Promocija knjige Jelene Alfirević-Franić

Knjižnica Bogdana Ogrizovića

KNJIŽEVNOST JE MOJA PRVA LJUBAV; ONA JE KAO MAJKA, I KADA JE BLAGA I SUĆUTNA, I KADA JE OŠTRA I OPOMINJE – ODGAJA!

Zagrebačko predstavljanje međunarodno nagrađenog književnog prvijenca o femicidu Bila sam žohar Jelene Alfirević-Franić povodom Dana žena održat će se u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u petak, 24. ožujka 2023. s početkom u 20 sati.

Povodom Međunarodnoga dana žena Knjižnica Bogdana Ogrizovića Zagreb i Matica hrvatska Zadar organiziraju predstavljanje književnog prvijenca o nasilju nad ženom (silovanju i femicidu) Bila sam žohar mlade književnice Jelene Alfirević-Franić.

O knjizi će govoritiJulijana Matanović, sveučilišna prof. u miru i književnica; Darija Žilić, prof. i književnica; Magdalena Mrčela, prof. i književnica; Rosie Kugli, pravnica i književnica i Jelena Alfirević-Franić, prof. i autorica knjige.

Održat će se i književni kružok Književnice u dijalogu: tijelo, žena, bol – sudionice promocije, sve ujedno suvremene hrvatske književnice, pročitat će izbor iz vlastitog umjetničkog stvaralaštva, na temu žene i ženskosti.

Uz glazbenu pratnju gitare kulturno-književnu večer oplemenit će Duo Sonido (Marija Tereza Mandir i Bruno Mikuš).

Sretan Vam Dan žena!


Knjiga Bila sam žohar s tematikom silovanja žene nagrađeni je prvijenac ove mlade profesorice hrvatskoga jezika i književnosti, književnice i znanstvenice. Kraći je to roman koji je anticipirao i pokrenuo pokret #MeToo na našim prostorima, a uz to što književnicu u kritici nazivaju ženskim Kafkom ili nasljednicom generacije ”ženskog pisma” Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, a stilom pisanja kakav osvaja najviše žensku čitateljsku publiku uspoređuju ju s Julijanom Matanović, kazališni redatelj Vinko Radovčić prepoznao je kazališni potencijal knjige i najavio njezinu dramatizaciju. Prema knjizi je već konstruirana, i nekoliko puta do sada prikazana, suvremena plesna scenska minijatura Bol u izvedbi prof. plesa Bernarde Klarin i koreografiji prof. Jasne Frankić Brkljačić, a u nekim školama i na fakultetima Bila sam žohar lektirno je štivo.


Iz recenzije knjige (izv. prof. dr. sc. Teodora Vigato, teatrologinja i sveučilišna prof. u miru):

Pretvorivši ju u ženu-žohara, Jelena Alfirević-Franić, novo ime hrvatskog postmodernog ženskog pisma, ispisuje iskustveni opsesijski narativ iz stigmatizirane ženske perspektive protagonistkinje (Crna odjeća i šutnja svaku ženu oblače pristojno!) s izrazitim osjećajem za potlačeno “žensko” u društvu i svijetu, snažnim literarnim glasom i britkim jezikom, pa je zbog toga Bila sam žohar i provokativan tekst. (…) Autorici je važno istaknuti osobit intelektualizam žene, koja je zbog militarističko-maskulinističkog snobizma simbolički zarobljena u tijelo žohara, jednako kao što je simbolički zarobljena u ŽENSKU SOBU koja je (stvarni i metaforični) prostor (kolektivne ženske) potlačenosti, o čemu u prvom manifestu moderne feminističke svijesti, Vlastita soba (1929.), piše Virginija Woolf, dok u hrvatskoj književnosti primat pripada ,,majci“ hrvatskoga feminizma, Slavenki Drakulić (Kao da me nema, 1999.; Frida ili o boli, 2007. i dr.). Iako je mlada Jelena Alfirević-Franić na početcima stvaranja svoje individualističke, mogli bismo kazati, intimne poetike, što odgovara književno-kritičkoj konstalaciji današnje hrvatske književnosti o osamljenosti književnica, u smislu da ne pripadaju istoj grupi, stilu pisanja i poetici, nastavi li ovim književnim “rukavcem”, mogla bi biti dionica nove generacije koja će uspostaviti prekinuti kontinuitet ženske poetike u hrvatskoj književnosti, kada su u devedesetima “ženske” književnice poput Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić (s potonjim Alfirević ovdje intertekstualno i komunicira) uglavnom pisale i objavljivale u inozemstvu (Treća, br. 1, vol. XXIII, 2021.)

Magdalena Mrčela, moderatorica zagrebačkog predstavljanja knjige, ističe kako ”premisa o borbi koja ne smije biti uzaludna ovaj književni tekst čini bitnim, vrištećim glasom svoga roda i generacije”.


