Franz Kafka: Dvorac

Boris Bosančić

Prije no što će započeti pisati Dvorac, Kafku je proželo osjećanje da za života neće dosegnuti njegov smisao. Čini se da je Dvorac proizišao upravo iz tog sumornog osjećaja u koji je zapala i čitava moderna na svom kraju, proričući nadolazeću prazninu – postmoderno doba u kojem danas živimo.

Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.

Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima Zamak), možda i najljepši Kafkin roman. Pritom, ne želim zanijekati veličinu jednog Procesa ili Amerike. Dvorac je, uostalom, po nekom mom sudu, i njegov najintimniji roman. Kao da se njegova sramežljivost, koja ga je toliko mučila za života, napokon predala i pala ničice pod njegovo pero, pretačući se u neponovljivu literarnu atmosferu kojom jedan roman može odisati.

Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-ja. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je, također, vrlo brzo potonula u nesvjesno. Moj Ki., na kraju, nije ništa doživio na ovome svijetu, jer je svijet u međuvremenu postao velika “globalna” praznina u kojoj se čovjek jedino još može fizički iscrpljivati. Sjećanja na savršen svijet koji je ostavio iza sebe polako mu (i savršeno) blijede u umu. Ali u Kafkino doba, praznina koju danas osjećamo bila je još samo “privid(na)”, kako nam to sâm autor poručuje u uvodu romana. Tako ju je osjećalo njegovo doba. Mi smo se pak uvjerili, slijedeći Baudrillarda, da je ona stvarna.

Svjedočanstva o čitanju Dvorca sačuvao sam u dnevniku koji sam vodio 1990-ih. Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu, zapisao sam tada. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. U skladu s njom, mogu reći da je Kafka prvi pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil definitivno najbolje dolazi do izražaja u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog snovitoga, bizarnoga, alijeniranog podneblja. K. više nije sâm [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, na svakom koraku K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako, dakle, danas stoje stvari s umjetnošću.

Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Likovi, gotovo prostodušno, objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su im sudbine i događaji takvi kakvi jesu, ali sve to ne pomaže da se K. izvuče iz vlastite, rekli bi, prirođene izgubljenosti u svemu… U neku ruku, mogao bi se izvesti zaključak da on nesvjesno sluti da nikada neće stići do Dvorca (što je metaforičko obilježje postmoderne), ali i da se svjesno nada da tomu ipak nije tako (jer je “književno” još uvijek u moderni).

Snovite scene romana, poput uvodne, u kojoj K. nakratko zaspe u gostionici pored peći i neoubičajeno “mirnih seljaka”, doista podsjećaju da svoje porijeklo vuku iz Kafkinih snova. A po pitanju samog dvorca, za koji ga je nedvojbeno inspirirao Zamak Hradčany koji dominira njegovim praškim obitavalištem u stvarnom životu, stvari se mogu reinterpretirati i dalje od dominantne birokratske metafore… S njim možemo propitivati i našu duhovnu stranu, ponajviše naš odnos s Bogom, s kojim kontakt postaje sve kompliciraniji. Bog postaje nedostupan, ali ne po sebi, nego zbog naše sklonosti kompliciranju; zbog nje on je još samo “prividna praznina” u sve većoj tami (i magli) koje obavijaju naše postojanje.

Dvorac Hradčany

Zamak je ostao nedovršen baš kao i Amerika… Ali ovdje bi se čovjek mogao zapitati: ali što se tu ima dovršavati!? Beznadnost K.-eve sudbine toliko je upečatljiva da bi svaki imalo smislen kraj bio redundantan po sebi. Netko bi pomislio da bi se možda i Dvorac mogao završiti istim onim zastrašujućim, zlogukim odlomkom kojim završava Proces? Smrtnom presudom ad hoc i motivom neznatne nade u obliku paljenja udaljenog svjetla u posljednjem trenu K.-eva života? Jer, ne radi li se tu ponovno o surealnoj fresci koja nas podsjeća na našu otuđenost u svijetu prožetom birokracijom? Ne, jer Dvorac je, s druge strane, roman pun topline, i, možda manje uočljivo, (pre)pun žena, a odatle intimnih susreta, gledanja i razgovora kroz ključanicu, lijeganja u krevet, i tihih, povjerljivih razgovora… Sve to upućuje na dvojbu da tajna ovog romana možda ne leži u Kafkinom odnosu spram žena…? Frieda, Olga, Amalija nisu slučajno izdvojene u sadržaju, kao što ni nazivi pojedinih poglavlja romana ne sadrže slučajno njihova imena; jedno čak nosi naziv Amalijina tajna.

Bilo kako bilo, Kafka je obustavio pisanje najvjerojatnije zbog bolesti koja se uskoro pokazala kobnom… Započevši roman samo dvije godine prije svoje smrti, to, dakako, i ne čudi. Možda je razlog bio i buran, slobodan period života koji je vodio s Dorom Dyamantovom u Berlinu, ali koji se pokazao kao jednim od posljednjih…  Da je poživio, vjerujem da bi Dvorac dovršio na sličan način kao i Proces, ali u zadnjoj sceni, uvjeren sam, teško da bi se mogao othrvati porivu da se u njoj ne pojavi žena. U toj, hipotetičnoj, završnoj sceni, zamišljam, ona bi bila tihi “egzekutor” njegove dokazane sramežljivosti, ali na koji način, to već ne mogu odgonetnuti.