Pisala sam…
Na snijegu pisala sam tvoje
ime.
Čim zabijeli,
pisat ću i ove zime.
Pahuljicu snježnu na tvom
licu sam srela…
Na usne ti je pala, poljubit
te htjela.
Mala pahuljica bijela.
Tvoj zagrljaj je i od
hladnoće jači…
I onda kad sve utihne i kad
se smrači.
Kad zima smrznutu odjeću
sa sebe svlači.
Vrata sobe otvara,
u led se pretvara.
I tad jedno uz drugo
od svega smo jači.
Pisala sam na snijegu tvoje
ime…
Napisat ću ga i ove zime.
Zimski dan
Kakav li je ovo dan…
Tako tmuran i umoran.
Zamagljene sunčane
naočale nosi i tako
vremenu prkosi.
Al ‘ništa ni to ne vrijedi kad
na grijanju mora da štedi.
Kakav li je ovo dan,
tako bezvoljan i pospan.
Od jutra samo sate broji da
čim prije oči zatvori…
U noć se mrklu,
ledenu pretvori.
Splav
Na vjetrometini života…
Iza brda i gora,
na litici pokraj mora.
Opustošeni i bosi stojimo,
uspjehe i poraze brojimo.
Tu smo,
all ko da ne postojimo.
Iz mora diže se pjena.
U daljini ogromna sjena…
Iz vode izranja stijena.
Erupcija osjećaja pršti na
sve strane.
Nabujala smo rijeka bez
brane.
Zar više nema lijeka…
Previsoka je rijeka.
Splav nade još na nas čeka.
Nadvikana, izvikana…
Ćudoređa, krivo shvaćena,
ne prihvaćena zbog
gluposti ljudske.
Marširaju u smjeru olujnih
vjetrova,
sve dobro pred očima im se
briše…
Gaze sve pred sobom već
razvaljene staze.
Ne smetaju im ni
monsunske kiše.
Najpametniji i najljepši su
oni to zaista misle jer para
im pune vreće,
olako zarađene.
Nema tu sreće…
Ne pružaju bližnjem svom
ruku,
slijepi su na njegovu muku.
Ćudoređe ne prihvaćeno
zbog gluposti ljudske toliko
sitne i nebitne…
Trule ispod ljuske.