O knjizi Bila sam žohar sama književnica kaže:

ŽELIM POVEZIVATI KNJIŽEVNOST I ZNANOST KROZ EMOCI(ONOLOGI)JU!

”Postoji emocionalni i etički razlog zbog kojeg se bavim silovanjem. Naime, uvjerena sam da ne postoji žena na cijelome svijetu koja nije najmanje jednom u životu doživjela neki oblik silovanja, bilo kao djevojčica, djevojka, odrasla (oblik silovanja koji nije samo tjelesno, seksualno, nego i emocionalno, psihičko, duhovno, neverbalno). Baš zato što sam odrastala nesputano, u prosječnoj, radničkoj i normalnoj obitelji, slobodna sam govoriti. K tome, odrasla sam u Poljičkoj Republici u splitskom zaleđu koja je poznata po svom izrazitom demokratkom uređenju, pravnom zakoniku Poljičkom statutu (1440.) i hrvatskoj Juditi, heroini Mili Gojsalić, koja je podavši svoje djevojačko tijelo Hasan-agi, spasila poljički narod od Turaka, a koju razumijevam svojom mitskom zavičajnom majkom. Drugim riječima, slobodu smatram temeljnom egzistencijalnom ”točkom”, kojoj je svaki čovjek odgovoran težiti. Upravo svjesna da brojni ljudi nisu imali to iskustvo i tu privilegiju, već odrastaju i cijeli život ostaju živjeti u strahu, pod oklopima, poput Žene-žohara, osjećala sam se odgovornom apologetski zauzeti za ljudska prava obespravljenog, u ovom slučaju neimenovane silovane žene. Njezinu sam poziciju ”tijela boli”, kroz solilokvijske narativne pasaže, reprezentirala u antropomorfiziranom liku žohara. Živimo u  vremenu filistinizma, sveopćeg ograničenja, a osobno sam po svojoj prirodi oduvijek prkosila nametnutim autoritetima. Nikada agresijom niti verbalnom ugrozom, nego znatiželjno propitkujući život dublje i više kroz kreativno-umjetničko (od djetinjstva) i (danas) kroz znanstveno. Smatram da je intelektualni način borbe za sveopće dobro najvažniji, a sloboda je najvrjednije ljudsko blago i za nju se, dok je života, moramo boriti. A posebno za one koji nemaju hrabrosti ili snage ,,dignuti“ glas. Kako bi se spriječio jedan femicid više u našem gradu, domovini i svijetu ‒ tim povodom je nastala Žena-žohar, mučna pasija ženskog tijela kao ”tijela boli”. Borba za dobro, gotovo kao Hipokratova zakletva liječnicima, duboko je upisana u naš ljudski humanistički i akademski ,,kod“.  Možda sam vječiti romantičar, ali vjerujem u književnost i znanost koja može spasiti svijet! Vjerujem u ljekovitu moć književnosti!

I moji znanstveni interesi stoga su usmjereni književnoj emocionologiji pa u doktorskoj disertaciji i dosadašnjim objavljenim znanstvenim radovima istražujem problematiku literarno konstruiranog silovanja, abortusa, invaliditeta, stigme, autizma, traume (povodom 500-te obljetnice tiskanja epa provela sam nekoliko emocionoloških radionica sa studentima i srednjoškolcima gimnazijalcima na temu ”svetosti žrtve silovanja” i (ne)etičnosti silovanja Judite Marka Marulića, a trenutno sam završila pisanje rada na temu silovanja žena u Domovinskom ratu kao obliku genocidne politike na primjeru jedne postmoderne hrvatske drame). Jednom riječju, osim što me zanimaju ranjive društvene skupine, primarni mi je interes usmjeren reprezentacijama ženskog tijela i tjelesnosti okupljenima oko sintagme ”emocionalno tijelo”, a povezanih s ulogom emocija  i konstruiranjem identiteta. Koliko god ovo dvoje željeli odijeliti, znanstveno i književno kod mene je simbiotski povezano, a književnost i znanost upravo želim spajati kroz emoci(onologi)ju! Zapravo u toj sinergiji i kroz ,,priču“ o emociji, koju upisujem u oba područja (samo drugačijim narativnim diskursom i stilom) vidim ljepotu svojega akademskog rada i paralelnog književnoumjetničkog stvaralaštva. Emocija je najvažnija u čovjeku i u međuljudskim odnosima, poglavito u ovom suvremenom kapitalističko-konzumerističkom društvu, a to kao humanisti nikako ne smijemo zaboraviti. Zato sam radosna što kroz književno i znanstveno pero, zahvaljujući emocionologiji, mogu intenzivno podsjećati društvo na značenje i važnost emocija. U konačnici, što li je čovjek – u životu ili u književnosti – drugo doli emocija!“