Nakon prvog dana ljeta i mog nedopuštanja da me se ugnjetava, zlostavlja, ignorira, tu je naravno, i rođendan jedne drage račje budale.
Moje budale, ne svačije.
Nikoga nisam tako voljela, ko što volim tog čovjeka. Zbilja je srećković.
Volim ga, jer se nije odvajao od mene kada mi je bilo najteže i kada su mi svi na neki način okrenuli leđa. Iz straha, iz nespretnosti, iz neznanja, iz sebičnosti. Nisu bili uz mene.
Taj se čovjek nije micao od mene. Smatrao je potpuno normalnim, ući mi na odjel intenzivne skrbi s lubenicom pod miškom, pa je to bilo prvo što sam ugledala nakon buđenja. Dok su svi imali zabrinuta lica, on mi je svirao i podario mi osjećaj besmrtnosti. Svojom luckastošću, vratio mi je iskru života i naučio me samostalnosti, integritetu, jednostavnosti života. A radio je i radi sve obrnuto od uobičajenog.
Uvijek ću ga zbog toga voljeti. On je moje ljeto. Bez obzira da li ćemo biti više ikada zajedno.
Ljeto je hladna lubenica na plus 35, na asfaltu jednog užarenog grada. Boso, prljavo stopalo. Trešnja na uhu, ribizli u dekolteu. Ljeto je neobuzdana rijeka, slap, kamenčići koje nosiš u torbi. Kap sladoleda na koljenu, nečiji prsti stisnuti oko tvoga gležnja. Ljeto je besmrtno, miriši tirkizno i na vječnost, bijele gradove, lastavice na zvoniku, čiste jastučnice. Ljeto ti iscrtava usta u omiljenu pjesmu, zaron u sebe, dno jednog dragog mora sa sjenama nogu u perajama.
Mislila sam danas otići plivati na moje jezero, al radije sam osvježila pokrivače, jastuke, oprala podove, stavila masku na lice dok čekam da mi se skuha juha.
