O svjetionicima na Ognjenoj zemlji

Mladen Blažević

Xxx

– Tata, zašto hodamo po cesti?

– Jer je cesta pusta

– Zašto je cesta pusta?

– Jer automobili više ne voze

– Zašto ne voze?

– Jer nema ljudi da njima upravljaju

– Zašto ih nema?

– jer su izašli iz slike

Iz pejzaža

Kroz passepartout

– Što je passepartout?

– Bjelina zida oko naše sjene

– Kako to da smo mi ostali?

– Mi smo

Nalijepljene ptice na staklima burobrana


o svjetionicima na Ognjenoj zemlji

odnedavno je dopušten pogreb u prirodi

istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha

ili u more

pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra

kao kod pražnjenja pepeljare

bolje je pepeo prosipati u more na krmi

tako još dugo leti

uz malo uzlaznog vjetra

može napraviti krug oko svijeta

ili barem doći do Filipina

kao Magellan

kažu da gašenje svijeće dahom ubija pomorce

jer se gase svjetionici

pa se brodovi nasukavaju na hridi

iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani

ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti

u korist praznovjerici

svijeće gasim ovlaženim prstima

i mogu čuti sitno cvrčanje

između srednjeg prsta i dna pepeljare

kad se presavije filter

kad žaru oduzimam zrak

stvori se malo mraka

i čuju se stotine tankih preplašenih krikova

dok sve ne utiša more


xxx

u našoj bazi

 na sjevernoj polutki Marsa

 je mirno

 stišala se pješčana oluja

dvaput smo izbrojali uzgojeno cvijeće

u staklenim vrtovima

i kosti naših predaka

u permafrostu

očistili spomenike

grobovi se kopaju samohodnim strojevima

na ekranima pratimo prelaske žice

napukle su njihove staklene kupole

u garderobi

 kraj obješenih skafandera

 smotuljci vunenih čarapa u transportnoj vreći

 nažuljale nas cijevi pod jastukom

obranit ćemo naše more

 ishlapjelo u svemir


Waldorfska pedagogija – smjer Monsanto

Ispred se nalazi rijeka iz Alcuinove zagonetke

Kraj mene su kupus, zec i vuk

Trebam ih prevesti preko rijeke

I sačuvati kupus i zeca

U čamcu je mjesta samo za jednog osim mene

I iako se još iz djetinjstva sjećam rješenja

Ne usuđujem se prijeći rijeku

Jer zamišljam vuka dok jede kupus

I otrovanog zeca kako zariva zube u vučju kožu


nostratika

američki lingvist Merritt Ruhlen

izlučio je 13 korijena riječi

koje su zadržali svi današnji jezici

iz prajezika kojim su se koristili naši preci

šireći se iz Afrike pred stotinjak tisuća godina

ku – tko

ma – što

pal – dva

ak(w)a – voda

tik – jedan/prst

kanV – ruka 1

boko – ruka 2

bunjku – koljeno/savijati

sum – kosa, vlasi

putV – vagina/vulva

čuna – nos/mirisati

kamV – kihnuti/uhvatiti

parV – letjeti

(Veliko V označava neki od samoglasnika)

ako je Merritt u pravu

ostacima korijena svih jezika mogu napisati ljubavnu pjesmu

ili cijelom svijetu uputiti razumljivu psovku


kamen ili trava

postojale su riječi u izumrlim jezicima

nedovoljno izgovarane

mogle su opisati

hrapavost nepca pri udisaju

ili paranje nosnica

kad okrene na buru nakon kiše

čistoću između kamena i trave

tako više ne znamo riječi

za trenutak ulaska užarenog kamena

u keramičku posudu s vodom

ribu ulovljenu rukom

ili kad iskre iz vatre noću u šumi

žele postati zvijezde

od svega nam nedostaju samo onomatopeje

slaganja kamenja u suhozidima

za škrgutanja zubima u snu


Lingvistatika

u budućnosti ćemo imati riječi

za istodobno smijanje na dva međusobno udaljena mjesta

mehaničko stvaranje čistih bijelih oblaka

i radost dolaska nebeskih tijela u našu orbitu

kao poslanu pomoć u namirnicama

različite riječi za primanje poruka iz budućnosti

i onih iz prošlosti

za trenutak ulaska iza obzora svjetlosti

gdje su zrake spore za gravitaciju

uvest ćemo neke nove veznike

„i“ za beskonačno nabrajanje

metaforični „kao mi“

za beznačajnost prostora koji zauzimamo

iz govora potpuno izbaciti zamjenice „oni“ i „ja“

koristeći samo osobna imena prepuna epiteta

izniklih iz pridjeva hvaleći različitosti

korijeni novih riječi nalaze se danas skriveni u svakodnevnom govoru

pod hrpama imena

kojima nazivamo svoje obješene tkanine

ritualne stihove

i smiješne položaje tijela koji žuljaju koljena


Xxx

neki dan sam bio u društvu

gdje se uz kavu pričalo

o investiranju u fondove

kupnji dionica uspješnih tvrtki

sigurnoj budućnosti kroz

ulaganje u zlato, srebro i

police životnog osiguranja

istovremeno su mi misli po ormarima tražile naprtnjaču

u kojoj uvijek držim šatorsko krilo

sjekiricu

švicarski nož

sto metara konopca

paket kutija suhih šibica

i punu čuturicu vode


Xxx

– Ovo sam već vidjela tata

Ove ptice

– To je deja vu

– Što je deja vu?

– To ti se preklopila duga i kratka memorija

– Vidjela sam ih već tata

Ovako na grani

– To su umjetne naprave

Vide se mehanički pokreti

Zima je

Otišle bi na jug

– Onda je i stablo umjetno

– Stablo je živo

Izraslo da izvrne temelje

– Onda će nam se kuća srušiti

Što će biti s nama?

– Nestat ćemo pod kamenjem

– Zar ćemo svi umrijeti?

– Nećemo, ostat će umjetne ptice

I naše memorijske kartice


Xxx

Nije potrebno uvijek iznova paliti vatru

Na putu ćemo nositi tinjajuću gubu

Treba samo malo suhe trave

I puhnuti da se rasplamsa

Dugo ćemo hodati

Zapravo, nikad nećemo stati

Nastavit će tko bude mlađi

Od nas dvoje

Ovu planetu ne možemo obići za života

A to što stariš brže nego ja, kćeri

Zato smo ovdje gdje je pusto

Nemamo se s kim usporediti

Doći će uskoro i drugi

Krčiti obrasle doline

Mi nećemo graditi

Ne treba nam veliki plamen

I krov

Crijep čeka cvrkutanje

Traži da se dopeče

Treba nam samo guba

Za tinjanje na putu

Ti ćeš uvijek biti moja ostarjela kći