Razilaze se sfere

Nikica Krajina

gradiš (zasad nemaš formu) na pedalj od ne
premostivih brzaca 
šalamunovih i nije ti sasma 
jasna važnost popisa njegovih knjiga  
(u knjigama  
koje? 
smatraš manje gipkima)
uz neke možeš zadrijemati bez stida ako želiš
a da se
ne pothladiš i da nikada ne saznaš zašto
se je pripiti mariusz
rasplakao raspakirao, je li uopće
štogod stavio pod mošnje, skrio se ili
se zapravo samo posuo pepelom nakon što je
pokrio
božje oko onim gustim smrekovim gajem.
znaš li da ga je učas orosila posramljena
osama
od napuš(t)enosti? pa to je
sablažnjivo, je li? bolje bi mu
bilo da je odabrao bilo kakvu krivudavu nena
metljivost nego da ga već u tijeku skaredna
čina razdiru nepoznati demoni

može li se dakle reći da su nepre –
– mostivi ti stihovi… to
                     nažalost 
nije moguće dokazati
niti to da će te na drugoj strani itko dočekati

i… zar bi trebao uostalom

   


   

ispod
naših muških tužno ishitrenih tijela
turobnim putovima drhte zuje kloparaju
kuglični ležajevi
umiruje tek komadić akvarela sjevernoga
neba u šiberdahu

fokusiramo bitne orijentire
jurimo kroz oz-račene kolovoze
vlažne anemične pomodrjele prosince
užlijebljeno
kolotrazima
jedva dišemo
rastegnuti između sveca i sv. martina na muri
raspeti između prevlake i savudrije
dokazujući da
uspijevamo bivati na više mjesta odjednom

o ženama
u malim crnim haljinama
koje su
(možda
zbog suviška estrogena u svojim mirisnim
tijelima? evolucije?)
odlučile na neodređeno vrijeme biti
na zapovjednom mostu civilizacije
ovom prigodom
ni riječi

   


   

neizostavno uvečer otvara svoju desetlitarsku
dozu
1,36%-tne glukoze
pomirljivo dodaje aminokiseline alanin izoleucin
triptofan tirozin terorizam drži precijenjenim
zatim prolinglicin serin asocira naravno sarin
valin vilin vanilin šećer lizin histidin i nenatkrilivi
arginin
bit će jak k’o argonaut čovječe dapače jazon češlja
kosu umiva se
testira bistrinu pozorno promatra prozirne cijevi
da nisu porozne
uređaj Home Choice PRO prebriše opakim
desinficijensom
baktrericid (uključuje MRSA ― meticilin rezinstentni
staphyloccocus aureus ― fetivi nozokomijalni
mrak-mutant) tuberkulocid!

fungicid!

virucid!

homicid
homicidum dolosum štoviše cro cap je opet surov-
oporažen
priključuje silikonske cijevi na svoj silikonski
međusposjnik sprema se za spavanje spava spava
psssava
snuje čudesne učinke ultrafiltracije

  


  

oko tebe zrcalne ograde grada
užižeš prste uvis premrežuješ
zrak vičeš tjeskobno
izlanut znak nazad se odbija
u izvorište
u solilokvij
o alogična azijo
komična ameriko
kamo to plovi smrknuti
ovaj svijet u taj
šturi obeskrleženi cajt
ni pohorje ni kitzbuehel
ne znače ne pomažu ni šum
skija ne prekriva jecaje
ali
ako
ne želiš potpuno umrijeti
zapiši
(ženska poezija sve je bolja)
objavi to gromko
transmentalno na način
zdaneviča
kručoniha zatim jezičnim
apexom glatkim
palucavim
poliži moju nazolabijalnu
lajnu (da se od zadovoljstva
protegne)
odahni u modru se
ušuškaj u hladnu u meku
svilenu ponjavu

   


