Zašto gradiš kuću na trusnome tlu?

Nadira Begoli

Prvi put preselismo još za moga ranoga doba, kad se srušila kuća na zemlji gdje smo je podigli. Pelcer oleandra što ga je mama donijela s jednog ljetovanja primio se bolje u suncu dvorišta stasajući bajnije nego ja s korijenom iščupana u drugu zemlju presađena. Gorjela je moja rodna kuća kao buktinja u mraku od slamnatih snova planulih sa iskrom iz ognjišta dok me buđenje ne bi protreslo iz sna ostavljajući mi rasute fragmente kao što ostanu fotografije nasmijanih lica nagorjele sred zgarišta. 
Drugi put sagradih je s drugim još zarana u mirnu luku pristajući i ne znajući da je tlo trusno. Potresla nas je usred blagdanskog ručka dok je pladanj s krhkim pouzdanjima kružio za stolom od ruke do ruke. Stvari su letjele na sve strane, mi smo se sudarali u žurbi skupiti najnužnije i u trku kroz fijuke muka napustili zaključavajući. S ključem od kuće bez vrata vratismo se kad i tlo se umiri, iznova otpočinjući s krajem, a među ostacima pređašnjeg života cijel samo pladanj, srebrn, crn, lašteći ga, zasja opet starim sjajem.

Ne potraja dugo a kuća se kao od karata srušila sama u meni, na samo jedan dodir lagan kao perom što smjesta pogodi negdje u dubinu. Danima poslije, dugim kišnim danima, godinama kišnim, tražila sam mjesto za svoju kuću ali bi se tlo uvijek iznova pokrenulo i ona bi se srušila gdje god bila, ma i u zvijezde ukivajući ne bi li je one pridržale. Posljednji put nije izdržala ni do prvog svitanja, čak ni u zamisli o svitanju u njoj s plavičastim mjesecom u staklu jer je i u zamisli njen usud ostajao isti. 

A onda se ta potreba neosjetno kao san rasplinu, ta ranjena čežnja netragom negdje nesta, ali kad i namjera skopni i želja minu, ukaza se nešto i nesanjano veće:
 Kuće bez krova postaše čamci a život val što me otisnu u daljinu.