Galerija Manuš poziva na otvorenje izložbe Kristijana Popovića “How Many Dictators Does it Take to Build a Table?” 5. lipnja u 20 sati.
Stol pripada svakodnevici naizgled posve mirno jer okuplja tijela, usmjerava poglede, određuje mjesta sjedenja i raspored glasova. Oko njega se jede, razgovara i pregovara, dok se na njegovoj površini potpisuju dogovori, ugovori, dekreti i odluke koji potom nastavljaju djelovati izvan prostora u kojemu su nastali. U tome smislu stol je mnogo više od predmeta uporabe te se razotkriva kao društveni aparat, scenografija autoriteta i materijalni produžetak poretka.
U radu How Many Dictators Does It Take to Build a Table? Kristijan Popović gradi stol od drva, a njegovu konstrukciju povjerava metalnim klinovima oblikovanim u figure diktatora. Ti klinovi nose dvojaku ulogu, pridržavaju konstrukciju i istovremeno otkrivaju njezinu simboličku logiku. Na doslovnoj razini oni povezuju dijelove stola i jamče njegovu prividnu stabilnost, dok na prenesenoj razini upućuju na nasilje, prisilu, autoritet, podčinjavanje i mitologiju čvrste ruke kao elemente od kojih se takva stabilnost sastavlja. Umjesto monumentalnih figura na postamentu, diktatori se pojavljuju kao tehnički detalji unutar konstrukcije, umetnuti u samu strukturu predmeta koji koristimo. Upravo je u tome jedna od ključnih karakteristika rada. Popović diktaturu razmatra kao konstrukcijski princip, kao sustav malih, precizno postavljenih elemenata koji učvršćuju poredak, povezuju njegove dijelove i stvaraju dojam trajnosti. Lice vođe, javni govor, uniforma i monumentalna arhitektura ovdje ustupaju mjesto spoju, klinu i nosivoj točki. Trajnost se u radu pojavljuje kao učinak pritiska, a čvrstoća kao stanje koje ovisi o elementima sklonima popuštanju, savijanju i pucanju. Struktura stola naizgled je postojana, dok se u njezinoj konstrukciji već može nazrijeti mogućnost loma. Ono što se predstavlja kao stabilno pokazuje se kao labilno, a ono što se nameće kao nosiva konstrukcija razotkriva se kao mjesto slabosti.
Stol se time pretvara u sliku političkoga i društvenoga poretka koji svoju čvrstinu gradi upravo na nestabilnima temeljima. Diktature proizvode dojam neupitnosti, pa njihovi zakoni, odluke, potpisi i dokumenti nastoje izgledati konačno, nepomično i trajno. Popovićev stol podsjeća da svaka takva struktura ovisi o spojevima, pritiscima i točkama naprezanja, o skrivenoj statici pokoravanja koja poredak održava uspravnim tek dok njegovi klinovi izdržavaju. Onoga trenutka kada popuste, čitava se konstrukcija počinje lomiti. Pitanje iz naslova – koliko je diktatora potrebno da bi se izgradio stol – zato funkcionira kao više od ironijske dosjetke. Ono postaje pitanje o cijeni stabilnosti, o broju figura moći potrebnih da bi se održao privid reda, kao i o trenutku u kojemu taj red postaje vlastita karikatura.
Važna je, dakako, i patrijarhalna dimenzija stola. U mnogim društvenim i obiteljskim imaginarijima stol je mjesto „glave kuće“, mjesto s kojega se raspoređuje autoritet, govori, odlučuje i izriče pravorijek. Popovićev rad tu simboliku premješta spram širega političkog okvira. Blagovaonički ili radni predmet postaje model ustrojavanja moći, a njegova horizontalna ploha, na kojoj se mogu potpisivati dogovori, zakoni i dekreti, ovisi o vertikalnim silama koje je pridržavaju. Površina na kojoj se proizvodi službeni poredak oslanja se na skrivene ili poluskrivene oblike nasilja. U tome smislu rad otvara prostor za razmišljanje o dokumentima, odlukama i povijesnim narativima koji su nastajali „za stolom“. Što znači potpisati dokument na predmetu koji se sam raspada? Koliko je valjana odluka donesena na konstrukciji koja počiva na prisili? Može li stol koji simbolizira dogovor istovremeno razotkrivati nemogućnost ravnopravnoga razgovora? Popovićev rad izbjegava jednoznačne odgovore i postavlja situaciju u kojoj se predmet sam počinje ponašati kao argument, pa njegova materijalna nestabilnost postaje politička tvrdnja.
Posebice je zanimljivo što umjetnik radi s predmetom bliskim tijelu i svakodnevici, udaljenim od monumentalne forme. Diktatura se tako prepoznaje kao nešto što se može upisati u predmete, geste, rasporede sjedenja, načine odlučivanja i oblike komunikacije. Metalni klinovi u obliku diktatora funkcioniraju kao podsjetnik da autoritarne strukture nastanjuju i male arhitekture poslušnosti. One se ugrađuju u navike, prostore i odnose, često upravo ondje gdje ih više ne primjećujemo.
(iz teksta Dalibora Prančevića)
Kristijan Popović (1998.) Diplomirao je na ALU-u 2025. godine u klasi doc. art. Predraga Pavića. Od 2018. aktivno djeluje na području kazališne i filmske scenografije. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama i četiri samostalne izložbe. Dobitnik je Rektorove nagrade (2021./2022.) i (2022/2023), 3. nagrade za mlade umjetnike Ivan Kožarić MSU-a u Zagrebu (2022.), 1. nagrade žirija na natječaju Starter Prize na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu (2023.) te pohvale Summa cum laude ALU u Zagrebu za preddiplomski i diplomski studij 2024. i 2025. Jedan je od finalista Nagrade Radoslav Putar 2026. godine.
