu, fotografiju, modu i arhitekturu. Sarlo na sličan način čita Buenos Aires.
Oboje ozbiljno shvaćaju ono što se tradicionalnoj filozofiji moglo činiti nevažnim.
Izlog može govoriti o modernosti.
Tramvaj može promijeniti način na koji čovjek zamišlja prostor.
Novinski oglas može otkriti strukturu želje.
Popularni roman može reći nešto o društvu što kanonska književnost ne govori.
Upravo je zbog toga Sarlo važna daleko izvan argentinskih studija. Ona pokazuje da teorija kulture ne mora počinjati od velikih apstraktnih sustava. Može početi od ulice.
Zašto je Beatriz Sarlo važna
Kroz njezin veliki opus stalno se vraća nekoliko pitanja:
Što znači biti moderan ako živiš na periferiji svijeta?
Kako grad mijenja naš način mišljenja?
Što masovni mediji čine književnosti i javnom životu?
Može li osobno sjećanje govoriti istinu o povijesti?
Kako čitati nacionalnu književnost bez zatvaranja u nacionalizam?
Što se događa s intelektualcem u društvu kojim sve više upravljaju mediji i tržište?
I možda najvažnije:
Može li rub vidjeti nešto što centar ne može?
Tu se spajaju Sarlo i Borges.
Buenos Aires kod nje nije samo grad na geografskom rubu nekadašnjih kulturnih središta. On postaje laboratorij modernosti. Borges nije velik unatoč tome što piše s periferije, nego dijelom upravo zato što iz nje može istodobno gledati lokalnu argentinsku tradiciju i čitavu europsku književnost.
Sama Sarlo zauzima sličnu poziciju.
Čitala je Benjamina, Barthesa, Williamsa i europsku teoriju, ali ih nije jednostavno primjenjivala na Argentinu. Okrenula je smjer pogleda: Buenos Aires postaje mjesto iz kojega se može misliti sama modernost.
Zbog toga njezina „periferna modernost“ ostaje možda najbolji sažetak čitavog njezina intelektualnog projekta. Periferija kod Sarlo nije mjesto na kojem teorija završava nakon što je proizvedena negdje drugdje.
Periferija je mjesto na kojem teorija može početi.
Nataša Nježić Bublić