    

ponor
u koji se strmoglavljuješ u svakom snu
tako je nepregledan da se ni krik ne
može
oteti mu
oko postelje jezde razuzdane sopćuće sjene
mahnith bjeloočnica
bez stremenova

zora bi se zavukla u svijest kroz
drhtave zatvorene vjeđe da joj dopustiš

pokušavaš zakoraknuti okrećući leđa prizoru
podupireš se štapom koji sve dublje prodire
u pijesak
osjećaš da propadaš u metaforu
kojoj nikada nije bilo moguće
umaći

svijet je guliverovo stopalo ispod kojeg
se svršetak
doima jezovitim iako utješno izvjesnim

u čežnji za izlazom
ipak umnožavaš napor za ključni pokret
ali nova podloga je skliska
i mogao bi pasti

   


    

razilaze se sfere
bradatih predaka kad ćemo
jednom večerati skupa
lastavice se rađaju u miljama
osam stotina prelete ih dnevno
sazivam stihobrusce na sveopći
sabor
o kako sam bespomoćan
korov je desetljećima prekrio
gotovčeve želje a samo
je htio da ga pamte
kao pjesnika a onaj
zdvojan od slovenskosti je
već upamćen
trideset osam knjiga čovječe
do sada
zaista se teutonski trudi

komarče sveudilj otvaraju svoje
grilje kroz masno more
otimaju se besmisleno
ja sam se davno opredijelio
ne želim jesti prijesno tijesto
s tijestom
uh kako preko usta
udara nadlanica palica u potiljak
di su sad
grobni dis i odbjegli sanader

najradije bih da ih netko
koga dobro poznajem
preciznim metafizičkim metkom…

  


   

Teško smo preživjeli posljednje desetljeće.
Ne postoji ništa više za prepoznati na našim licima premda je oprez bio prijeko potreban. Naš je nestrpljiv dah ugasio zavjetnu svijeću koja je imala osvijetliti od poraza prazan mrak. Nitko se sada ne sjeća od kada zbunjeni stojimo kao izgurani iz svijeta.
U praznoj kući.
Suvišnih zidova.
Bez jeke.

     


  

U zrakoplovu R320 Croatia Airlinesa na letu Zagreb – Frankfurt, jedan putnik neuspješno rješava sudoku i nitko ga ne pokušava osujetiti u njegovoj tjeskobi. Stjuardese se gipko kreću sa zavisno-složenim osmijesima šireći oko sebe tragove estrogena. Iznad Alpa letjelica se stresa od hladnoće i propada nekoliko desetaka metara u skladu sa zakonom gravitacije.
Na trenutak sam prestao vjerovati u prostorno-vremenski kontinuum kao pod utjecajem dietilamida lizerginske kiseline.

  


   

upisujem gladnu zvijer u pijesak nepouzdanih
piksela
nakon zvijeri žrtvu na pojilu pod proplankom
u pojilo upisujem svjetlo a u njega plahovit lik
koji me
odražen promatra iz tuđinske stvarnosti
čini se
da pita hoću li upisati surove oči i trk i lov
i kobne očnjake u vratu

žrtva školjkama uški opipava opnu tišine s Ove
Strane zaslona

odmjerava vjerojatnost prikradanja
pogibeljnih riječi s početka

kojima se neće moći suprotstaviti

  


     

uporan hod prema ničemu kroz cijelo vrijeme

nazubljuje očekivanja dijelova prema jednom
osobito jutrom nakon kiklopskog oka crne kave

osjećaj da nekamo kasnimo isti je kao u onih
klinaca što kampiraju na nogostupu ispred trgovine
u vrećama za spavanje dok očekuju da postanu
prvi posjednici iphonea 4
naoštreni svi protiv sviju na smrzavici ambiciozni
i željni dok ponad ponora njihovih
glava lelujaju tonovi osiromašene glazbe windowsa
i friendly fluid facebooka

na nogostup tad stupi opijen pripadnik zlatne mlađi
ne mlađi od ovih
u svom aston martinu i utaman utamani deset posto
inspiriran grafikonom svojega portfolia

je li taj udes standardna tajkunska devijacija ili usud
mineralne hladnoće nebesa(?)
nikome nije važno

biti ponizan ili neprispodobiv – kakva dvojba nula
i jedinica
da, binarni smo da biraniji ne možemo biti no to je
ionako oduvijek i nije

nije moguće sagledati posljedice nelokalnosti zbilje
ako si bio jedan od onih na nogostupu
jer autor je sklon staviti točku na kraju drame

zatim se spusti zastor a gledalište se polako isprazni