Bilo je to u II ratu. Naša rođaka, čista kao kamen u potoku, nježna kao list jasike, milokrvna, tiha… Jednom je rekla: “Fašisti nikada neće ući u naš grad.“ Njen otac je prekorio. „Otkud ti znaš? Ne pričaj ono što ne znaš!“ Nedugo zatim. Golub pade u naše dvorište. Doletio odnekud. Imao povrijeđeno krilo. Možda ga je negdje pogodilo puščano zrno. Ko zna! Pao golub u naše dvorište, skrivao se, al došla bijesna mačka. Napala ga. Naša rođaka je napala mačku kako bi zaštitila ranjenog goluba, ali mačka je bila bijesna. Izgrebala je rođaku po nogama. Ne znamo šta je bilo sa golubom, jer našoj rođaki zarastoše rane, ali nakon pet ili šest sedmica ona promijeni oči, i pokaza zube – saznadosmo da je zaražena bjesnilom. Ubrzo je počela da juri gradskim ulicama i oponaša mačku. Ponašala se baš kao bijesna mačka. Grebala je ljude po ulicama. Otac ju je vezao za krevet. I njega je izgrebala. Tada, u ratu, nije bilo vakcine protiv bjesnila. Danima je vrištala. Umrla je u strašnim mukama. Sahranili je. Narod je dolazio da izrazi saučešće. Otac je preko noći postao star, ali ne i mudar. Tužan i zapitan! Govorio je: „Čudim se, zašto u ratu ne treba braniti goluba? Golub je simbol mira…“
Vezani članci
Ulomak iz romana Okno
10. travnja 2018.
Bilješke s putovanja u Iran 3
17. travnja 2018.
Iz romana u nastajanju “Manitu, ljubavi moja”
17. rujna 2017.