I.
Iz zgužvanih oblaka potekle su plave kiše. Mirisale su na daleka mora odakle smo svojedobno pustili ozvučene riječi da bismo njima ispunili čekanje. Kiše su padale isprva tromo, a zatim sve grčevitije,kao da hoće dokazati svoju silinu i važnost. S njima su padale i ostarjele i izblijedjele zvijezde, koje su se u dodiru s tlom pretvarale u kašastu lokvu. Šetači koji su se slučajno zatekli na sjecištima putova, satima su stajali u tmini obliveni kišom. Poslije kad su se otputili svatko na svoju stranu, promolilo se ljubičasto sunce. Bilo je jarko. Peklo u oči. Satovi na trgu su se zbunili; pokazivali sasvim različita doba. Lagani nanos vjetra suncu je povratio žutilo u lice, ali satovi su i dalje putovali kroz različite dimenzije vremena.
II.
U prvoj dimenziji lijepe zelene borove oblijetale su gramzljive i kreštave ptičurine. Kidale su mu mlade ogranke. Grizle koru debla. Raščupani i izmoreni, borovi su usnuli san. Ni sunce ni mjesec nisu ih uspijevali više oživjeti. Okolina je bila okružena starinskim predmetima i zgradama, ljudi su nosili kostimirana povijesna ruha. Plave kiše su romorile. Vjetar koji je raznosio stare razglednice i crno-bijele fotografije bijaše prokisao i stanjen. Ljudi su se sklonili u podnožje usnulog bora,do kojega kiša nije dopirala. Ipak, kiša je stala. I ljudi su nastavili sa svojim poslovima. U stopu ih je pratila dugačka sjena od skamenjenih i britkih kiša. Osjećala se elegična atmosfera.
III.
Drugu dimenziju ispunjavala je bjelina. Tek mjestimice ukazala bi se siva ili crna točkica od prašine koju bi donosile razlistane knjige koje godinama stoje u dubokom podrumu. Ondje je još bilo ostataka plavih kiša. Osušene su, isprešane i pohranjene u herbarije. Ponekad zašume,pomaknu se ulijevo ili udesno s gibanjima plime ili oseke, mjesečevih mijena ili kretanjima vjetra. Tišina koja se ugnijezdila među zlatovezene rubove na slovima brisala je kontinuitete , lomila prazninu između šutnje i krika. Kad je bijeli prostor obasjalo sunce, čije su se nijanse kretale od crvene od blijedožute boje, plave kiše su jednom za svagda utihnule,pomirile se sa svojom starošću, ali i oporošću koju ona donosi. Bezimenost i čamotinja usjekle su se u zrak. Uvlačile se u gudure i vrleti, ondje ostajale dovijeka.
IV.
Od sjećanja na davne plave kiše izrasli su gorostasni, na dodir grubi cvjetovi. Zaklonjeni od prašine, skriveni od jarkog sunca, trli su svoju oporost o jeku dalekih glasova što dopirahu s nepreglednih bijelih planina.
